Je li vrijeme za državnu svijeću i u Kninu i u Gruborima

Marijan Vogrinec
Autor 27.7.2020. u 20:08

Izdvajamo

  • Nema slobode i demokracije za većinu, ako se sloboda i demokracija na bilo koji način uskraćuju ili doziraju manjinama. Etničkim ili bilo kojima drugim. Ta je činjenica - prije no oružje, domoljublje i povijesna pravda „jednog od pet najstarijih naroda na svijetu“ (Stjepan Šterc
  • sic transit) - opredijelila međunarodnu zajednicu ranih 1990-ih da udijeli Hrvatskoj licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti upravo u avnojskim granicama što su ih Hrvati, Srbi i ine etničke manjine zajednički izborili u antinacifašističkoj borbi partizana 1941.-1945. pod vodstvom komunista i „kumrovečkog Jože“, Hrvata Josipa Broza Tita, jednog od najgenijalnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu i jamačno najcjenjenijeg državnika 20. stoljeća kojemu su na noge dolazile i okrunjene glave.

Povezani članci

Je li vrijeme za državnu svijeću i u Kninu i u Gruborima

Foto: Tom Dubravec / HANZA MEDIA

Komu bi, je li, pala kruna s glave da hrvatski državni vrh – Milanović, Plenković i Jandroković – zajedno s Pupovcem i Miloševićem toga 5. kolovoza 2020. odslušaju u Kninu državnu himnu i odaju počast palim junacima Domovinskog rata, a potom se pokloniti nedužnim žrtvama, položiti cvijeće i zapaliti svijeću u obližnjim Gruborima. Gdje se tog 25. kolovoza 1995. još dimilo iz zapaljenog zaseoka i razlijevala krv iz leševa masakriranih srpskih civila dok je nedaleko klopotao tračnicama tzv. Vlak slobode u kojemu se Franjo Tuđman sa svitom i Mladenom Markačem vozio ljubiti državnu trobojnicu na Kninskoj tvrđavi. Na Domovinski rat napokon treba staviti točku, a zajednički ju trebaju staviti i Hrvati i Srbi. Bez toga nema budućnosti ni za jedne niti za druge, a moraju živjeti u istoj domovini. Ratnu istinu valja ostaviti povjesničarima, zločince pak istražiteljima i pravosuđu, a život i suživot Hrvata i Srba u RH oduzeti trgovcima „domoljubljem“ koji im zločesto kontaminiraju budućnost. Ali, za to se mora imati i znatno više od tzv. političke volje

Marijan Vogrinec

Dođu li politički predstavnici srpske etničke manjine 5. kolovoza u Knin, dobro; ne dođu li, kao nijednom poslije 1995. godine – opet dobro. Imat će svoje razloge zašto su došli, odnosno nisu došli. I te razloge valja poštivati ma koliko se s njima ne slagali. Zemlja  će se i dalje svejednako okretati oko Sunca, a hrvatsko-srpski odnosi i dalje će drukčije izgledati s političkog vidikovca, a drukčije se realizirati u dnevnoj zbilji. Srbi su više puta i dosad pozivani na državnu proslavu tzv. Dana VRA Oluje – nisu se odazvali jer tu oslobodilačku vojnu operaciju Hrvatske vojske „službeno“ smatraju nacionalnom tragedijom, etničkim čišćenjem i čak genocidom – a budući da su hrvatski Srbi od neki dan opet koalicijski dionici vlasti u RH, pozivi za sudjelovanje u državnoj proslavi dolaze i s najviših mjesta. „Pustite nas da razmislimo o tome što sve ti pozivi znače za nas, što sve ti pozivi znače za naše društvo, što bi donijeli i što bi se trebalo napraviti da donesu nešto što će biti značajno. Ne samo za dan obilježavanja Oluje nego i za odnose između Hrvata i Srba i za odnose u Hrvatskoj“, kazao je novinarima predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

