Jedina opcija – revolucija!

Ivo Anić
Autor/ica 7.11.2017. u 09:05

Izdvajamo

  • Vladimir Šeks tako Hrvatima samo nudi logičnu budućnost, novi društveni poredak u kojem bi imali mogućnost izbora, između tvrde, konzervativne opcije koja uključuje sve desne opcije koje su davno ili kupljene, ili ugodno egzistiraju, kao npr. Crkva, u blagodatima „pokreta“ i naravno s druge strane novog, neoliberalnog poretka u kojem bi bio „modernizirani“ SDP, sa mladim, dezorjentiranim čelnikom, a kojem bi se priključile sve one opcije koje zagovaraju novi društveni ustroj, tj. opciju kojoj je kapitalizam neupitni pijedestal i dogma.

Povezani članci

Jedina opcija – revolucija!

No Vladimir Šeks je svjesno zanemario jedenu važnu i za sebe i svoju kastu opasnu činjenicu. Hrvatska je jednom imala društvo u kojem je jednom jedan običan bravar promijenio svijet. Što neolibertarijanci, desničari, Crkva i Šeksov „pokret“ imaju za kazati o toj činjenici? Kada se svijet kakvog poznaju sruši kao kula od karata? Kada oni za koje su mislili da su limitirani, da su ograničeni ustanu i pokažu im koliko su bili u krivu. Terminologijom povijesti taj događaj nazivamo – revolucijom!

‘Razmišljam o tome da se u Hrvatsku praktično uvede dvostranački sustav’, kazao je u opsežnome intervjuu Globusu Vladimir Šeks, pojasnivši svoju revolucionarnu ideju potrebom da se razgradi postojeći i zastarjeli model višestranačja kojeg bi, stari HDZ-ov moderator reformirao sa nekoliko ključnih stavki, među kojima je odbacivanje sramotnih predizbornih koaliranja, tj. njihova permanentna zabrana, izborni prag koji bi se podigao za mnoge na nedostižnih sedam posto, čime bi na sceni ostale dvije, eventualno tri najveće parlamentarne stranke. Da je inicijativu hrvatskoj javnosti izložio bilo koji drugi moderator hrvatske političke zbilje stvar bi bila smiješna, da ne kažemo skandalozna, no kada je u pitanju Vladimi Šeks, tada sa sigurnošću možemo zaključiti da HDZ ozbiljno razmišlja o reformama predizbornog sustava prilagođavajući se novonastaloj situaciji, u kojoj praktički nema alternativu, nema jasno artikuliranu oporbu, niti jednu smislenu opciju koja bi ugrozila „pokret“ kako ga od devedesetih vide istaknuti članovi partije na vlasti. Pokret koji nas je sve skupo stajao.

Predizborne koalicije zbilja i jesu realna slika stanja, precizna i kirurška, rentgenska slika povijesti bolesti i metastaza kojima je premrežena jedna kasta, kasta koja se narodski nudi Hrvatima (mi smo jedni od vas, mi smo obični i pristupačni) jednom u četiri godine. Izlizanost pojedinih sintagmi (promjene, šanse) dovela je jednu demagošku determiniranost u konačnu stupicu, u postojanu i trajnu nevjerodostojnost koja se divljački emancipirala u potpuni poraz ljevice svrstavajući gotovo sve bezidejne aktere u centar, dakle poziciju mrtve točke, poziciju omče koju je nametnuo sustav, nametnuo sistem koji periodički gubi osvježavanje realnim krizama (pa proicira one fantomske), sistem u kojem više nema prostora za nove manevarske opcije. Drugim riječima, svi procesi na političkoj sceni kojima smo svjedočili u protekle četiri godine vodili su upravo onom o čemu govori Vladimir Šeks, konačnom sunovratu parlamentarizma kakvog smo poznavali, potpunom izjednačavanju oporbe, ljevice i vlasti, besramnim trgovinama koje su se odvijale među naoko potpuno različitim svjetonazorskim partnerima, da bi došli danas u situaciju u kojoj su svi slični i identični, a na čelu, jasno, HDZ koji drži sve u savršenoj harmoniji, savršenoj kontroli.

Davor Bernardić doveo je SDP, (ali ne samo on, već i njegovi prethodnici), u savršenu i ciljanu ugodnu situaciju za Šeksov HDZ, bez mogućnosti za izbornu pobjedu, ali sa dovoljnim glasačkim tijelom, koje bi u slučaju kojeg predlaže Vladimir Šeks, imali pod kontrolom, tj. sasvim bi bilo svejedno u kojoj mjeri, jer bi scenario bio isti i identičan, održiva vlast HDZ-a trajala bi u nedogled, uz krotku, mlaku i bezličnu oporbu koja bi bila „druga“ opcija ponuđena Hrvatima. Taj sumrak demokracije bio bi prikazan kao „sraz“, dvije najveće opcije koji to zapravo nije, već savršeno osiguran mehanizam trajnog opstanka na vlasti „pokreta“ koji je podijelio Hrvatsku na kaste, po metodi koju dirigira – kapitalizam.

U tom više – manje očekivanom srazu sličnih i identičnih po prvi puta se pojavljuju neolibertarijanci pod nikada do sada viđenom opcijom lijeve strane koju podnosi kapitalizam. Dakle potpune kontrole lijevih struja koje će biti pod budnim okom i patronatom kapitala, zahuktalom impregnacijom bankovnog sustava. Pučku psihologiju koju će krstiti „slobodnom voljom birača“, a pomno nadzirati vlastitu izvedbu prihvaćanja pojedinih lijevih i liberalnih načela i time tu krajnje složenu operaciju prikazati kao šansu ili čak promjenu, danas koristi ta nova struja koja nam sugerira slobodnu volju, a mirne duše je prihvaćaju i u SDP-u, pomireni sa postojećom situacijom koja nema osim u statutu i načelima ni natruha ljevice. Tim činom SDP je ukinuo bilo koji oblik nade u promjene, ali i učinio puno goru stvar, pristavši, barem što se tiče neoliberalnih načela, na potpuno ukidanje slobodne volje svojih birača.

