Jelena Svilar: Požar mržnje koji jede svaku drugačijost

Autor 13.6.2011. u 03:01

Jelena Svilar: Požar mržnje koji jede svaku drugačijost

Ako ste imali tu nesreću da ste se, ni krivi ni dužni, rodili u nekoj od balkanskih vukojebina onda ste se u posljednja dva desetljeća vjerojatno nebrojeno puta posramili zbog svog podrijetla. Oni koji su iz rodoljublja, mazohizma ili ma kojeg razloga odlučili ostati u zemlji, umjesto da odliju mozak tamo gdje vrijedi znatno, ili barem nešto više nego u domovini, podijeljeni su u dvije kategorije; ako su malo manje idealistički nastrojeni već su se pomirili s kletom sudbom suživota s primitivcima, dok se rijetki idealisti među nama koji gledaju začudni svijet oko sebe širom raširenih očiju još uvijek zgražaju nad količinom primitivizma koju je uopće moguće izgenerirati. A dokazano je, nažalost, da se primitivizam širi kao zaraza i da raste eksponencijalno, za razliku od kulture i civilizacije, i da mu ne treba prevelik vjetar u leđa da se rasprostre po nekoj sredini. A ovaj naš, autohtoni balkanski, bogme ga je imao i to onaj opjevani dinaroidni koji već dva desetljeća nemilosrdno puše odlučan da rasprši svaku naznaku progresa, istovremeno raspirujući eruptivni požar mržnje koji će u hipu pojesti svaku drugačijost.

Nije ovdje uopće toliko bitno koga se mrzi; s jednakim se žarom na Balkanu mrze pripadnici LGBT zajednice, kao što se mrze stranci, ateisti, ljevičari, žene ili vlasnici pasa. Sve ono što se ne razumije tretira se jednako, pa je i način na koji se s takvim izrodima obračunava otprilike sličan – šaka, boca ili bokser u glavu ono je što ćete ovdje zagarantirano dobiti u zamjenu za suludu činjenicu da ste se drznuli usuditi odstupati od većine, koja mora da je u pravu samim time što je većina. Pritom nije uopće važno jeste li se recimo rodili kao žena, ili ste to odlučili postati putem – zna se gdje vam je mjesto. Obilježeni ste svojom različitošću i ne možete ništa učiniti da to promijenite, osim da shvatite pravila igre i da im se pokorite.

Ako te ne učinite, znate što vam sljeduje, ali ne brinite – oni koji vas tuku rade to za vaše dobro, da shvatite da griješite. Vaš pasivni odgovor još ih više iritira. Kako je moguće da se ne opirete, da ne odgovarate na provokaciju, da ne uzvraćate istom mjerom, nego na agresiju odgovarate pjesmom i ponekom hipičkom parolom? Mora da nešto dubinski nije u redu s onim sojem koji na kamen u glavu ne uzvrati istim kamenom, takvi i zaslužuju da ih se uništi, da im se zatre slabićko sjeme, takve se ne može poštovati i supostojati uz njih mirno, bez panike da će nas zaraziti svojim progresivnim svjetonazorom koji tolerira sve te silne društvene nakaradnosti, od pederluka, preko divljih brakova i samohranih majki, do nedajbože istospolnih roditelja. Uostalom, nije li na sve ove strahote modernosti upozorio i sam katolički papa koji nas je pastoralno posjetio prije nepunih tjedan dana

Ovo je rezon onih “građana”, njih oko 10 tisuća, koji su na prvom splitskom prideu pokazali da će svim raspoloživim oružjem obraniti svoj grad od navale onih 400 gadova koji pod krinkom tolerancije zapravo žele otvoriti vrata Sodomi & Gomori.

Samo, već u samom poimanju koncepta “grada” postoji problem. Ako grad statistički definiramo u odnosu na selo, onda bi grad bio urbanizirano, gusto naseljeno mjesto sa razvijenom infrastrukturom koje se prostire na relativno maloj površini. Stanovništvo mu je strukturirano od ljudi različitih backgrounda, običaja, stupnja obrazovanja, naseljenih s raznih strana pretežito ruralne zemlje. Ako se uza sve ovo nabrojano još u obzir uzme i historijsko iskustvo, odnosno vrijeme u kojem se na urbanizaciji počelo raditi, Split bi se zasigurno mogao nazvati gradom. Ali grad nisu kuće, ni neboderi, nisu ni bolnice, ni kazališta, škole i fakulteti, kanalizacija i javni prijevoz. Gradom ga ne čini ni činjenica da postoji od starine.

Grad su ljudi koji se nastanjujući ga svjesno, zbog određenog interesa odlučuju prilagoditi činjenici da život svih njegovih stanovnika ne može i ne smije biti uniforman, da njihovi interesi ne mogu i ne moraju biti zajednički, da im ne smeta što susjeda ima dva labradora i mačku, a nije se oplodila, ili što se u susjednom stanu ševe dva muškarca, ili što obitelj s drugog kata pohodi džamiju umjesto crkve, ili pak ne pohodi nikakvu vjersku instituciju. Grad su ljudi koji vlastito mišljenje o tuđem životnom stilu barem zadrže za sebe, ako se već s njime ne slažu, a ne oni koji hodaju ulicama i nekaženjeno razbijaju glave skandalizirajući svijet koji nas je netom prestao doživljavati divljim plemenom. Životom u gradu pristaješ na određena postojeća pravila, zahvalan što ti nitko ne zamjera na vlastitim navikama. A zašto bi ti i zamjerao nešto što se tiče samo tebe i pritom nikoga ne ugrožava?

Split je nekoć bio grad, i to s velikim G. Lijev, crven, progresivan, odupro se fašističkoj čizmi, da bi se više od pola stoljeća kasnije u nju sam obuo. Pokazao je da je tužna palanka uplašenih ljudi opranog mozga, koji biraju polupismenu vlast što se prema baštini ponaša kao prema vlastitoj prćiji, a ne turističko središe Mediterana. Samo 40-ak kilometara zračne linije od Splita nalazi se gay-oaza, otok Hvar na kojemu nitko i ne razmišlja o homofobiji. Hvarani su tolerantni i gostoljubivi, a ako postoji poneki koji to nije, mudro prešućuje svoje neslaganje u ime turističkog prihoda. Hvar je time veći grad od Splita. Možda je došlo vrijeme da se preispita tko je ovdje zaslužio nositi ime grada, no pod uvjetom da se prije toga dogovorimo tko je uopće zaslužio voditi zemlju i preispitivati u ime građana bilo koji problem.

A možda je došlo vrijeme da se, u duhu one dobre stare Haustorove, izmjestimo iz zajednice koja se gradom nazivati voli. Pođimo na selo, tamo još ima mira.

Tekst uz dozvolu autorice prenosimo sa portala Ravno Do Dna

Autor 13.6.2011. u 03:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija