Jednoga dana, tko zna kada…

Izdvajamo

• Jer, sve to danas nikoga ne zanima. Danas znamo samo jedno: Rusija je napala Ukrajinu. Je li time prekršila međunarodno pravo i Povelju UN? Jest, nedvojbeno. Ali što onda reći o . . .? I tu priča staje. Ne, nikoga ne zanima što bi se još moglo reći, što bi došlo iza toga ‘ali’, nitko ne želi čuti da je prije ‘jučer’ postojalo i ‘prekjučer’. Kažu: pusti to, nemojmo sada o tome.

Povezani članci

• Prava svih penzionera pod jednakim uslovima
• Esad Bajtal: Istorija ima vremena ali mi nemamo
• Ivan Galić: H-рватска d-емократска z-ајебанција
• Pančić: Istorija nasilja
• Predrag Lucić o sramotnom posjetu kardinala Puljića ratnom zločincu Dariju Kordiću: Milost za zločinca
• Esad Bajtal: Kao da je Bosna ruska kolonija ili Putinov privatni feud, a Bosanci kmetovi

Krenimo od nekoliko notornih konstatacija: rat nije, pogotovo na dugi rok, nikakvo rješenje. U ratu neminovno stradaju i nevini civili. No, ono što u ratu najprije strada i najteže se od stradanja oporavi, to je Istina. Kada zatrube ratne trube, kada se izvještavanje pretvori u ratnu propaganda (koja može biti vođena manje ili više suptilno, ali ipak ostaje to što jest, dakle, propaganda), kada se oči podliju krvlju, a usta zapjene – u doslovnom i prenesenom smislu riječi – svaki pokušaj razumnog razgovora o bilo kojoj krizi, pa tako i ovoj aktualnoj, ukrajinskoj, pretvara se u mission impossible, u nemoguću misiju.

Što je povod, što je uzrok, što je posljedica, kakva je kronologija zbivanja, o svemu tome bespredmetno je razgovarati u nametnutoj atmosferi obilježenoj ne uvijek izravno izgovorenom, ali zato dosljedno primjenjivanom parolom: tko nije s nama – protiv nas je! Ovaj je autor prije svega za slobodu, slobodu i pravo razmišljanja vlastitom glavom, nikada na štetu drugoga, ali uvijek u potrazi za odgovorima na onih klasičnih pet pitanja na koja mora odgovoriti (tako je barem nekada bilo) svaka suvislo sročena vijest: tko, što, gdje, kada i zašto. Pri čemu je ovo posljednje, tj. zašto, ključ svega. Upravo zato to se pitanje rijetko postavlja, sve rjeđe što se rat više zahuktava. Nikoga kao da ne zanima zašto se nešto događa, svi su zaokupljeni onime što se događa (što je ljudski razumljivo, da li je i racionalno opravdano, to je drugo pitanje).

Citirat ćemo nešto što prividno, ali samo prividno nema ama baš nikakve veze s ratom koji trese temelje međunarodnog poretka, pri čemu se odmah nameće pitanje jesu li ti temelju već i ranije bili dobrano uzdrmani i tko ih je uzdrmao? No, evo citata: “Trideset godina nakon što je 25.671 osoba nezakonito izbrisana iz registra prebivališta, čime su njihovi dokumenti postali nevažeći te su im, između ostaloga, uskraćena  prava na boravak, visoko obrazovanje, rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, predsjednik Republike Slovenije, Borut Pahor, ispričao se, u svoje ime i u ime države, svima koji su zbog toga pretrpjeli patnju, nepravdu i kršenje ljudskih prava. U govoru održanom 25. veljače (februara) ove godine Pahor je rekao da „Republika Slovenija mora biti dovoljno politički i moralno zrela da javno i otvoreno obznani neslavne i neprihvatljive postupke, pokaje se i ispriča zbog njih“, te da „prepoznavanje neprihvatljivih postupaka države nije znak njene slabosti“, već „snage, zrelosti i odgovornosti“. Podsjetio je kako i trideset godina nakon neustavnog, proizvoljnog i diskriminatornog čina brisanja, veliki broj izbrisanih živi u Sloveniji bez prebivališta, uprkos dvjema odlukama Ustavnog suda Republike Slovenije i presudi Evropskog suda za ljudska prava, i da bez obzira na postojeće mjere obeštećenja mnogi i dalje trpe posljedice brisanja. “Danas preuzimamo i moralnu odgovornost za neustavni čin brisanja i prihvaćamo ga kao kolektivno povijesno pamćenje“, rekao je slovenski Predsjednik.

