Je li pretučen novinar ili smo pretučeni svi mi?

 Suzana Kadirić
Autor 27.8.2018. u 21:11

Izdvajamo

  • Možda tada, kad počnemo razmišljati, kad krenemo od početka, i kritički se osvrnemo na sva zbivanja, možda tada, ali samo možda, imamo i šanse da dostignemo pravdu i da se ona bar koliko, toliko ukaže na horizontu. Do tada računajte na potpuni mrak!

Povezani članci

Je li pretučen novinar ili smo pretučeni svi mi?

Poto: @RaiDue twitter video

I dok mnogi Prijedorčani još uvijek tragaju za kostima najmilijih, u Banjaluci ubijaju djecu, tuku novinare, i varaju narod novim biračkim obećanjima o boljoj budućnosti, o napretku, o spriječavanju odlaska mladih iz zemlje, o izgradnji novih škola, cesta, autoputeva i ko zna čega još ne. Njima je dosta ovih priča i oni bi opet pod okriljem kvazi demokratije, poput svoje stranačke braće iz SNDS, SDS, SDA, HDZ…krenuli dalje u bolji život. Ali, dalje nema! Sve dok su i sami dio laži i prevara koje vješto skrivaju.

U Banjaluci je pretučen novinar BN TV Vladimir Kovačević.

Pretučen je prvenstveno čovjek, a tek potom novinar, mada ga je ovo drugo više koštalo, sama kombinacija čovjeka, hrabrosti i žurnalistike je kod nas dobila značenje koje se lako može svesti u rubriku:
Meta za odstrjel!

Na žalost, nije ovo ni prvi, a bojim se ni posljednji put, da se ovako šta dešava.
Ono malo hrabrih novinara znaju i pamte sve brutalne, kako fizičke, tako i psihičke napade, kojima su bili izvrgnuti kroz sve ove godine.

I opet nije bilo dosta, opet su pretukli još jednog koji je radio po svojoj savijesti.

I strah me je da ne bude i gore, jer lako nas je prevariti i odvući na drugu stranu, a fokus nam okupirati onim što oni, a ne mi hoćemo i mislimo.

U proteklih nekoliko mjeseci je iza mene ostalo na hiljade kilometara. Sve do jednog je bio namjenjen Bosni i Hercegovini.
Krećem se između brda i gradova ove zemlje sa lakoćom koja ponekad otrgne dubok uzdah. Nisam ni znala da ovako mala zemlja zahtjeva toliko pređenih kilometara.

Ta zemlja je moćna!
Ljudi ne mogu tu moć podnijeti!
Lakša je propaganda!
 

Zašto tako mislim, pokazuje svaki novi dan koji živimo i koji posvećujemo socijalnim medijima, izražavajući našu zabrinutost, strah, nepravdu, nelagode, osude i čuđenja.

Nisu ti socijalni mediji uopšte loše, čak naprotiv, smatram da su fantastični u onoj mjeri u kojoj postoji kritički osvrt na informacije koje se tu nalaze, kao i kod svakog pojedinaca koji se zaista zalaže da napisano i izgovoreno potkrijepi konkretnim djelovanjem.

Tu, na toj tački, rapidno se smanjuje broj “boraca za pravdu.”

Naravno, da ni ovdje ne treba izgubiti iz vida ljude koji su stari, one koji su bolesni ili imaju zaista veliki razlog zbog kojeg ne mogu učestvovati u promjenama koje svaki normalan građanin te zemlje priželjkuje. Ponekad i ne treba puno snage za sve to. Treba samo malo zastati i razmisliti.

Međutim, najinteresantnije je, u stvari, osvrnuti se na to kako stanovništvo BiH odlučuje i razlučuje vlastitu odluku da u pojedinim trenucima, prateći genezu i istorijat današnjih zbivanja, isto ugnjetavanje nazove ili totalitarno ili demokratsko.

Odmah zatim se postavlja i pitanje da li je zaista riječ o ugnjetavanju ili ne, ukoliko stanovnišvo jedne zemlje nije uspjelo da razotkrije raznovrsnu propagandu brižljivo serviranu decenijama na istom stolu.
Tamo gdje su pare koncentrisane, tamo se proizvodi i najsofisticiranija propaganda.
Upravo iz toga razloga veliki zadatak i odgovornost i jeste dešifrovati tu i takvu propagandu, a ona nije samo zadatak novinara koje je najlakše napasti i maltretirati, ona je zadatak svakog pojedinca u društvu u kojem živi.
Sve dok postoje diskriminacije, sve dotle nema demokratije. Ili ima, ako tako odlučimo.

Kolektivna svijest je evidentno kratka i brzo se zaboravljaja. Ne priznaje se ono što ne odgovara u datom momentu zbog straha ili jednostavno zbog toga što mozak ne može da shvati toliku količinu učinjenog zla.