Slobodne volje koja nije moralno važna. Sofisticirani u znanosti i kapitalističkoj impregnaciji današnjeg svijeta, potpomognuti izdašno medijima koje kontroliraju i koji im služe kao svojevrstna logistika ovaj put nam neolibertarijanci nude promjene i šanse slobodom koja nije moralno važna. Da pojednostavnim, učenik koji se školuje za bravara u svojim limitima i biti će na koncu samo bravar, jer će ga neolibertarijanci osloboditi „teških“ predmeta (nepotrebnih) kao što su kemija, matematika i fizika. To društvo kakvim ga vide neolibertarijanci, a u koje se svrstava SDP, postat će tako društvo u kojem se oni najbolje snalaze.

Društvo izvrsnih, društvo talentiranih i društvo – pametnih. Društvo u koje ulaze roboti u škole, ali samo za one odabrane, po sistemu selekcije koja je već kao agenda čudovišna sama po sebi i tvori, naravno, – kaste. Tim apsurdnim uplivom libertarijanaca na fiktivnu ljevicu nanesen je poraz upravo ljevici koja gubi na svim poljima, kako birače, tako i relevantnost.

No u toj novoj raspodjeli i poretku ne gube oni koji iz novonastale situacije imaju najviše koristi, a to su banke, čiju nacionalizaciju kao i veće poreze multibogatima može ponuditi jedino istinska ljevica, ista ona kojoj Vladimir Šeks namjerava zadati smrtni udarac podizanjem predizbornog praga na nedostižnih (barem do zadnjih izbora je to bilo tako) sedam posto. U tom Šeksovom novom poretku egzistirale bi iste, ili samo kozmetički različite opcije koje bi njegovale postojeću eksploataciju Hrvatske od strane bankarskih i kapitalističkih lobija, te daljnju devastaciju zemlje po starim, iskušanim metodama, ovaj put savršeno sigurni od neobičnih opcija koje nastaju, ili bi mogle nastati iz lešine SDP-a. Taj kozmetički leš nekoć zvan „lijevom opcijom“ savršena je Šeksova „dvostranačna farsa“ koja bi samo fiktivno sugerirala demokraciju održivom, dok bi je u stvarnosti grubo i eksplicitno dokinula.

Omča koju nam je svima stavio kapitalizam oko vrata obična je fikcija. Determinizam koji nam je tako mudro nametnut (lat. Determinare ograničiti, odrediti) uči nas, tj. je obična teza da je u svakom trenutku samo jedna budućnost moguća, samo jedan sustav kojeg je nemoguće srušiti jer bi u tom slučaju nastao globalni kaos. Vladimir Šeks tako Hrvatima samo nudi logičnu budućnost, novi društveni poredak u kojem bi imali mogućnost izbora, između tvrde, konzervativne opcije koja uključuje sve desne opcije koje su davno ili kupljene, ili ugodno egzistiraju, kao npr. Crkva, u blagodatima „pokreta“ i naravno s druge strane novog, neoliberalnog poretka u kojem bi bio „modernizirani“ SDP, sa mladim, dezorjentiranim čelnikom, a kojem bi se priključile sve one opcije koje zagovaraju novi društveni ustroj, tj. opciju kojoj je kapitalizam neupitni pijedestal i dogma.

Tom Šeksovom društvu ljevica ne treba, niti je on vidi, a da je u pravu, govore nam porazne činjenice koje stoje, ljevice kao takve, one koja se bori isključivo protiv kapitalizma, desnice i neoliberala danas praktički gotovo da i nema, ili je sotonizirana do te mjere da se Hrvati kao narod ljevice gnušaju, drže je ostacima sramne antifašističke i socijalističke prošlosti koja se nikada više ponoviti neće.

Vladimir Šeks nam vizionarski pokazuje budućnost kakva bi ona trebala biti, ali i društvo u koje nas uvode, društvo izvrsnih, društvo bogatih, društvo „izbora, promjena i šansi“, koje će jednom u četiri godine birati između „tvrde“ opcije ili one za nijansu mekše, opcije koja neće imati ništa protiv kriza, protiv neo fašizma koji je poluga kapitalizma koji sustavno projicira krize, opcije u kojoj će vladati savršeni bankarski red i čistoća, savršeni kadar koji će obavljati savršene, robotske poslove, otplaćivati kredite, raditi do iznemoglosti, biti sustavno trovan modernim medijskim i recikliranim smećem, i opcije u kojoj jedan običan bravar neće imati priliku biti ništa doli – bravar.

No Vladimir Šeks je svjesno zanemario jedenu važnu i za sebe i svoju kastu opasnu činjenicu.
Hrvatska je jednom imala društvo u kojem je jednom jedan običan bravar promijenio svijet.
Što neolibertarijanci, desničari, Crkva i Šeksov „pokret“ imaju za kazati o toj činjenici? Kada se svijet kakvog poznaju sruši kao kula od karata? Kada oni za koje su mislili da su limitirani, da su ograničeni ustanu i pokažu im koliko su bili u krivu.

Terminologijom povijesti taj događaj nazivamo – revolucijom!

Ivo Anić
Autor/ica 7.11.2017. u 09:05