Jesmo li ovce? Jesmo!

Ladislav Babić
Autor/ica 10.4.2013. u 09:35

Jesmo li ovce? Jesmo!

Dali je neka država sljednica ustaške, četničke, komunističke ili neke ine države, uopće ne ovisi o tome što piše na posvećenom komadu papira – u osnovi iste kvalitete kao onaj kojim brišemo pozadinu – nazvanom Ustav. Papir trpi sve; autore teksta i napisani tekst, baš kao i njegove čitatelje – jedini relevantni sudija uvijek ostaje samo stvarnost. Svaka država se, poput starodrevnih dvoraca, ograđuje hrpom zakona u svrhu vlastite obrane. Zašto i od koga bi se država morala braniti, ako je pravedna i po volji svih svojih državljana? Upravo je u tome stvar – ne brani se država, već vladajuće elite brane onaj koncept države koji prvenstveno njoj odgovara. Nakon Austro-Ugarske sa svojim setom zakona, slijedila je Kraljevina Jugoslavija sa vlastitim skupom istih koji su poništavali one prethodne. Drugi svjetski rat, praćen socijalističkom revolucijom iznjedrio je i nove zakone sasvim drukčijeg sadržaja od prethodnih, da bi ih buržoaska i nacionalistička kontrarevolucija devedesetih godina prošlog stoljeća zbrisala, ponovno ih formirajući u svoju korist.

Da su protekli ratovi, praćeni privatizacijom, bili obična pljačka, to već i niže biološke vrste shvaćaju. Prvo su popljačkani životi ljudi, položeni na „oltar domovine“ kako bi se osigurao novi, odgovarajući okvir gospodarima rata. Zatim je slijedila privatizacija, a prije nje perušanje umirovljenika čije su pemzije upotrijebljene u ratne svrhe. Nećemo o banditizmu – pljački društvene imovine – koji ju je pratio, jer to tek bijaše uvod. Nakon toga, slijedi(lo) lagano cijeđenje stanovništva, koje je upravo u tijeku. I jedan i drugi vid krađe legalizirani su zakonima, mada je onaj prvi stigmatiziran kao ratno profiterstvo i navodno izjednačen po svom nezastarijevanju sa ratnim zločinima. Na papiru, dakako, jer je i na prste jedne ruke teško nabrojiti one koji su njime bili pogođeni. Od povrata „nezakonito“ privatizirane imovine – što svako malo pred izbore zahtijevaju navodno socijalno osjetljive stranke, da bi potom to brzo zaboravile – nema ništa niti će ikada išta biti. Previše je vremena već prošlo, i pokradene nekretnine su već kod nekih desetih vlasnika. Novi banditizam koji je upravo na djelu pravda se masom „neupitnih“ razloga. Te stari sustav nije sredio stvari kako treba, te mora se uvesti reda, te to traži EU i slično. Međutim, to „uvođenje reda“ ide preko leđa stanovništva i njihovih lisnica, ne vodeći nikakvog računa o socijalnom statusu i platežnoj moći ljudi. Jeste li, uostalom, ikada čuli da je lopov prvo upitao svoju žrtvu za njen ekonomski status, te potom eventualno odustao od pljačke?

