Javni grijesi tajnih službi

Autor/ica 👤Ladislav Babić 28.6.2013. u 11:52

Povezani članci

Otkazivanje dolaska Angele Merkel na proslavu ulaska Hrvatske u EU, nije nikakva „pljuska Hrvatskoj“, niti „hrvatska sramota“ kako mediji karakteriziraju taj potez njemačke kancelarke, po svemu sudeći izazvan slučajem Perković. Ona je eksplicitna, javna demonstracija onoga što su pametniji odavno znali – pokazna vježba stavljanja RH u položaj kakav će idućih godina zauzimati u zajednici koja nije osnovana iz idealističkih razloga (poput očuvanja mira, promicanja dostojanstva rada i radnika, ljudskih i manjinskih prava i slično) kakvi se obično serviraju polugladnim i nezaposlenim trudbenicima zapadnog Balkana što ne razmišljajući hrle u tu zajednicu „meda i mlijeka“. EU je naprosto posljedica potreba ujedinjenog kapitala za jedinstvenim tržištem i svojstvenog mu nagona za eksploatacijom nerazvijenih priključaka (imperijalistički kolonijalizam u času kad narodi sami hrle u lavlje ralje, sasvim je stoga nepotreban), dok su opisane popratne pojave samo sekundarna posljedica primarnog razloga postojanja EU. Kažu da pametni uče na iskustvima drugih, a budale na vlastitom. Pa, onda – narode – spremi se da stvari procijeniš na vlastitoj koži.

U kontekstu hrvatskog pristupanja EU, igra oko bivšeg pripadnika „Udbe“ – načelnika „Službe državne sigurnosti“ (SDS) – a potom i hrvatskih tajnih službi, pravi je koloplet licemjerja svih upletenih koji zorno ilustrira sliku svijeta u kojem živimo. Perkovića, kao centralne figure, oko čijeg izručenja Njemačkoj se lome koplja; hrvatske koalicione vlade koja igra vlastitu igru oko ekstradicije, pravdajući je zaštitom hrvatskih branitelja pred progonima; HDZ-ovske opozicije koja je u vrijeme pregovora oko članstva u EU zatvarala oči oko Perkovićeve uloge u Jugoslaviji, s obzirom da ga je izdašno koristila u rušenju iste, kao i Savezne Republike Njemačke čije ga sudstvo potražuje. Pritom hrvatski učesnici slučaja, koji odlučuju ili su svojedobno mogli odlučivati o sudbini obavještajca, jedni druge prozivaju za nemoral dok im se isti potocima cijedi niz vlastite obraze. HDZ-u stoga što je jasno znao agentovu ulogu u bivšoj državi – uključujući i „slučaj Đureković“ radi kojega njemačko pravosuđe traži njegovo izručenje, SDP-u i koalicionim partnerima iz istog razloga i šutnje kojom su se zaogrnuli kad su bili opozicija. SDP i HDZ samo su lice i naličje iste kovanice, krajnje nemoralnog vlastohleplja. Uostalom, nisu li to pokazali zajedničkim izglasavanjem Anto Đapića – ljudskog jada koji je fašističkim pozdravom „mjerio visinu kukuruza u Hrvatskoj“ – tog nezamjenjivog jokera u sramotnim igrama (HDZ ga je svojevremeno koristio za micanje Dobroslava Parage s čelne funkcije u HSP-u), za predsjednika Gradskog vijeća Osijeka. Tipa koji je besramno plagirao svoj magistarski rad, podjednako besramno nastavljajući učešće u javnom životu zemlje, s obzirom da ga je još besramnije hrvatsko pravosuđe oslobodilo krivnje, a njegovi jednako besramni politički zaštitnici ga objeručke prihvaćaju. Usput rečeno – da upotpunimo sliku moralnog pada države – članovi HDSSB-a kojim iz mostarskog zatvora de facto upravlja osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš, prozivaju obje stranke za nemoral!

Geneza Perkovićeva slučaja – točnije bi ga bilo zvati „slučaj Đureković“ – je ukratko slijedeća. Stjepan Đureković, član KPJ još od partizanskih vremena, predsjednik INA Marketinga osamdesetih godina prošlog stoljeća, pobjegao je 1982. iz Jugoslavije u Njemačku, gdje je „počeo surađivati s hrvatskom emigracijom i objavio pet knjiga u kojima kritizira Jugoslaviju i socijalistički sustav. U ljeto 1983. ubijen je u tiskari kod Münchena.“. Na svojedobnom suđenju u Njemačkoj, „Udbin“ likvidator Vinko Sindičić ustvrdio je kako je Mika Špiljak – član Presjedništva Centralnog komiteta SKH – naložio Đurekovićevu likvidaciju da zaštiti sina i sebe. Navodno je Đureković mogao optužiti Miku i sina mu Vanju, također zaposlenika INA-e, za pronevjere koje su se zbivale u jugoslavenskom petrokemijskom gigantu, pa je iz straha za svoj život, emigrirao (nasuprot ovom hrvatskom tumačenju, stoji ono tadašnjih vlasti kako je pobjegao sa 200 milijuna ukradenih dolara). Drugi mogući motiv koji se spominjao u sudskom postupku, je Đurekovićev emigrantski rad i najavljenja kandidatura za predsjednika „Hrvatskog kulturnog vijeća“. Neovisno o motivima likvidacije, za njenog izvršitelja optužen je tadašnji djelatnik „Udbe“ Josip Perković, kojem se ujedno pripisuje i organizaciona uloga u smaknuću još dvadesetak hrvatskih disidenata. Naravno, isti je bio nedostupan njemačkim vlastima u doba socijalističke Jugoslavije, a potom i u RH, s obzirom da se u vrijeme rata stavio na hrvatsku stranu nastavljajući s obavještajnim radom, uživajući zaštitu HDZ-a i hrvatskih obavještajnih krugova pod njegovom kontrolom. Daklem, poput Đapića – rekli bismo – čovjek za svaku priliku i sva vremena. Sada, kada je RH postala članicom EU, nju obavezuje evropski uhidbeni nalog za izručivanjem Njemačkoj, s obzirom da je ona to i zatražila. Pod izlikom zaštite „hrvatskih branitelja“, Milanovićeva vlada nastoji eskivirati nalog ne shvaćajući da obaveza ne znači ništa drugo do – obavezu.

Velika se galama digla s opozicione strane protiv pokušaja koalicione vlade da, iz njoj poznatih razloga, ograniči obavezu izručivanja hrvatskih građana optuženih u trećim zemljama, na zločine izvršene nakon 2002. godine, čime de facto odbija Perkovićevu ekstradiciju. HDZ bi se iz politikantskih razloga (dobro mu dođe optužiti SDP kao zaštitnika „komunističkih zločinaca“, mada je sa rečenim zločincem sam vrlo usko surađivao) rado riješio bivšeg suradnika, baš kao što je to učinio i sa Ante Gotovinom izručivši ga Haaškom sudu. Opet se u Hrvatskoj stvara antikomunistička histerija, na čemu se kod velikog dijela konzervativnog, katoličkog, nacionalistički orjentiranog, mentalno konsterniranog i obezglavljenog stanovništva uspješno mogu skupiti poeni. UDBA se prikazuje kao stoglavo komunističko čudovište povezano sa svim mogućim i nemogućim zločinima i povredama ljudskih prava, koje je uspjelo preživjeti raspad bivše države pa svoje pipke proteže i u Republici Hrvatskoj. Poznat je slučaj hapšenja – od strane vlade Jadranke Kosor – Josipa Boljkovca, optuženog za zločine protiv civilnog stanovništva počinjene u maju 1945. godine, kao i pokušaji diskreditacija Josipa Manolića i Rade Bulata. Prva dvojica, s obavještajnim iskustvom još iz „Ozne“ – „Udbine“ preteče – svoje su usluge ponudili Hrvatskoj prilikom njezina osamostaljenja, vršeći u njenoj vladi visoke dužnosti. HDZ postupa savršeno pragmatično, kako bi takvo nemoralno djelovanje ublaženo imenovali Amerikanci. I najgore ideološke protivnike ili zločince prihvaća za saveznike kad mu koriste, a odbacuje poput smeća čim postanu nepotrebni. Zar tome ne svjedoči i koaliranje sa ekstremnom ustaškom emigracijom pri rušenju Jugoslavije? Kao apoteoza zla, UDBA bi za njih trebala biti metafora totalitarne Jugoslavije, još točnije – neljudskog i zločinačkog socijalističkog društvenog uređenja.

Tajne službe posjeduju sve države. Njihova uloga je braniti državu od ugroze, točnije – štititi vladajućim elitama odgovarajući društveno politički sistem od svemogućih ataka nanj. CIA, Mossad, KGB (današnji SVR), MSS, MI6, DGSE – uz primjerice, hrvatske SOA i VSOA, bosanski AID ili srbijanski BIA – samo su neke od najpoznatijih tajnih službi svjetskih sila koje se u svom radu ne libe i najgorih postupaka na teritoriju trećih zemalja, ukoliko to odgovara državnim interesima. U knjizi “Putovi obmane”, Victor Ostrovsky biši djelatnik izraelske tajne službe Mossad

“otkriva šokantne podatke o špijunaži i državnom terorizmu, koji, neometano provodi ova židovska tajna služba, ne libeći se, pri tom, uhoditi i svoje saveznike i pokrovitelje poput SAD-a. Ostrovsky potvrđuje Mossadovu duboku infiltraciju u židovske zajednice u SAD-u, Europi i J. Americi, koje naoružavaju i uvježbavaju za “samoobranu”. Židovi u inozemstvu su ujedno i dragovoljni pomagači operativcima Mossada tzv .Sayan i koji se kao “peta kolona” koriste protiv zemlje domačina.”.