I dobro, kakve sada ima veze Slovenija i ono što je radila u vrijeme odcjepljenja od Jugoslavije i u prvim danima neovisnosti, prije tri desetljeća dakle, s ratom što bukti na sjeveru Evrope danas? Ima, itekako ima. Jer, za sudbinu ‘izbrisanih’ znalo se svih ovih proteklih godina. No, svatko tko bi, na primjer, prije dvadeset, ili samo (zar samo?) deset godina rekao ono što je Pahor rekao sada, doživio bi da ga se unisono optuži kao neprijatelja Slovenije, slovenske neovisnosti i demokracije. Priča o ‘izbrisanima’ uključuje, naime faktor ‘vrijeme’. O nečemu što se najprije tajilo, o čemu se potom šuškalo i o čemu su cijelo vrijeme znali svi, ali se nitko nije usuđivao javno progovoriti (osim nekih nevladinih organizacija i pojedinih novinara), nakon trideset godina ne samo da se može javno govoriti, nego prvi čovjek države to javno priznaje, kvalificira kao ono što je i bilo, dakle, neustavni čin i nepravda, ispričava se i kaje zbog toga, ali i traži da sjećanje na tu epizodu iz vremena stvaranja samostalne slovenske države uđe u ‘kolektivno povijesno pamćenje’.

Ni Hrvatska, ali ni Srbija nisu odmakle tako daleko. U obje zemlje o određenim se stvarima još uvijek najradije šuti, ili ih se čak – svim činjenicama usprkos – poriče, a one koji o njima progovore pribija se, uz pomoć kontroliranih medija, na stup srama. Ni trideset godina nije bilo dovoljno. Dodamo li tome i Drugi svjetski rat, ono što se kolokvijalno (ali i posprdno) u Hrvatskoj naziva pričama o ustašama i partizanima, onda dolazimo do zaključka da će nam možda trebati i cijelo jedno stoljeće da sami sebi, a onda i drugima priznamo ono što – budimo pošteni – svi znamo, oni stariji svakako. Baš kao što su i Nijemci u vrijeme Trećeg Reicha itekako dobro znali za odvođenja Židova (u najmanju ruku to – odvođenja, deportiranja) u koncentracione logore, ta mnogi su na javnim dražbama jeftino kupovali stvari iz njihovih stanova, da bi nakon 1945. tvrdili kako ‘pojma nisu imali’ i prepustili tek generacijama svoje djece i unuka, nevoljko, ali i bez mogućnosti da ih spriječe, da potraže i nađu odgovore na pitanja: što se događalo, zašto se događalo i tko su bili počinitelji (da su žrtve bili Židovi, Roma i Sinti, homoseksualci i malobrojni protivnici nacističkog režima, to je ipak bilo jasno).

I zašto nam se učinilo potrebnim sve to reći? Zato što je iz govora izrečenih na zasjedanju Vijeća sigurnosti na kojemu je – očekivano – ruskim vetom spriječeno donošenje rezolucije kojom bi Rusija bila osuđena zbog napada na Ukrajinu, postalo savršeno jasno da sada definitivno nije vrijeme kada se o ratu u Evropi može raspravljati imajući na umu jedan i samo jedan cilj: kako zaustaviti rat, spriječiti dalja stradanja, postići mir i posjesti sukobljene strane za pregovarački stol; ako je takvo vrijeme od trenutka početka rata ikada i postojalo.