Još tokom rata počela je rasprodaja društvenih stanova, što je stanovništvo – prvenstveno ono dovoljno potkoženo da ih otkupi – jedva dočekalo u svom vlasničkom egoizmu. Stan je sada moj i mogu s njim uraditi štogod mi padne na pamet – pomisliše – ne znajući da upadaju u lukavo postavljenu klopku. Jer, prvo su ga morali upisati u gruntovnicu, što se dakako plaćalo. Ako vam je to bila prva nekretnina, oslobođeni bijaste plaćanja poreza što će se za vrlo kratko vrijeme promijeniti – tvrde „humanistički“ raspoloženi socijaldemokrati na vlasti – bez obzira što tržište vrvi od neprodanih stanova. Dobro daklem, stan ste uknjižili i sad je vaš, ali – zgrada kojoj on pripada nije! Treba je – kažu – iz takozvane „knjige položenih ugovora“ uvesti u gruntovne (zemljišne) knjige, što dakako košta, a tko li će to morati podmiriti nego navodni vlasnik stana? Navodni, iz razloga što ako ne učestvuje u podmirenju troška ove zakonski legalizirane pljačke, ipak neće moći učiniti sa svojim stanom što ga volja – prodati primjerice. Jasno, nitko ne postavlja pitanje zašto bih ja morao podmirivati troškove aljkavosti organa koji to nisu na vrijeme učinili. A da ne spominjem kako smo sasvim lijepo i do sada živjeli u stanu, bio on društveni ili ne, bila zgrada uknjižena ili ne. Sve je to tek početak pljačkaške storije. Odlučili vladajući kako svaka zgrada mora imati energetski certifikat, jer smo kao toliko osiromašili planetu neumjerenim trošenjem energije da tome treba stati na kraj. Kako certifikati ne rastu na drveću, niti ih svatko može propisivati po svojoj volji, izaći će komisija za procjenu energetskog razreda zgrade, a to će opet platiti njeni stanari. Imate li nesreću da stanujete u zgradi staroj 20, 30 ili 40 godina naći ćete se pri samom dnu njihove ljestvice, što će ubuduće uzrokovati višu cijenu plina, primjerice. Badava ste vi vlastiti stan toplinski izolirali, stavili trostruke prozore i na vlastitu ruku poduzeli sve moguće mjere štednje energije – tko vam je kriv što ste u nepovoljno procijenjenoj zgradi! U poslovičnom humanizmu ove vlasti, ostavljena je opcija da stanari za vlastite pare izvrše dodatne radove na zgradi, uvedu odgovarajuće termičke izolacije, te pozovu – bjelodano jasno, na svoj trošak – komisiju na ponovnu procjenu. Možete se žaliti koliko hoćete, eventualno ćete u poštanski sandučić dobiti obavijest kako je to po tom i tom članku tog i tog zakona, a zakon je – podcrtat će – isti za sve, zar ne? Pa smo stigli do poštanskog sandučića.
Upravo ste montirali savim novi sandučić, ili vas i onaj još iz „mračnih vremena“ sasvim dobro služi. Ipak, do godine 2015-te morat ćete instalirati novi, dimenzija „a x b x c“, sa otvorom za pošiljke „d x e“ jer to traži EU, a zna se kuda mi stremimo i čije zakone moramo implementirati, a potom – naravno – i poštivati. Navodno to neće ići na trošak vlasnika stana – a ovaj „navodno“ je jedna od konstanti ovoga sustava – jer će biti isplaćeno iz pričuve (puristički kroatizam koji označava rezervni fond iz kojeg se podmiruju troškovi oko zajedničkog održavanja zgrade), koju svaki mjesec morate plaćati izvršitelju održavanja objekta. I, da ne zaboravim – demontaža starih i montaža novih sandučića ide na vaš trošak, izuzet iz spomenute pričuve.
Idemo – naime, pljačka ide – dalje. Nakon što ste dobili (u „neljudskom“ sustavu) a potom otkupili (u novim „humanističkim“ uslovima) stan, obitelj vam se povećala, te ste u nemogućnosti kupovine većeg stambenog prostora odlučili, na vlastitu ruku nekako povećati već postojeći. Ne dogradnjom, već pregradnjom – tek formalno povećavši njegovu korisnu kvadraturu, ograđivanjem balkona. Bio vuk sit (donekle ste riješili svoj problem) i ovce cijele (država nije imala ništa protiv – ona „protunarodna“, dakako). Kako sad na sreću i hvala bogu, živite u narodnoj državi, sjetila se ona da morate legalizirati svoj zahvat koji nikome u cijelom svemiru nije smetao, više ili manje, proteklih pola stoljeća. A to znači, platit ćeš imaš li „kuneka“ – nemaš li, morat ćeš stvar dovesti u prvotno stanje. Demokracija znači slobodu izbora, jelte, a ona je limitirana vašom ekonomskom situacijom što nekako i proturiječi prvom dijelu rečenice. U mojoj zgradi živi samica, osebujna baka koja ne može plaćati pričuvu te joj se nakupio dug od oko četiri i pol hiljade kuna. Sa svojom mirovinom od dvije i pol tisuće istih novčanih jedinica, na koju je FINA (financijska agencija) sjela skidajući joj svaki mjesec 800 Kn, ona ne može podmirivati tu svoju obavezu. Stanorad, podržan većinom stanara moje zgrade želi riješiti problem pljenidbom njenog stana vrijednog cirka 30000 EU. Da naplate dug od oko 600 Eu! Imamo Hrvatsku, živjela demokracija! I smrt fašizmu i kapitalizmu, uz istinsku slobodu narodu. Eto, rekosmo – pljačka stanovništva se nakon stabilizacije kontrarevolucijom stvorenog sustava, nastavlja na legalizirani način.
Svaki potez pljačkaša ima uporište u odgovarajućem članku zakona, a ovcama – pardon, žrtvama rečenog dugoročnog poduhvata – ne pada ni na um da se pobune.
Jer, zakon je zakon, a ovca je – ovca.