Najveću promociju doživjela je ova služba prilikom ilegalne operacije hapšenja Adolfa Eichmana na teritoriju Argentine, i potonjeg tajnog transporta istoga na suđenje u Izrael. Smaknuće vodećeg čovjeka Hamasa, ali i likvidacije (širom Evrope) – kojom prilikom su pogubljeni i nevini ljudi – otmičara izraelskih sportaša na Münchenskoj olimpijadi, neki su od najpoznatijih poduhvata ove organizacije. Trovanje radioaktivnim polonijem Alexander Litvinenka, bivšeg člana ruske tajne službe FSB izbjeglog u London, pripisuje se ruskoj agenciji SVR. Moskva odbija izručiti Velikoj Britaniji Andreja Lugovoja – zastupnika u ruskome parlamentu – glavnog osumnjičenika za njegovu smrt. Operativci sovjetskog KGB-a, smaknuli su još 1978. godine u Londonu bugarskog disidenta Markova – vrhom kišobrana koji je imao pričvršćenu sićušnu lopticu otrova ricina – dok je čekao autobus. Francuski obavještajci službe DGSE potopili su 1985. godine Greenpeaceov slavni brod Rainbow Warrior (Dugin Ratnik) u luci novozelandskog grada Aucklanda, uz – nekim čudom – samo jednu žrtvu. „Od francuskih tajnih agenata koji su sudjelovali u napadu čak dvije su bile žene, a jedan od njih bio je i Gérard Royal, rođeni brat poznate političarke Ségolène Royal“. Ista je 2007. godine, kao kandidatkinja Socijalističke partije, na predsjedničkim izborima izgubila od potonjeg predsjednika Sarkozyja. O umješanosti CIA-e u obavještajne i terorističke akcije širom svijeta (kao i u špijuniranje vlastitih državljana) ne treba trošiti riječi. Od organiziranja invazije na Kubu i potonjeg debakla u Zaljevu svinja, preko identifikacije zadnjeg prebivališta Osama bin Ladena – svog bivšeg agenta – u Pakistanu, te njegove nezakonite likvidacije (bez znanja pakistanskih vlasti; izvršitelji akcije navodno su uklonjeni u sumnjivim okolnostima), do pripremanja atentata na „radikalne elemente“ na tlu trećih zemalja putem bespilotnih letilica, dug je i krvav put ove američke obavještajne agencije. Američki predsjednik Obama, prebacujući nadležnost napada bespilotnim letjelicama sa CIA-e na vojsku, mrtvo hladan izjavljuje, navodno žaleći za poginulim, nevinim civilima:

„Ovi mrtvi će nas progoniti dok smo živi…Ja moram ove tragedije uporediti sa alternativama… Ako ne bi poduzeli ništa protiv terorista stradalo bi još više civila upravo u muslimanskim zemljama.“

Eto, on nije ratni zločinac, ne proziva ga nijedna „zapadna demokracija“ – a kamoli ona samozvana hrvatska – ne sudi mu ni jedan međunarodni sud, on je samo „pragmatični političar“ kad konkretne, realne i nevine žrtve sa imenom i prezimenom, uravnotežuje na vagi sa potencijalnim, imaginarnim i bezimenim žrtvama. Druga američka obavještajna agencija NSA (Agencija za nacionalnu bezbjednost) grčevito brani masovni program prisluškivanja domaćih i stranih državljana, koji je javnosti razotkrio zviždač Eduard Snouden, pravdajući to zaštitom SAD od terorističkih aktivnosti, od kojih su neke navodno uspješno spriječene.