Nije li potpredsjednik NSRS isti onaj čovjek koji se početkom devedesetih, zajedno sa svojim batinašima i zločincima, vozio nadaleko poznatim crvenim kombijem, u koji je bez milosti uvlačio Bošnjake i Hrvate, surovo ih torturišući, dok je iz kombija treštala muzika, kako se ne bi čuli jauci onih koji su mu dopali šaka?
Može li se zaista od takvog čovjeka, a koji ima toliki uticaj uz pomoć same današnje funkcije koju obavlja, očekivati pravda?
Može li se očekivati miroljubivo rješenje?

Da ne idemo dalje sa ostalim sličnim biografijama, a puna ih je zemlja.

Koliko god se činilo naporno i teško shvatiti činjenicu da pravda nije samo i isključivo osuđivanje postupaka mafije i siledžija, mada je naravno uvijek neophodna, toliko je isto neophodno rasplesti klupko i mrežu u koju je većina upala.

Kažu da nikad nije bilo gore nego sada!
Jeste! Bilo je!
Samo što se o tome ćuti, grčevito se hvatajući za 1,5 m asfalta koji će domaćini dobiti ispred svoje kuće da bi glas dali onome ko to ni najmanje ne zaslužuje, ne razmišljajći da će i taj asfalt propasti prije nego li zadnji radnik ode svojoj kući i ostavi iza sebe sretnog gazdu. Gazda će to tek kasnije primjetiti, ali biće odveć kasno.

A pravda?

Nju bi i te kako željeli i ljudi iz Prijedora, koji jako dobro znaju šta je gubitak i šta je zlostavljanje!
Nju bi svakako željeli i mnogi drugi, u sve i jednoj kući u kojoj već godinama tuguju i čije bolne sudbine nikad nisu vidjele ni pravde, ni izvinjena, kako bi vječito otvorene rane mogle bar malo zacjeliti. Pravdu im je oduzeo zvanični režim RS, a zvanično Sarajevo okrenulo leđa. A pravda je mudra, ona nije selektivna!
Demokratija ili totalirizam? Za šta smo danas?

Zašto se stalno vraćam na Prijedor i Banja Luku?

Zato, jer tu počinje i završava sve. Na samo 40 km razdaljine. Zato, što kako kaže jedan od bivših logoraša i povratnik u RS, Mirsad Duratović:

”Ovdje govorimo o sistemu a ne pojedincima izvršiocima, govorimo o MUP-u koji je trebao i tada a i danas da štiti, a ne da bude saučesnik ili izvršilac ubistava. Moga brata, mog oca i moju familiju su ubili pripadnici MUP-a RS-a. U sistemu su i danas aktivni pojedinci koji imaju sumnjivu ratnu prošlost. Postoji jako puno dokaza o tome.“

Mirsad je potpisao peticiju za podršku grupi Pravda za Davida. Nije imao s tim problema. Tačno zna ko je odgovoran za zločine počinjene početkom devedesetih:
“Godinama nosim istu bol. Godinama liježem, budim se, ustajem i radim sa istim mislima.
Tu su i kad ih niko drugi ne vidi.
Godinama priželjkujem pravdu, koje ni dan danas nema, ali se nadam i borim u svakom trenutku da se vrati na naše ulice, u naš grad, u našu zemlju.”

peticija

I dok mnogi Prijedorčani još uvijek tragaju za kostima najmilijih, u Banjaluci ubijaju djecu, tuku novinare, i varaju narod novim biračkim obećanjima o boljoj budućnosti, o napretku, o spriječavanju odlaska mladih iz zemlje, o izgradnji novih škola, cesta, autoputeva i ko zna čega još ne. Njima je dosta ovih priča i oni bi opet pod okriljem kvazi demokratije, poput svoje stranačke braće iz SNDS, SDS, SDA, HDZ…krenuli dalje u bolji život.
Ali, dalje nema! Sve dok su i sami dio laži i prevara koje vješto skrivaju.

Sigurno je da će i svi oni osuditi ovaj najnoviji brutalni napad na novinara u Banjaluci. Nije li i Dodik jutros potrčao da posjeti pretučenog Kovačevića u bolnici?

Ali, kad Vam obećaju i ljubazno Vam ispričaju sve o napretku i sjajnoj budućnosti nakon 7. oktobra, bez da trepnu, odričući se i vlastite obitelji zarad svoje slave, priupitajte ih bar jedanput – KAKO?
Neka Vam objasne od čega, od kojih para, iz kojeg budžeta, na koji način…
Neka objasne u kojoj smo situaciji momentalno i koji su strateški putevi uz pomoć kojih će ostvariti svoja obećanja data sa govornice ili napadajući Vas licimjernim izjavama sa TV ekrana ili drugih medija.

Možda tada, kad počnemo razmišljati, kad krenemo od početka, i kritički se osvrnemo na sva zbivanja, možda tada, ali samo možda, imamo i šanse da dostignemo pravdu i da se ona bar koliko, toliko ukaže na horizontu.

Do tada računajte na potpuni mrak!

 Suzana Kadirić
Autor 27.8.2018. u 21:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija