JEDNA REČENICA (koja može promijeniti SAD i svijet)

Tomislav Jakić
Autor 7.2.2017. u 09:54

Izdvajamo

  • Ali, ona otvara i pitanje američkog-evropskih odnosa, pogotovo nakon što je predsjednik Evropske komisije, Donald Tusk, prilično jasno današnju Ameriku stavio u isti red s tzv. Islamskom državom na popisu neprijatelja Evropske unije. Današnja evropska politička elita, gotovo bez iznimke, izašla je “iz škole” Amerike kakva je do sada bila. I zato će njezin najpreči interes biti da sačuva, odnosno vrati upravo takvu Ameriku kojoj je vjerno služila, zbog čega sada ima krvi ne samo na američkim, nego i na evropskim rukama. A isti interes imaju i oni u Americi koji su bili ključni protagonisti (ne treba ići dalje od Hillary Clinton) te politike od koje se Trump sada (ponavljamo, mada uz znak pitanja) distancira.

Povezani članci

JEDNA REČENICA (koja može promijeniti SAD i svijet)

Teško da se može naći primjer kada je neki američki predsjednik u tako malo riječi tako potpuno ogolio vanjsku politiku zemlje kojoj je stao na čelo. Netko će reći kako je on varirao onu poznatu biblijsku izreku: “Neka baci prvi kamen onaj koji je nevin”, dok će oni koji vole dublje zalaziti u analize morati konstatirati da je Trump rečenicom: “Mnogo je ubojica. A zar Vi mislite da smo mi baš tako nedužni?”, mada sa znakom pitanja, priznao upravo ono na čemu su njegovi najzagriženiji kritičari živjeli godinama. Priznao je da su Sjedinjene Države vodile intervencionističku politiku i da su mnogi ljudski životi bili cijena te politike, odnosno ostvarenja njezinih ciljeva. Trump je, ponavljamo, izrekao istinu.

Ako je zbog nečega bilo dobro (da, upravo tako: dobro) što je Donald Trump izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, onda je to zbog rečenice što ju je izgovorio u intervjuu za Fox televiziju. Može li jedna rečenica, jedna i jedina, promijeniti sliku svijeta o Americi, ali i sliku svijeta u cjelini? Sasvim sigurno – ne može. Ima li, međutim, ta rečenica potencijal da pokrene promjene kojih se očito panično boje oni koji su do sada određivali tokove američke politike, ali i oni u Evropi koji ne samo što su tu politiku pokorno slijedili, nego su se gotovo natjecali u tome tko će u svojemu poslušništvu biti radikalniji? E, tu je već odgovor bitno drugačiji. Potencijal za pokretanje promjena rečenica kakvu do sada nije izrekao nijedan američki predsjednik modernoga vremena, svakako ima.

A što je to Trump, “budaletina i seksist”, kako mu svakodnevno tepaju ne samo salonski liberalni ljevičari, nego i oni radikalni, zapravo rekao? U normalnome svijetu nešto, što nije, niti bi trebala biti senzacija. Izrekao je, naime, istinu. Voditelj (a Fox televizija je notorno desna, dakle po uvriježenim standardima “morala” bi trebala biti bliska Trumpu) upitao ga je, u obliku predbacivanja: “Vi poštujete Putina”, na što je Trump odgovorio: “Ja poštujem mnoge ljude, ali to ne znači da ću se s njime slagati.” To voditelju nije bilo dovoljno, pa je nastavio s izravnom optužbom: “Ali, Putin je ubojica” (sada je etiketiranje ruskog predsjednika očito evoluiralo od ratnog zločinca do ubojice). Potpuno mirno, očito birajući riječi, Donald Trump, poznat po brzome jeziku i još bržem “tvitanju”, uzvratio je: “Mnogo je ubojica. A zar Vi mislite da smo mi baš tako nedužni?” Voditelj koji je očekivao sve, samo ne takav odgovor, pokušao je stvar izvući primjedbom kako se može  reći da su SAD “pravile pogreške”, na što je Trump, i dalje potpuno mirno, kontrirao riječima: “Da, ali u tim je pogreškama bilo mnogo mrtvih.”

Teško da se može naći primjer kada je neki američki predsjednik u tako malo riječi tako potpuno ogolio vanjsku politiku zemlje kojoj je stao na čelo. Netko će reći kako je on varirao onu poznatu biblijsku izreku: “Neka baci prvi kamen onaj koji je nevin”, dok će oni koji vole dublje zalaziti u analize morati konstatirati da je Trump rečenicom: “Mnogo je ubojica. A zar Vi mislite da smo mi baš tako nedužni?”, mada sa znakom pitanja, priznao upravo ono na čemu su njegovi najzagriženiji kritičari živjeli godinama. Priznao je da su Sjedinjene Države vodile intervencionističku politiku i da su mnogi ljudski životi bili cijena te politike, odnosno ostvarenja njezinih ciljeva. Trump je, ponavljamo, izrekao istinu. No, upravo to što je na samome početku svojega mandata izrekao nešto nečuveno, ne samo za (mnoge) američke, nego i evropske uši, opravdava pitanje: hoće li on kao predsjednik uspjeti? Već i prije otkrivanja prave suštine politike SAD u proteklim desetljećima (moglo bi se čak reći i od vremena Theodora Roosevelta) on udara u gotovo neprobojni zid neprijateljstva i odbijanja. Istina je i to, da sam nekim svojim potezima i izjavama pomaže onima koji taj zid podižu.

