Jedinstveni narod i zemlja Slavena

Povezani članci

• Dezerterska balada
• Bilježnica Robija K.: Izvanredno stanje
• Srbija: Državni reditelj dovodi istoriju “u okvire patriotizma”
• Tajani, Tito i partizani
• Guske u bosanskoj magli
• Dan žalosti

Bjesmučna propaganda nam stalno puni glavu o tome kako smo u ovu našu zemlju došli u stoljeću sedmom i kako nikakve veze nemamo s narodom koji je ovdje živio ranije. To je, prije svega, krivo, a nakon svega, ključno pitanje naše slobode.

Piše:Domagoj Nikolić

Ako ne znamo tko smo ni kako smo dospjeli tu gdje jesmo, onda se ne možemo izvući iz stanja porobljenosti i bratoubilaštva koje stalno žare naši porobljivači. Dakle, budući smo izgubili par hiljada godina na međusobno ubijanje, satiranje i izluđivanje, nemamo više vremena za gubljenje. Stvari postavljamo na svoje mjesto čime gradimo osnovu za slobodarsko djelovanje:

1)     Naša genetika je u ogromnom djelu prisutna na našem području od prije famoznog sedmog stoljeća. Oko 30% naše genetike je tu najmanje 12,000 godina, zatim sličan dio od 3-5 stoljeća prije Krista i tako dalje. Nema nikavog genetskog dokaza o nekakvoj masovnoj seobi u 7. stoljeću niti postoji suštinska genetička razlika između takozvanih etničkih skupina koje su sada zaokružene na lažan način.

2)     Ne postoji narodna predaja o našem dolasku niti o nekakvoj pradomovini iz koje smo došli. S druge strane, postoje mnoge narodne predaje o pradavnoj prošlosti, zatim o ilirskim kraljevima, kraljici Teuti, rimskim carevima i dalje.

3)     Ne postoji ni antropološka ni etnološka razlika između Ilira i slavenskog življa. Naše narodne nošnje su identične ilirskima: kape, šubare, jačerme, kumparani, opanci, dalmatike, sve je to identično ilirskom načinu odijevanja. Građa i stas, narodni običaji, vjerovanja, sve je također isto ili vrlo slično. Ne postoji takva razlika između takozvanih etničkih skupina ili naroda na Balkanu; postoji većinom religijska razlika, ali su tako manifestirane različitosti i dalje tek površinske.

4)     Ne postoje arheološki dokazi o masovnom dolasku u 7. stoljeću. Ne postoji nikakav diskontinuitet u odnosu na prethodna razdoblja. Na primjer, srednjevjekovni način pokapanja u gomilama identičan je ilirskom – pretpovijesnom.

5)     Ni jedan od naših izvora i povjesničara ne govori o našem dolasku prije XIX. stoljeća kad je ta predstava nametnuta. Dukljanin priča o dolasku Gota i Bugara koji govore istim jezikom kao i mi. Dakle, Vinko Pribojević, Andrija Kačić Miošić, Mavro Orbin, Juraj Križanić, Dukljanin  i drugi se slažu da na je na ovom prostoru postojao i postoji kontinuitet. Mi smo jedni narod koji vlastite izvore o sebi drži nepouzdanima i  to samo zato što se ne slažu s intrepretacijama naših zavojevača. To je stalni izvor podjela i užasa.

6)     Naši susjedi, osobito Talijani, stalno nas zovu Ilirima ili Slavima. Vidi starije talijanske riječnike, vidi kod Enza Betizze, itd. Posebno je zanimljivo da je papinski zavod Svetog Jeronima (koji je također naši, inače je čtava stvar apsurdna) bio nazvan slavenskim, pa ilirskim i tek onda hrvatskim imenom i to kada je trebalo uništiti istinu o našem slavenskom kontinuitetu i narodnom jedinstvu u XIX stoljeću. Marmont ustanovljava Ilirske provincije, Marija Tereza ima „Ilirsku kancelariju“ itd.

7)     Papa Ivan X priznaje na Drugom splitskom saboru da su Dalmatinci primili kršćanstvo u apostolsko vrijeme, čime ostvaruju pravo na misu na narodnom jeziku, dakle slavenskom. Dakle, samo se Slavenima „dozvoljava“ misa na narodnom jeziku, a za to nema nikakve logike ako ta misa nije bila pristna od prapočetka kršćanstva.

8)     Ogromna većina, gotovo svi toponimi su slavenski, a među onima koji to nisu, najveći dio je jezično krivo interpretiran zbog toga što je porijeklo riječi u našem jeziku pogrešno shvaćeno, opet zbog podmetnute priče o našem navodnom dolasku.

9)     Grčki i rimski panteon rastumačivi su sključivo preko slavenskog ključa. Slav između ostakog znači ključ (slavina), kao i sclavus, clavus – ključ. Dakle, upotrebljava se svaki ključ osim onog pravog.

10)  Postoji kontinuitet naše kulture od vinčanske, preko eturske pa sve do danas. Etursko pismo slično je vinčanskom, a jezik je naš, slavenski!  Dakle, mi Slaveni nismo došli u Europu, nego smo iz nje tjerani i iz nje stalno potiskivani, kao na primjer iz Njemačke, Austrije, Madžarske, Rumunjske, Italije, Grčke i tako dalje.

Samo na gornjim osnovamo možemo na razložan način interpetirati povijest ovih krajeva i Europe u cjelini. Pričom o dolasku Slavena, i to raznih, našem narodu je slomljena kičma, jer, ako smo tikva bez korjena, onda nam ova zemlja ne pripada, na nju nemamo pravo, nalazimo se na tuđem i moramo tuđinu služiti. Čim pristanemo na takvu sliku o sebi, svaki užas koji nas zadesi je samo logička progresija te podvale.

Istina je posve drugačija: mi smo jedan narod, svi balkanski Slaveni su jedan jedinstveni narod i ovo je naša zemlja na na koju imamo svo pravo i odgornost. Ovdje se nalazi iskon europske i svjetske kulture. Bez prihvaćanja samog sebe nećemo vlastitu slobodu i blagostanje. Od našeg jedinstva toga ovisi stabilnost, sudbina te ispravna prošlost i budućnost Europe i svijeta.

Drugi fatalni udarac koji smo primili je podvala o našem pokrštavanju o čemu će biti više riječi u idućem članku.