Time je ostalo otvorenim pitanje o tomu hoće li politički predstavnici Srba u RH sudjelovati 5. kolovoza 2020. u Kninu na tradicionalnoj državnoj proslavi 25. obljetnice VRA Oluje. Ili će ipak – po nekom protokolarnom bontonu, ali izvanprotokolarno iznimno znakovito za stanje/budućnost hrvatsko-srpskih odnosa – među najvišim državnicima RH biti u Kninu i novoizabrani iz reda srpske narodne manjine potpredsjednik vlade Boris Milošević. Njegovu su možebitnu nazočnost na kninskoj svečanosti vrlo poželjnim ocijenili i predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Plenković. To bi bilo prvi put po završetku Domovinskog rata da politički predstavnik hrvatskih Srba nazoči službenoj proslavi VRA Oluje kao proslavi pobjede pravde i istine većine hrvatskih žitelja svih etničkih pripadnosti, obrani, je li, slobode i teritorijalne cjelovitosti domovine, a ne naslađivanja osvetom i zločinom koji su poslije pobjede počinjeni s hrvatske strane nad srpskim civilima i njihovom imovinom. Koji zločini iz bezumne osvete i pljačkaških poriva nisu odgovarajuće sankcionirani, dapače, neki sudionici krvavih ruku i savjesti bili su i od neki dan su opet čak – saborski zastupnici.

Sloboda jest ili nije za sve

Usuprot ili u inat nesankcioniranim krvavim rukama i krvavoj savjesti u javnom/političkom životu Bijedne Naše, ali usuprot ili u inat također jako krvavim rukama i krvavoj savjesti državnog/političkog tzv. mainstreama u službenom Beogradu koji 5. kolovoza tzv. danom žalosti medijski glasno komemorira „srpske žrtve hrvatskog genocida i progona“, prijeti osvetom i povratkom „prognanih Srba u vjekovno srpske zemlje“, politički bi i ljudski bilo iznimno ljekovito da Boris Milošević – ako već ne i Milorad Pupovac, politička ikona hrvatskih Srbaja – 5. kolovoza 2020. probije led u Kninu. Povijesni događaj otprije 25 godina suštinski nije pitanje ili problem hrvatsko-srpskih odnosa/prijepora, makar ih itekako determinira, nego državno pitanje obrane cjelovitosti zemlje, demokracije i slobode i ravnopravnosti svih njezinih žitelja. Upravo rečene krvave ruke i krvave savjesti s jedne i druge strane Dunava desetljećima koriste takve i ine događaje/obljetnice ne bi li zadali čim više, čim bolnijih i skandaloznijih podrivačkih udaraca stabilizaciji/jačanju hrvatsko-srpskih odnosa. Boris bi Milošević 5. kolovoza 2020. u Kninu na tzv. okrugloj obljetnici VRA Oluje, kao srpski potpredsjednik vlade RH, bio snažna poruka, iznimno vrijedan doprinos međunacionalnom povjerenju bez kojega ni većinski narod ne može biti slobodan.

Nema slobode i demokracije za većinu, ako se sloboda i demokracija na bilo koji način uskraćuju ili doziraju manjinama. Etničkim ili bilo kojima drugim. Ta je činjenica – prije no oružje, domoljublje i povijesna pravda „jednog od pet najstarijih naroda na svijetu“ (Stjepan Šterc; sic transit) – opredijelila međunarodnu zajednicu ranih 1990-ih da udijeli Hrvatskoj licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti upravo u avnojskim granicama što su ih Hrvati, Srbi i ine etničke manjine zajednički izborili u antinacifašističkoj borbi partizana 1941.-1945. pod vodstvom komunista i „kumrovečkog Jože“, Hrvata Josipa Broza Tita, jednog od najgenijalnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu i jamačno najcjenjenijeg državnika 20. stoljeća kojemu su na noge dolazile i okrunjene glave. Ta osnovica hrvatske državnosti, povijesno utemeljena/izborena potentnim suživotom Hrvata, Srba i inih etničkih manjina, nije samo formalno jamstvo svijetu za državno priznanje nego je i zapisana u Izvorišnim osnovama Ustava RH i podboltana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

Agresivna hegemonistička/imperijalna politika ratnog zločinca Slobodana Miloševića, koja je izazvala raspad bivše 24-milijunske SFR Jugoslavije, Titove tzv. države naroda i narodnosti, na hrvatskom je tlu pobunila dio srpskog življa protiv uspostave RH, okupirala trećinu zemlje, prouzročila masovne zločine nad hrvatskim civilima, pljačku i uništavanje njihove imovine, masovno etničko čišćenje nesrpskog življa, a uoči i za VRA Bljeska i Oluje u proljeće i ljeto 1995. godine organizirani egzodus cca 250.000 hrvatskih Srba u Srbiju (radi nasilne promjene etničke strukture bivših jugoslavenskih autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine) i manjim dijelom u BiH… Dio krivaca je već drastično sankcioniran u Haagu (vožd Milošević je umro iza rešetaka u Scheveningenu), neki ofrlje u RH (npr. Dragan Vasiljković alias kapetan Dragan, Zorana Banić, etc.), a dio ih se skrasio u Srbiji i inozemstvu te su izvan pravosudne ruke RH. Da taj jadni kukolj nije srpski narod – kukolja se u krizno doba uvijek nađe u svim narodima u svim zemljama na svijetu – potvrđuje činjenica da se blizu 20.000 hrvatskih Srba borilo/ginulo u Domovinskom ratu u ZNG-u i HV-u, u policijskim i specijalnim postrojbama, u vojnom sanitetu, da su ih tisuće sudjelovale u civilnim/humanitarnim organizacijama te istaknuti pojedinci u političkom i državnom sustavu RH.

Političar Srećko Bijelić je jedan od osnivača HNS-a i saborski zastupnik, „Tuđmanov ustaša“ Milan Đukić je bio osnivač Srpske narodne stranke i potpredsjednik Hrvatskog sabora, Živko Juzbašić ministar bez portfelja u Trećem sazivu vlade RH i saborski zastupnik, Milorad Pupovac politički je lider hrvatskih Srba i zastupnik u više saziva tzv. Visokog doma, Slobodan Uzelac je bio potpredsjednik vlade za premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Vojislav Stanimirović osnivač i predsjednik SDSS-a, pa saborski zastupnik, Milanka Opačić potpredsjednica vlade, ministrica za obitelj, socijalnu politiku i mlade i saborska zastupnica, Željko Jovanović ministar obrazovanja, znanosti i sporta, Branko Grčić potpredsjednik vlade, ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a te saborski zastupnik, Boris Lalovac ministar financija i saborski zastupnik, Veljko Ostojić ministar turizma i saborski zastupnik, Biljana Borzan europarlamentarka RH u dva mandata, etc. predstavnici manjinskih Srba bili su i ostali važni akteri u cijeloj državnoj, političkoj i društvenoj piramidi RH od 1990-ih godina, od samih početaka tzv. Tuđmanovog režima.

To je činjenica zbog koje jest maloumno pripisati kolektivnu krivnju svoj srpskoj narodnoj manjini u RH za sâm čin pobune dijela sunarodnjaka i krvave posljedice Miloševićevog imperijalnog ludila. Kao što je ljudski neprihvatljiva kršćanska dogma o tzv. istočnom grijehu glinenih Eve i Adama: zašto bi fetus homo sapiensa milenijima kasnije još u maternici morao biti kontaminiran paklenom krivnjom za njihovu rajsku krađu? Veći dio hrvatskih Srba, osobito oni što su ostali u zajedničkoj domovini i stali u njezinu obranu kako su znali i koliko su mogli, pa i oni što su obmanom sjeli na traktore u zločesto organiziranoj koloni za Srbiju, „krivi su“ za pobunu protiv svojih hrvatskih susjeda koliko i novorođenče za lopovluk Eve i Adama u rajskom voćnjaku. Istina, dok je hejterskih kretena s obiju strana kojima suživot Hrvata i Srba u zajedničkoj domovini ne ide pod kapu zato što bogovski žive na unosno unovčenom „domoljublju“ i nekim „nacionalnim zaslugama“ (sic transit), provociranju netrpeljivosti, razdora i bildanju mržnje, zdravi će hrvatsko-srpski odnosi biti na kušnji.