Kada na određeno vrijeme zabrani ulazak u SAD državljanima nekoliko pretežno muslimanskih zemalja, organiziraju se demonstracije, jedna članica američkog Kongresa čak izjavi kako je “prekrasno vidjeti” divljanje demonstranata na sveučilištu Berkley gdje se (postoje snimci!) razbijalo i palilo, nitko “ne čuje” da je riječ o vremenski ograničenoj zabrani. Dakle, ne trajnoj! Kada Trump izrijekom ponovi svoje obećanje o punoj zaštiti LGBT populacije, onda ni to nitko ne čuje, nego ga se i dalje (na temelje iskazanih homofobnih opredjeljenja nekih njegovih suradnika) proglašava zakletim neprijateljem baš te populacije. Kada potpisujući “izvršna naređenja” (executive orders) pokazuje da dosljedno provodi ili barem nastoji provesti ono što je mjesecima najavljivao kao svoj program, onda nema nikoga da mu udijeli kompliment zbog ispunjavanja onoga što je obećao prije no što je ušao u Bijelu kuću.

Umjesto toga konfabulira se o “prijaznom Obaminom licu”, a da se ne spomene kako je njegovo prvo predizborno obećanje bilo da će raspustiti zatvor u Guantanamu i kako to ni nakon dva mandata (osam godina!) nije ispunio. Zaboravi se da je upravo “prijazni” Obama deportirao na dnevnoj osnovi ilegalne useljenike, a da je bombardirao više zemalja nego njegov prethodnik George W. Bush koji će ostati zapamćen po prijevari globalnih razmjera kojom je opravdao invaziju i (praktično) okupaciju Iraka. I zaboravlja se, naravno, da je nakon američke intervencije u Iraku život izgubilo oko milijun tamošnjih civila. Organiziranje državnih udara ili “obojenih revolucija” ne treba ni navoditi (od Čilea do Libije, ostalo da i ne spominjemo). I onda Trump, takav kakav jest, ima itekako pravo reći: “Zar Vi mislite da smo mi baš tako nedužni?”

Rečenica je to koja ozbiljno dovodi u pitanje ne samo dosadašnju američku vanjsku politiku, koja je zapravo osuđuje, nego otvara i pitanje odgovornosti onih koji su tu politiku koncipirali i provodili (u najmanju ruku moralne odgovornosti). Ali, ona otvara i pitanje američkog-evropskih odnosa, pogotovo nakon što je predsjednik Evropske komisije, Donald Tusk, prilično jasno današnju Ameriku stavio u isti red s tzv. Islamskom državom na popisu neprijatelja Evropske unije. Današnja evropska politička elita, gotovo bez iznimke, izašla je “iz škole” Amerike kakva je do sada bila. I zato će njezin najpreči interes biti da sačuva, odnosno vrati upravo takvu Ameriku kojoj je vjerno služila, zbog čega sada ima krvi ne samo na američkim, nego i na evropskim rukama. A isti interes imaju i oni u Americi koji su bili ključni protagonisti (ne treba ići dalje od Hillary Clinton) te politike od koje se Trump sada (ponavljamo, mada uz znak pitanja) distancira.

Kada se hladno sagleda interest te ujedinjene antitrumpovske fronte i kada se tome doda činjenica da je Trump potpuno politički neiskusan, mada očito nije i politički nepismen, da svojim brzopletim izjavama (pa i potezima) često dodatno potpiruje vatru na lomači što su mu je već spremili njegovi protivnici, legitimno je postaviti pitanje: kakve su šanse 45. predsjednika SAD? Bez podlijeganja histeriji njegovih protivnika, ali i bez neutemeljenog glorificiranja čovjeka koji najmoćnijom zemljom svijeta pokušava upravljati kao autokratski predsjednik uprave goleme tvrtke u kojoj nema dioničara, moglo bi se reći – i to niti mjesec dana nakon njegove inauguracije – da Donaldu Trumpu predstoji ne samo velika bitka, nego ogorčeni rat. Hoće li on iz toga rata izaći kao pobjednik, obogaćen i iskustvima političke scene na kojoj se do sada nije kretao, ili će ući u povijest kao stanar Bijele kuće koji je izrekao  rečenicu što je mogla promijeniti sve, ali su ga onemogućili, ostaje da se vidi. To je pitanje na koje nikakve analize ne mogu dati pouzdan odgovor. Odgovor će dati budućnost.

Tomislav Jakić
Autor 7.2.2017. u 09:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija