Jebeš zemlju bez radnika

Izdvajamo

• Prije će deva u kraljevstvo Božje nego muško bez trliša i prije će Isus saći sa križa i plakati sa radnicima Hrvatske nego ćemo sebi sami jednom kazati istinu.

Povezani članci

• Nevolje sa strancima
• Видимo сe нa Фaрми
• Miloševićev najbolji učenik novi premijer Srbije
• Brigadir Ćirilica Blažević
• Estradni spektakl
• Baretić: Nema fotografiranja izloga s kurvama!

Jebeš zemlju bez trliša. Jebeš zemlju bez poštenja i zemlju bez radnika.Takva bolje da i ne postoji.

Jebeš ti muško bez trliša, grintao je moj ujac automehaničar i ponosno turirao nabrijanu stojku u garaži punoj duplerica iz “Starta” i motora uslikanih u šikani Imole. Jebeš ti muško bez trliša, komentirao je moj stari umorno skidajući košulju natopljenu znojem. Hoćeš konobarit cijeli život ka ja? Strojar je strojar, složio se moj djed armer “Lavčevića”, a moja baka je bijesno lupala suđem u kužini. Jedino je ona znala. Na stol pred njih bacila je moju bilježnicu iz hrvatskog – “Jel’ vi znate strojari kako mali piše, razrednica plače na njegove sastave!”

Majka, netom stigla iz Bonačića, listala je Burdu, mojoj staroj nije bilo jasno zašto ja šutim. Na balkonu se suše trliši, djedov modri i ujčev tamni, vjetar se poigravao s mojom modrom keceljom do njih, u daljini veliki kranovi dizalica nadvijali su se nad budući Split 3. Moja ponosna radnička familija rekla je svoje. Budi ponosan što dolaziš iz takve familije, jednom, u budućnosti tvoj život može otići u bilo kojem drugom smijeru, ali srednju je najbolje da završiš u Splitu, i to tehničku školu i da imaš svoj kruh. Škver je škver, to nikada propasti neće, vidjet ćeš kada porasteš koliko smo bili u pravu, imat ćeš stalan posao, skrbit ćeš za svoju obitelj, a iza tri sata sinko moj, piši ti svoje sastave i pjesmice, šetaj i uživaj, troši svoj novac kako god želiš.

Jebeš ti muško bez trliša, pljunuo je moj šef kontrole dok smo stajali na žici, ispred nas bila je policija i jedan izbrijani frajer u crnom terencu. Moji kamaradi, moja druga obitelj prkosno je stajala na kapiji naše firme, ne odstupamo ni milimetra dok ne dođu mediji, braća iz škvera, metalci, ne damo cenat zemlje koju su ti ljudi odvajajući od svojih usta i samodoprinosa pretvrili u firmu svjetske veličine. Stajao sam umoran i gladan. Bio je Veliki petak, a ja nisam imao ni za marendu to jutro. Plaću nismo vidjeli tri mjeseca, oko nas se plela mreža bande koja se pokušavala dočepati zemljišta na kojem je bila moja firma.

Svu zlatninu sam prodao, kao i starijem “Playstation”, više nisam imao obraza pitati bilo koga bilo što, to poniženje kada te rođeni brat ne razumije jer ne može shvatiti tvoju agoniju, kada živiš pod ovrhama, pod prijetnjom da ti oduzmu stan, da ti obitelj završi na ulici. To znaju samo oni koji su to prošli, koje je ovo besćutno vrijeme dovelo pred takav zid.

Svatko razumije dok mu pričaš, ali te kasnije izbjegava, imam ja i svojih problema, žao mi je, iskreno, ali žurim, idemo u kino, a već kasnimo. Očajan, učinio sam najgore, da donesem kući osnovno jednom lihvaru sam dao zadnju karticu. Kupio je novi novcati televizor i kameru i dao mi tristo kuna za to, rukama sam stisnuo lice i pogledao drugove oko sebe, tupi pogledi i očaj. Sindikalni povjerenik donio nam je vijest da braća iz škvera imaju toliko posla da jednostavno ne mogu zaustaviti proizvodnju, da im je iskreno žao, ali da je Božić, ljudi su dobili bonove i znate kako to ide, kud koji mili moji od jutra. Sanader je uplatio novac za plaće škvera, policija je probila ogradu, a dvojica u trlišima pokušali su ih zaustaviti, iz te gužve pojavio se naš sindikalista i objavio da se mirno raziđemo jer ništa nećemo riješiti silom.

Na putu prema kući založio sam zadnje što sam imao, založio sam veru. Jebeš muško bez trliša, bubnjalo mi je u glavi, jebeš zemlju bez radnika, jebeš zemlju bez poštenja i jebeš narod koji na Božić nije kadar sam sebi kazati istinu. Svo poštenje i sav život nestao je u ovoj vukojebini, sav normalan svijet i sav normalan život prestao je osamdesetih, sve parade i balade, sva vaša licemjerna mahanja zastavama okačite mačku o rep. Ne laje pas radi sela, pas laje radi sebe, a svi oni kojima je dobro u ovoj nakaradi od države znaju zašto laju. Sit gladnom ne vjeruje. Bože kako je naš stari svit bio pametan. Svu mudrost svijeta su saželi u rečenicu. Sve što se oduvijek događalo na ovim prostorima. Ako si bio čovjek, nisi imao ništa, ako si bio ulizica, zadnje smeće koje prodaje prijatelje, dušu, imao si sve. Nitko nikada nije, niti će onima koji su “se snašli” prigovoriti bilo što. Prigovori, prezir, prijetnje rezervirane su za one koji nisu htjeli pognut šiju, koji su vjerovali da se može pošteno, onako kako su te tvoji doma naučili, kako te učio socijalizam. Jebeš muško bez trliša.

Prije će deva u kraljevstvo Božje nego muško bez trliša i prije će Isus saći sa križa i plakati sa radnicima Hrvatske nego ćemo sebi sami jednom kazati istinu.

Jebeš zemlju bez trliša. Jebeš zemlju bez poštenja i zemlju bez radnika.Takva bolje da i ne postoji.