Knin ili Zagreb? Zagreb

Je li Knin mjesto na kojemu hejterima valja odlučno pokazati tvrdu figu? Zajednički, oni što su, kažu, „preuzeli odgovornost“, ali i oni što su pristali s njima „tikve saditi“ na političkom/državnom polju baš „preuzete odgovornosti“. Hrvatski državnici i srpski koalicijski partneri što su dobili povjerenje sunarodnjaka u 12. izbornoj jedinici ne zato da primaju debele plaće i uživaju povlastice nedostupne tzv. malim/običnim ljudima, nego baš zato da participiraju u državnoj vlasti i suradnički manjini čine život kvalitetnijim. Možda Knin jest, a možda još nije to prijelomno mjesto koje zapravo nema neku osobitu povijesnu simboliku za Hrvate izvan fakta da je u Kninskoj tvrđavi stolovao kralj (?) Dmitar Zvonimir (1075.-1089.). Njega su navodno ubili sami Hrvati (neki povjesničari su skloniji verziji o prirodnoj smrti, npr. Ivo Goldstein), jer nisu željeli poći u Križarski rat što ga je papa Urban II. pod izgovorom o „oslobađanju“ Kristova groba od islamskih „nevjernika“ pokrenuo radi pljačke kojom je nakanio napuniti kardinalskom raskalašenošću bankrotiranu blagajnu Rimske kurije. Navodno je kralj Zvonimir (tzv. Zvonimirova kletva) u smrtnom hropcu prokleo Hrvate: tisuću godina neće imati svoju državu.

Imaju li sada? Da, samostalnu, neovisnu i suverenu – na papiru. No, i to je bolje – s političkim gazdama u Bruxellesu i Washingtonu, ponešto i u Moskvi, a financijskim, što je još bitnije, u MMF-u, Svjetskoj banci, etc. – nego nikako. Inače, Knin – sjevernodalmatinski dosadan gradić 42 km od mora u kojemu je 1991. godine živjelo 9867 Srba (80,01 posto) i 1660 Hrvata (13,5 posto), prije rata ekonomski solidan, danas je možda znan tek po vrlo skromnoj tvornici vijaka TVIK-u, Veleučilištu Marka Marulića (2005.) te spomeniku hrvatske pobjede Oluja ’95. (2011.) i kipu Franje Tuđmana (2015.) te nešto muzejsko-olujne šminke na tvrđavi – bio je središte srpske pobune i tzv. glavni grad tzv. SAO Krajine. Simbolično, ulaskom Hrvatske vojske u već unaprijed napušteni Knin i gromoglasnim medijskim ehom praktično je završio oružani dio Domovinskoga rata i oslobađanje dvije trećine okupiranog teritorija RH.

Do konačne pobjede RH u Domovinskom ratu preostala je samo još tzv. mirna reintegracija istočnog dijela zemlje, pa bi bilo logično hrvatsku ratnu pobjedu proslavljati u Zagrebu, ne u Kninu, i nekog drugog bitnog nadnevka koji simbolizira pobjedu/slobodu u cijeloj državi. Sâm ulazak hrvatskih vojnih postrojbâ u Knin jest velika stvar, nabijena ponosom i pobjedničkim optimizmom zato što je u hrvatske ruke vraćen tzv. glavni grad tzv. SAO Krajine, što je iz njega pobjegla paradržavna tzv. vlast s „malim voždom“, milicajcem Milom Martićem na čelu, etc., ali samo je diktat političke mudrosti na visokooktanski međunarodni pogon presudno kasnije uvjetovao cjelovitost hrvatskog državnog teritorija bez dodatnog prolijevanja krvi, razaranja i stradanja civila. Zato je Zagreb uvjerljivije i povijesno podobnije od Knina mjesto za proslavu domovinskoratne pobjede, ali… Politički interesi i računice nekada ne idu podruku s istinom i logikom, pa…