Navedeni su tek neki, nasumice izabrani primjeri nezakonitih akcija stranih obavještajnih službi na tlu trećih zemalja, i – gle čuda. Ili organizatori akcija odbijaju izručiti osumnjičenike zemlji na čijem su tlu zločini počinjeni, ili pak dotične zemlje niti ne inzistiraju na njihovu izručenju. Gle još većeg čuda; mada mnoge od ovih – Hrvatskoj „prijateljskih“ – zemalja imaju državnoterorističku aktivnost neizmjerno razgranatiju noli je to UDBA ikada imala, ni vlasti ni opoziciji ne pada na pamet proglašavati njihove vlade zločinačkima i pozivati na međunarodne sankcije protiv njih. Razumljivo i zašto, s obzirom da sa većinom tih zemalja ima prećutni ili tajni savez o diskreditaciji sustava koji ni jednima od njih ne odgovara – socijalizma. Njemački ministar obrane ne smatra korištenje bespilotnih letjelica s oružjem za ikakav problem, jer su kao preciznije od klasičnih borbenih sustava i nanose manje štete – indirektno time smatrajući stotine poginulih civila uslijed njihove primjene tek beznačajnom kolateralnom štetom. “U etičkom smislu, oružje se treba promatrati neutralno”, kaže mrtvo hladan, iako se silno uzrujao kad je informacija praćena video-snimkom, kako njemačka bespilotna letjelica prolijeće na svega dva metra od Airbusa300 sa 100 putnika, procurila u javnost. Tko zna, možda su mu dijete ili supruga bili u tom avionu, što mu je zamaglilo neutralni pogled? I gle, kako odjednom zahtjevi Njemačke za izručenjem mogućeg udbaškog ubojice dobijaju pravu sliku u kontekstu njihove šutnje i razumijevanja za američke borbene mašine, koje – usput budi rečeno – polijeću i sa njihovog teritorija. Ogledni primjer državnog, odnosno ideološkog licemjerja zemlje koja se često ističe kao uzor zapadne demokracije! Zna se da „nema imena na metku“, a tko je kriv Josipu Perkoviću što su mu roditelji nesmotreno dali ime i prezime?

Spomenuti primjeri ilustriraju vrhunaravno licemjerje državnih politika i njihovih vodećih ljudi, kad sramotno različito – u službi kojekakvih međusobnih sprega i interesa – javnosti podastiru odgovarajuće im viđenje činjenica. Kao što je UDBA branila društveno politički sistem i državu koje je bila tajna služba, kao što su hrvatske tajne službe najvjerojatnije bile upletene u likvidacije Blaža Kraljevića ili Reihl – Kira u obrani političkih prioriteta tuđmanoidno-ustaških elita, tako su to činile i još uvijek čine tajne službe mnogih svjetskih država, čak i uzora serviranog nam viđenja demokracije. Sjetimo li se nasilnih djelovanja jugoslavenske emigracije (ubistvo ambasadora Rolovića, oružani upad tzv. „Bugojanske grupe“ s namjerom otpočinjanja kontrarevolucije, otmica aviona TWA kompanije s mrtvim policajcem kao epilogom,…), nije čudno da vladajuće elite uzvraćaju na podjednak, nasilni način, često se vodeći opravdanjem kako je preventiva ponajbolja obrana. „Sv’jet je ovaj tiran tiraninu…“, Njegošev zaključak kao da nas prati od iskona, što bi poeziji neskloniji preveli kao „klin se klinom izbija“. Dakako da to vrijedi za tajne službe svih provenijencija i dobrohotni čovjek bi to još nekako shvatio (ne znači i opravdao) kad one cijeli svijet ne bi pretvorile u bojno polje, a njegove stanovnike držale za taoce svojih djelatnosti i monetu kojom se procjenjuje „opravdanost“ poduzetih akcija i nevinih žrtava koje ih prečesto prate. Dodamo li tome da mnoge države pružaju politički azil i disidentima koji se ne ograničavaju samo na političku djelatnost rušenja vlasti svoje države, to samo upotpunjuje sumornu sliku. Kaže se da te ništa ne razlikuje od protivnika, djeluješ li na njegov način. Nije poanta u tome da kojekakve perkoviće svedemo na normalnu pojavu u svijetu što ga nastavamo, nego da shvatimo kakav je on doista, unatoč bajnoj slici kojom nas žele očarati njegovi zločinački vođe. Mada se često govori da nisu svi političari i sve stranke iste, tako dugo dok javno ne osude pojave opisanog i srodnih tipova, kao i sve njihove inicijatore te izvršitelje – to ne smijemo tvrditi. Svi milanovići, dačići, obame, merkeli, putini, peresi, holandi, cameroni i ini vođe naroda koji iz ovih ili onih razloga drže zatvorena usta nad zločinima svojih i tuđih državljana, pojedinačnih agenata ili tajnih sužbi djelujući sa državnim placetom, spadaju u isti skup nemoralnih gadova. Mogu se samo tješiti kako nisu osamljeni u društvu mnogih sugrađana koji ih nanovo biraju na demokratskim izborima. Smatramo li zaista svojom demokratskom legitimacijom ravnopravni izbor između dobra i zla? U čemu je onda uopće razlika?