Je li moguć Hitler 21. vijeka?

Ibrahim Prohić
Autor 6.3.2022. u 15:07

Je li moguć Hitler 21. vijeka?

Photo: Matthias Balk/dpa /DPA/PIXSELL

Ne želim vas prepadati, ali moj odgovor je DA. Moguć je ‘Hitler’ ovog ili bilo kojeg drugog vijeka.

Neki kažu da je on već tu, fali samo certifikat.

Ovaj put ne idem induktivnim metodom (analiza, argumenti, pa zaključak), već dedukcijom (tvrdnja pa argumenti i interpretacija)!

Umjesto zaključka na kraju teksta zaključkom (tvrdnjom) ‘u glavu’!? A onda ću sa argumentima.

Razlog je jednostavan. Krajnje je vrijeme da se kao svjetska zajednica otrijeznimo, da se opametimo. Da shvatimo da je svijet polje strašnih kontraverzi, da na globalnom planu živimo retrogradne i potencijano destruktivne procese koji prijete opstanku civilizacije, pa i planete kao našeg staništa.

Svjetski poredak je u krizi. Oni koji su bit krize neće da se odreknu svog povlaštenog statusa i spremni su uraditi sve, baš sve, da bi svoj status zadržali (održali status quo) makar to značilo globalnu kataklizmu.

Kad se u jednoj tački susretnu magistralni globalni procesi i osoba sa psihopatskom strukturom ličnosti koja ima ideje veličine i simptome mesijanstva, osoba koju presudno determinira volja za moć tad je svako zlo moguće, možda čak i vjerovatno!?

Neki teoretičari smatraju da društveni kontekst (temeljni procesi i dominantni interesi) stvara pogodnu ličnost za realizaciju određenog plana, odnosno da taj kontekst izbacuje snagom istorijskog imperativa pogodnu osobu na površinu, odnosno u status vođe.

Taj determinizam ima svoje argumente do kojih se dolazi analizom ključnih procesa i epoha kroz istoriju.

Postoje savremene psihološke teorije koje tvrde da mnoge odluke i postupke ne određuju kognitivni faktori (razum, svijest i savjest), već da im prethode neurološki procesi koji determiniraju odluke i ponašanje. Naknadno slijedi racionalno argumentiranje koje je u funkciji pribavljanja naknadne validnosti, što je privid kognitivne odlluke.

Tim teorijama se može prigovoriti biologizam, ali ih ne bi trebalo olako odbaciti. Valja ih imati na umu.

A, sad nekoliko crtica poznatih svjetskoj i našoj javnosti koje mogu poslužiti da se spoznaju neki psihološki mehanizmi i faktori koji determiniraju ponašanje ljudi.

Helmut Kol, nekadašnji kancelar Njemačke nakon dugogodišnjeg vladanja tom zemljom u oproštajnom govoru nije mogao kontrolirati emocije. Fizička gromada od preko sto kila plače! Zašto plače? Odlazi, nije više najmoćniji čovjek u (ekonomski) najmoćnijoj državi Evrope.

Jedan naš akademik koji je bio i dugogodišnji direktor jedne od ‘najmoćnijih’ firmi u BiH, možda najvećoj u cijeloj Jugoslaviji, relevantnoj i konkurentnoj firmi čak i na međunarodnom tržištu, u vrlo zahtjevnoj oblasti,  u oproštajnom govoru plače.

Nema sto kila kao onaj naprijed navedeni, ali su neke slabosti ljudi univerzalne. Kad se gubi moć tu teško pomaže tjelesna masa ili naučni status i stručne reference. Plakao je veliki kancelar, isto tako i poznati akademik.

Nije se lako odreći slave, novca ili moći bez obzira na čemu se ta moć temelji. Svi su tada slabi.

Moć vremenom postane dio identiteta, pa onda najvažniji atribut tog identiteta.

Zatim se razvija ovisnost o benefitima koje moć pruža (materijalnog ili simboličkog karaktera).

To je tačka apsurda kada onaj koji ima moć postaje zatočenik te moći. To je trenutak kada moć postaje potreba per se (sama po sebi). To se u psihologiji označava kao ‘FUNKCIONALNA AUTONOMIJA MOTIVA’. Ukratko, ono što je nekad bio instrument za zadovoljavanje važnih potreba vremenom može postati svrha sama sebi, svrha i potreba kojoj se ne može oduprijeti.

Volja za moć je najopasniji slučaj funkcionalne autonomije motiva.

To ne mogu shvatiti oni koji nemaju takvu vrhunaravnu moć niti mogu saosjećati s dojučerašnjim moćnicima. Niti bi trebalo saosjećati s njima.

No, legitimna je potreba da se ta pojava interpretira i to ne samo zbog znatiželje, već i kao upozorenje, ili prije svega kao upozorenje na opasnost koja se ciklično ponavlja u ljudskoj istoriji. Opasnost koja prijeti da poništi sve pozitivne rezultate koje je civilizacija mukotrpno godinama, decenijama i vjekovima ostvarivala.

Zapanjujća je spoznaja da je za pozitivno nužno mnogo vremena, znanja i truda, a da je za destrukciju svega stvorenog hipotetički dovoljna jedna sekunda ludila.

Ta tačka je opasna za moćnika, za njegovo okruženje i podanike, za njegovu zemlju, za susjede, ponekad i čovječanstvo.

Hipotetički slučaj se odvija pred našim očima. Svjedočimo ratu koji poprima karakteristike tog modela.

Jasna Šamić piše povodom aktuelne situacije da  je ‘diplomatska situacija identična s Hitlerom iz tridesetih’. Za Putina kaže da je ‘ambiciozni i krvožedni autokrata’ koji je možda manje lud (?) u odnosu na Hitlera. Njemu, Putinu, nastavlja J.Š. je ‘dvadesetčetverogodišnja moć udarila u glavu’.

Francuski predsjednik Macron još u avionu na povratku s razgovora s Putinom iznosi da je bio zapanjen Putinovom nesposobnosti da uopšte govori o aktuelnosti (rigidnost i fiksacija na određene sadržaje, op. I.P.), te da nije prestajao pričati o slavnoj prošlosti Rusije, o njenoj veličini (ideje veličine i mesijanstva, op. I.P.).

Opšta impresija Macrona je da se  Putin doima ‘kao neko krajnje iracionalan’.

Neki značajni vojni analitičari, bez diplomatske opreznosti, ruskog predsjednika nazivaju ‘nerazumnom, psihički poremećenom ličnošću’, te ne isključuju njegov ‘prelazak na čin’, misleći na prijetnju upotrebe nuklearnog oružja!?

I iz drugih izvora (navodno iz Moskve) stižu vijesti o zdravstvenim problemima Putina, odnosno o liječenju. Spekulira se sa Parkinsonovom bolesti.

Izraelski istoričar Y.N. Harari  je optužio ruskog predsjednika da radi ono što je radio Adolf Hitler.

Dodatna opasnost je činjenica da malih Hitlera, hitlerčića sa manjom vojnom moći, ima više i što autokratski model vladanja postaje trend koji jača i koji se prihvata, pa i slavi.

Vrijeme je da se svako pozabavi hitlerom iz ‘svoga sokaka’ i da mu se postave prepreke prije nego ojača.

Ako u ovoj sumornoj analizi i pri hipotetičkoj apokalipsi ima zrno utješnog to su predviđanja da bi ‘Hitler 21. vijeka’ završio kao i onaj na kraju 2. svjetskog rata, te da smo konačno počeli učiti iz istorije što je jednako važno!

PS. Jesmo li…

Ibrahim Prohić
Autor 6.3.2022. u 15:07