Ne, na djelu je najgori oblik zastupanja, ali i silom oružja (i opet ne samo na jednoj strani i ne od jučer) nametanja svojih uskih interesa, ili – što je još gore – interesa nekoga tko iz pozadine vuče konce. Na kraju krajeva, o jednom bismo se valjda ipak mogli složiti: u ratu ginu Rusi i Ukrajinci, jedni su napali, drugi se brane, ali to nije rusko-ukrajinski, nego rusko-američki rat (kategorija ‘predstavnički ratovi’ dobro je poznata kroničarima svjetskih zbivanja). A sve ono ostalo? O tome ćemo možda jednoga dana, tko zna kada.

Argumentirati, navoditi činjenice, podsjećati na datume, izjave, dogovore, to sve danas nema smisla, odnosno nitko to ne želi ni čuti, a pogotovo ne ozbiljno razmotriti, pogotovo zato što bi takvo ulaženje u srž problema više odgovaralo ruskoj strani, nego onoj drugoj. Što vrijedi upozoravati na licemjernost Sjedinjenih Država koje su vojnim unilateralnim akcijama, mimo Ujedinjenih naroda, rušile režime u suverenim državama i bacale u prah i pepeo načela na kojima je nakon pobjede nad naci-fašizmom počivala konstrukcija međunarodnih odnosa, a danas u tim istim Ujedinjenim narodima grme protiv Putina i Rusije i njihove agresije? Kakvog smisla ima podsjećati na to da je predigra rata u Ukrajini bila doslovna zrcalna slika kubanske raketne krize, samo što su tada uloge bile drugačije podijeljene? Pa su se i svjetske simpatije drugačije formirale.

Što vrijedi pokušati vratiti u pamćenje Putinova upozorenja, još od konferencije u Muenchenu 2007., Trumpovo otkazivanje praktično svih ugovora o ograničavanju naoružanja s Rusijom (Sovjetskim Savezom), sve one optužbe protiv Putina osobno i Rusije koje su bile, doduše, poduprte indicijama, ali nikada i čvrsto dokazane? Ima li ikakvog smisla samo i natuknuti mogućnost da je Putinov osjećaj odgovornosti za sigurnost zemlje kojoj je na čelu nadvladao nad osjećajem odgovornosti za mir u Evropi, pa i u svijetu? Uz ono obvezno: a zašto?

Ne, nema smisla!

Jer, sve to danas nikoga ne zanima. Danas znamo samo jedno: Rusija je napala Ukrajinu. Je li time prekršila međunarodno pravo i Povelju UN? Jest, nedvojbeno. Ali što onda reći o . . .? I tu priča staje. Ne, nikoga ne zanima što bi se još moglo reći, što bi došlo iza toga ‘ali’, nitko ne želi čuti da je prije ‘jučer’ postojalo i ‘prekjučer’. Kažu: pusti to, nemojmo sada o tome.

Pa dobro, nemojmo. Ionako se već, u Hrvatskoj barem, mogu čuti glasovi onih koji traže da se medijski prostor zatvori za svakoga tko zastupa ‘pro-ruske stavove’. S time što valja dodati kao se atribut nekoga tko je proruski orijentiran ‘zarađuje’ vrlo jeftino (mada s potencijalno dugoročnim i nimalo bezazlenim posljedicama). Dovoljno je samo pokazati sklonost da se nakon osude ruskog vojnog upada u Ukrajinu kaže ‘ali’. Ne, nema prostora ni za kakav ‘ali’.

Pa ćemo o tome zašto se događala tragedija kojoj danas svjedočimo možda moći mirno i trezveno, na osnovi činjenica, argumenata i zdravog razuma, raspoznavanja uzroka, povoda i posljedica, kronologije zbivanja moći raspravljati tek za nekoliko desetljeća. Jednoga dana, tko zna kada . . .

Sloveniji je bilo potrebno punih trideset godina da javno prizna što je učinila ‘izbrisanima’ i da se zbog toga ispriča. Mada su i tada, prije trideset godina, svi znali sve.

Baš kao što znaju i danas. Ali ne žele znati. I sprječavaju javnost, svjetsku javnost, da sazna. Jer ne odgovara njihovim trenutnim interesima. Jednostavno, zapravo tragično jednostavno.

I to je sve što se danas (još) može reći i što vrijedi (ipak) reći.