Desetak dana uoči proslave tzv. okrugle obljetnice VRA Oluje, kad je već poznato da će joj u Kninu nazočiti kompletan državni vrh – predsjednik RH, novi stari predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković te premijer s ministrima – kada su se već Pantovčak i Banski dvori usuglasili s epidemiološkim mjerama racionaliziranim programom, još nije poznato što će o svom sudjelovanju odlučiti politički vođe hrvatskih Srba nakon što „razmisle o pozivima na proslavu“. Bilo bi ih lijepo/korisno vidjeti, no… Kako objavljuje Slobodna Dalmacija, dopredsjednik Hvidre Josip Periša, najveće i najutjecajnije (HDZ-ove) braniteljske udruge, smatra nazočnost potpredsjednika vlade Borisa Miloševića, šibenskog Srbina i njegovog sugrađanina, 5. kolovoza 2020. u Kninu „civilizacijskim dosegom“. Periša objašnjava „da i ne bi i smjelo biti drukčije dvadeset i pet godina nakon rata“, piše Slobodna, „pa podsjeća na činjenicu da je i Slobodan Uzelac iz SDSS-a također bio na istoj funkciji u vrijeme Vlade Ive Sanadera, i da mu ni tada to nije smetalo.

Točka na Domovinski rat

(…) Predstavnici Srba u Hrvatskoj u tom se smislu nalaze u nezavidnoj situaciji. Ne poriču da je Olujom uspostavljen ustavno-pravni poredak u Hrvatskoj na većem dijelu njezina teritorija, niti zaboravljaju komemorirati nevine civilne žrtve koje su uglavnom stradale nakon što je akcija okončana, a psi rata došli na svoje. Takvi postupci ih čine metom onih, da ne upotrijebim težu riječ, nacionalistički tvrdokornijih i sa srpske i s hrvatske strane“. Milorad Pupovac je već najavio da će 5. kolovoza otići u Grubore nedaleko od Knina, gdje su tog dana 1995. godine hrvatski specijalci pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića počinili stravičan pokolj šestero srpskih civila pozne dobi za što zapovjedno nitko nije odgovarao, a istražno-pravosudna farsa nad ubojicama sramotno se razvlačila godinama da bi jednako sramotno i skončala.

Komu bi, je li, pala kruna s glave da hrvatski državni vrh – Milanović, Plenković i Jandroković – zajedno s Pupovcem i Miloševićem toga 5. kolovoza 2020. odslušaju u Kninu državnu himnu i odaju počast palim junacima Domovinskog rata, a potom se pokloniti nedužnim žrtvama, položiti cvijeće i zapaliti svijeću u obližnjim Gruborima. Gdje se tog 25. kolovoza 1995. još dimilo iz zapaljenog zaseoka i razlijevala krv iz leševa masakriranih srpskih civila dok je nedaleko klopotao tračnicama tzv. Vlak slobode u kojemu se Franjo Tuđman sa svitom i Mladenom Markačem vozio ljubiti državnu trobojnicu na Kninskoj tvrđavi. Na Domovinski rat napokon treba staviti točku, a zajednički ju trebaju staviti i Hrvati i Srbi. Bez toga nema budućnosti ni za jedne niti za druge, a moraju živjeti u istoj domovini. Ratnu istinu valja ostaviti povjesničarima, zločince pak istražiteljima i pravosuđu, a život i suživot Hrvata i Srba u RH oduzeti trgovcima „domoljubljem“ koji im zločesto kontaminiraju budućnost. Ali, za to se mora imati i znatno više od tzv. političke volje.

Marijan Vogrinec
Autor 27.7.2020. u 20:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija