Jednosmjerna misao

Donatella Di Cesare
Autor 1.5.2022. u 11:31

Izdvajamo

  • Kakva šteta što je ljevica moći i vlasti toliko udaljena od savremene filozofske i kulturne rasprave, što uzima prevladane stranice Norberta Bobbija kao svoju Bibliju i nekritički se poistovjećuje sa starim neoliberalizmom. Nije iznenađujuće što se na taj način osuđuje na afaziju o velikim pitanjima kao što su, na primjer, migracijska kriza i državljanstvo, ili što se svodi, kao u ovom ratu, na ponavljanje reakcionarnih slogana. Generalni sekretar partije demokratske ljevice Enrico Letta govorio je o "pobjedničkoj ljevici", ali nije znano na kojem temelju. Pogotovo jer niko nije shvatio koja je to vizija i politička strategija s onu stranu slanja oružja i kaciga koji nameću otvorenu konfrontaciju. Ovdje se trebaju tražiti odgovornosti ako pobijede desnice, a rat će imati razorne učinke na ljevicu.

Povezani članci

Jednosmjerna misao

Foto: screenshot youtube FUTURA FESTIVAL

Ovaj rat, koji bi imao praviti probleme desnici Putinovih bivših prijatelja, podijelio je, naprotiv, italijansku ljevicu. Komentator Michele Serra u dnevniku La Repubblica ukazuje na uzrok tog “razbijanja”: on se nahodi u nesreći što postoji previše intelektualaca, vrlo pričljivih i sveprisutnih u novinama i talk-showovima. Ova interpretacija već sada oprezno gleda u budućnost i između redaka upozorava da ako desnica na sljedećim izborima uzme mnogo glasova, kao što je lako predvidjeti, krivnju ne treba pripisivati ​​Demokratskoj stranci (ljevice) i njenim nepromišljenim militarističkim izborima, nego onima koji su se u ova dva mjeseca rata osmjelili govoriti o miru.

Obrazloženje je doista jedinstveno. Ali ono što je najupečatljivije jest da se u kompaktnosti prosuđivanja vidi vrijednost koju valja sačuvati, dok se neslaganje (disenzus) i protivljenje ističu kao prepreka, ako ne i rizik. Uvijek sam mislila suprotno, naime da je rasprava demokratska jer može ugostiti neusuglašene glasove. Problem koji se tiče ljevice jest, međutim, u tome je li podjela koja se pojavila posljednjih dana slučajna, privremena, prouzrokovana beskorisnim polemikama i stoga na koncu konca izlišna. Ne vjerujem.

U narodu talijanske ljevice postoji duboki rascjep, koji se tokom godina pogoršavao, i koji se sada pojavio u svoj svojoj dubini i svoj svojoj ozbiljnosti. To je možda sada već nepopravljiv prelom. I on je rezultat novog evropskog rata. Uostalom, pitanje oružja, ratni nagon, projekt ponovnog naoružavanja, to nisu sitnice i banalnosti.

Moram priznati da sam, uočavajući taj politički prekid već neko vrijeme, očekivala ovako delikatnu krizu, otvorenu konfrontaciju s onima s ljevice koji imaju rukovodne i vladajuće odgovornosti. Bio je to pravi trenutak da pokušamo ponovno uspostaviti odnos s bazom i s glasovima intelektualaca koji drugačije misle. Političko-medijski blok oko Demokratske stranke (i drugih sličnih snaga ljevice), koji ima dominaciju, ali ne i hegemoniju, umjesto toga se još više zabarikadirao, tupo se militarizirao, ograničavajući se na lažne i lične napade na one koji se usude kritizirati – napadi koji su nerijetko uzeti pod zakup anonimnih blogova na društvenim mrežama. Staljinističke metode zastrašivanja i ušutkavanja. Dakle: ni intelektualci, ni narod. Pitam se kamo to žele ići ovi generali bez vojske.

Oni su ti koji imaju ideološke naočnjake, ne samo dok ovaj rat interpretiraju kao sukob civilizacija između demokracija i autokracija, nego i kada pretendiraju žigosati one koji ih kritiziraju s ljevice, čije bi pozicije navodno bile autoritarne, anti-povijesne, sovjetske, neostaljinističke, putinističke itd. Oni su navodno progresivni, a ostali nazadni. Dojam je da smo gurnuti natrag u horizont dvadesetog stoljeća. Potvrda dolazi iz aberantne uporabe riječi (partizanski) “otpor” koja, polažući jedno povijesno razdoblje na drugo, služi samo legitimiranju italijanskog intervencionizma. Ovaj groteskni povratak u dvadeseto stoljeće sredinom dvadeset i prvog stoljeća, i usred evropskog rata nuklearnih kontura, vrlo je frustrirajući za mene, kao i za sve one koji su posljednjih decenija pratili evropsku i međunarodnu debatu nastojeći kritički promisliti tradicionalne koncepte, koncept “nacije” i koncept ”suvereniteta”, elaborirati nove političke kategorije kao što je kategorija “izbjeglice”, promišljati o temi demokracije, koja nije skup procedura za izvoz, nego neizostavan oblik života. Da ne govorimo o analizama nasilja, dakle o globalnom ratu, ali i o miru koji, kako su poučavali veliki filozofski glasovi posljednjih godina, nije paraliza i ekvidistanca, nego sposobnost stjecanja drugačije perspektive.

Kakva šteta što je ljevica moći i vlasti toliko udaljena od savremene filozofske i kulturne rasprave, što uzima prevladane stranice Norberta Bobbija kao svoju Bibliju i nekritički se poistovjećuje sa starim neoliberalizmom. Nije iznenađujuće što se na taj način osuđuje na afaziju o velikim pitanjima kao što su, na primjer, migracijska kriza i državljanstvo, ili što se svodi, kao u ovom ratu, na ponavljanje reakcionarnih slogana. Generalni sekretar partije demokratske ljevice Enrico Letta govorio je o “pobjedničkoj ljevici”, ali nije znano na kojem temelju. Pogotovo jer niko nije shvatio koja je to vizija i politička strategija s onu stranu slanja oružja i kaciga koji nameću otvorenu konfrontaciju. Ovdje se trebaju tražiti odgovornosti ako pobijede desnice, a rat će imati razorne učinke na ljevicu.

S italijanskog preveo Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Il Pd impone il pensiero unico con gli elmetti, Il Fatto Quotidiano, 28.4.2022.

Donatella Di Cesare
Autor 1.5.2022. u 11:31