Navedeni primjer tek je jedna od ilustracija profinjenog načina, reći će netko, popunjavanja državnog budžeta, dok će drugi (zajedno sa mnom) to proglasiti legaliziranim kriminalom koji objašnjenje nalazi u eksploataciji građana od strane vladajuće klase. Tvrdi se kako zakoni moraju biti za svakoga isti, i ismijava se ona čuvena Titova – „Ne valja se držati zakona kao pijan plota“. Uglavnom to čine lezilebovići obogaćeni kriminalno provedenom tranzicijom, podržani vladajućim strukturama koje su njihovi eksponenti. Oni to podjednako čine i sa poduhvatom „heroja socijalističkog rada“ Alijom Sirotanovićem, koji je – ne glede na ideološke konotacije svega – svoj rekord u iskopavanju ugljena (za razliku od svojih ismjehivača) učinio vlastitim rukama. Pokušajmo spomenutu tvrdnju „druga Starog“ , staviti u nešto drukčiji kontekst. Svakako da postoje zakoni koji moraju biti poštivani podjednako od strane svih državljana: zakon o državljanstvu, o osobnim dokumentima, o ličnim slobodama, o pravima manjina, o plaćanju poreza i slično.
Osnovno što bi trebalo uvažavati glede države, zakona i ekonomije, je da oni moraju služiti čovjeku – ne općem pojmu, nego svakom pojedincu – a ne obrnuto, da čovjek služi njima. Ljudi smo različiti; globalno gledajući, u pogledu ekonomske snage možemo razlikovati tri sloja – niži, srednji i viši – što ne treba izjednačavati sa društvenim klasama, mada se to često čini. Za demokraciju se kaže da je vladavina naroda, koja se u praksi manifestira kao vladavina stranaka koje su na izborima stekle pravo zastupati interese većine. Ta većina je de facto srednji sloj stanovništva, kojega se uvijek smatra faktorom stabilnosti nekog društva. Iz razloga jer on gotovo po pravilu podržava vladajuću elitu, bez obzira što ona stvara takav okvir da prvo zadovolji svoje interese, ne nastojeći pritom isuviše iritirati srednji sloj čija podrška im i osigurava vlast. Zakoni neke države koji nisu općeg tipa već tangiraju ekonomsku sferu, se donose tako da prvenstveno zadovolje ova dva gornja sloja društva. Kako će ih niži sloj – uvjetno rečeno, sirotinja – podnijeti, zakonodavca nije briga, jer „zakoni svakoga podjednako obavezuju“! Posljedicu toga vidimo svakodnevno u osobnim bankrotima, nezaposlenosti, pljenidbi imovine, bacanju ljudi na cestu i slično. Daklem, tako shvaćena demokracija i zakonodavstvo države su samo formalni, oni nemaju u sebe ugrađenu humanu komponentu. Stoga i kažemo da je kapitalistička demokracija samo formalna. Odmah će se javiti ljudi koji će je braniti, navodeći kako su tu socijalne službe koje imaju brinuti o najekstremnijim slučajevima siromaštva. No to je naprosto palijativa, ugrađena u sustav s namjerom da ublaži njegove inherentne negativne osobine, a s obzirom na to kako izgleda u balkanskim uvjetima teško da je spomena vrijedna. Još su socijalisti i komunisti davno uvidjeli da se ovaj tip demokracije mora zamijeniti – danas popljuvanim i proskribiranim pojmom – socijalističkom demokracijom, koja bi trebala obuhvatiti političku, ekonomsku i socijalnu sferu. Upravo iz tog razloga koristit ćemo se pojmom humana demokracija. Ona mora voditi računa ne o tome da svi zakoni svakoga podjednako obavezuju, već da postoje i socijalno osjetljivi zakoni koji se moraju donijeti u takvom obliku da su podnošljivi i za najranjivije dijelove društva.
Da ilustriram to na sasvim banalnom primjeru ranije spomenutih poštanskih sandučića. Umjesto da se svi, i oni što jedva preživljavaju, obavežu zamijeniti poštanske sandučiće sa prozirnim izgovorom kako to zahtijeva EU ili da se smanji broj prigovora zbog oštećenih pošiljki uslijed njihove neprimjerenosti, ne bi li bilo logičnije, pravednije i humanije, svakome ostaviti slobodu izbora, uz zakonski formulirani uvjet kako pošta neće podmirivati štetu nastalu zbog posjedovanja sandučića nepropisnog formata? Da, međutim kapital u čijem je vlasništvu njihova proizvodnja ne bi na taj način imao nasilno osigurano tržište! Humanizam u ovom sustavu nema ni mrvu šansi u sudaru sa zahtjevima profita.
Eto, navedosmo kao paradigmatski primjer jedan mogući način humaniziranja zakona, a da se ne mora ismijavati ona „kako se ih ne moramo držati kao pijan plota“. Ta misao (ako se ne zloupotrijebi) ionako nija za smijeh. Zar i u vladajućem društveno političkom sistemu, pri suđenju za kriminalna djela primjerice, ne postoji institut otegotnih i olakšavajućih okolnosti – daklem, prosudba koja ovisi direktno o vlastitom stavu sudije ili porote, koji neće automatski – poput osobe koja se zakona pridržava kao pijanac plota – donijeti maksimalno propisanu kaznu. Međutim, u sklopu društveno prevladavajućih ekonomskih odnosa, jasno da je ovakav zahtijev iluzoran kad dira u socijalno-ekonomsku sferu. Pa, jesmo li ovce kad se ne pobunimo, kad prihvaćamo biti žrtve pljačkaškog sustava u kojem vrhunski lopovi, uz nesvijesnu – ali ne manje egoističnu – kohabitaciju srednjeg sloja otimaju sve što se oteti da, pod krinkom zaštite zakonitosti? Dobio sam jasan odgovor da jesmo, kad sam na sastanku stanara svoje zgrade upravo tim pitanjem nastojao inicirati pobunu protiv nekih neopravdanih zahtjeva koje ćemo morati ispuniti samo zato jer su „zakoniti“ – ali ne i pravedni! Ima li šanse da se stvari promijene, ako se čovjek ne pobuni? Jadno je što te društvene ovce koje bazglasno prihvaćaju svako namet namećući ga svojim pristankom i najsiromašnijima, silom prilika u svoje stado inkorporiraju i „pobunjenike“. Možeš li ne promijeniti sandučić – a da ne završiš na sudu – ako većina voljno ili protuvoljno to prihvaća? Jedan sudionik sastanka to je jako „pametno“ sažeo, odbivši na taj način sve moguće prigovore: zar nismo u demokraciji, a demokracija je vladavina većine?! Prema tome, sirotinjo, ako većina koje može podnijeti troškove kojima ih eksploatatorska država izlaže tako odluči, nemate što pisnuti – to je demokracija!  A ja kažem – nije to demokracija, to je farsa od demokracije, to je vladavina brojaka kojima manipulira većina, nad manjinom ljudi. Tu nešto fali, da bi to bila zbiljska demokracija; fali začin humanizma, a on se ne rukovodi brojkama već ljubavlju čovjeka prema sučovjeku.

Već dvadesetak godina širom regije, polako – prepolako – u svijest ljudi prodire spoznaja da su obmanuti, ali ne prodire činjenica da su tome sami krivi. Prigovori na pokušaj uvođenja radničkog samoupravljanja kao neposrednog i humanijeg oblika demokracije bili su, kako je to farsa od demokracije jer ionako o svemu odlučuje Partija! Ljudi su odbacili suštinu – ljudski odnos i vlastitu odgovornost prema zajednički donešenim odlukama – na račun izigravanja iste od strane (tadašnjih) vladajućih. I umjesto da maknu tu smetnju stvarnom oživotvorenju humanizma u svakodnevnom životu, oni sad zovu demokracijom svoj prisilni čkomac na radnom mjestu i izlazak jednom svakih četiri godina na izbore svojih delegata, koji uopće ne zastupaju njihove interese. Strah ih još uvijek sprečava da priznaju božansku istinu – svaki čovjek je zasebna i neponovljiva osobenost o kojoj treba povesti pojedinačnog računa, a ne razmatrati kao puki statistički prosjek društva. Zato i dalje, na radost vladajućih, unisono bleje poput ovaca. Ništa nije vječno na ovom svijetu. Vječnost znači da oduvijek postoji i da će uvijek postojati u nepromjenljivom obliku. Nisu ni kojekakve mitologijom pravdane tvorevine iz stoljeća sedmog ili bogtepitaj kojeg, vječne – cjelokupno ljudsko iskustvo to pokazuje, primjer ćega je dat i na početku članka. A kad dođe do promjena – pitanje je, ne hoće li se, nego kada će se to desiti – nadam se da će pljačkaši svoje ljudske braće doživjeti zasluženu sudbinu. Povijest uglavnom pokazuje kakva je ona, i meni ih nimalo nije žao. Tek žalim brojne nevine koji će, kao što uvijek biva u takvim situacijama, izvući kraći kraj. A preživjeli graditelji novih, humanijih međuljudskih odnosa, nadam se da će znati to cijeniti.

Stvari su teorijski naizgled vrlo jednostavne, sažete u praktički neupotrebljivu konstataciju kako u suštini za ljudsku vrstu postoji tek jedan jedini problem – međuljudski odnosi. Ostavimo izboru između ljudske pameti i pouka koje ista nije izvukla iz svojih prethodnih djelovanja, kako će ih razriješiti. Kao što je konstatirano na početku, karakter države ne ovisi o pisanoj konstataciji, već o njenim realnim osobinama. Samostalno procijenite jeste li zadovoljni onom čiji ste državljani.

magazinplus.eu

Ladislav Babić
Autor/ica 10.4.2013. u 09:35