Jesmo li slobodni?

Autor 24.6.2012. u 10:43

Jesmo li slobodni?

Pas je mirno, dremuckajući, sasvim nezainteresirano ležao na podu svog kaveza. Naćuljio je uši tek kad je zavonilo zvono, a to je bilo praćeno intenzivnim lučenjem sline. Osjetio je izuzetnu glad – šnicla, ili makar samo suha kost sasvim bi mu dobro došla. No, nigdje ničega, sem zvona koje je zvonilo. Čovjek je zapisao u svoj dnevnik istraživanja: “Svaki put, bez izuzetka, isto – na zvuk zvona, pas počinje lučiti slinu baš kao da je gladan. U njega se razvio uslovni iliti uvjetovani refleks.”. Čovjek se zvao Ivan Petrovič Pavlov, bijaše ruski fiziolog a opisana scena mogla se dešavati negdje potkraj 19. stoljeća. Za otkriće novog, dotad nepoznatog tzv. uslovnog refleksa dobio je 1904. godine Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. O čemu se zapravo radi? Kod svakog refleksa važne su dvije stvari: podražaj i reakcija na njega. Pavlov je u početku hranio psa i svaki taj postupak je bio praćen prethodnom zvonjavom zvona. Žlijezde slinovnice psa bi pritom  intenzivno lučile slinu, čiju količinu je istraživač pažljivo bilježio. Međutim, nakon dovoljno dugog ponavljanja ovog (u principu) jednostavnog pokusa, naučnik je uveo malu promjenu – nije više posluživao hranu, ali je zvono i dalje zvonilo.  I desilo se ono što nije očekivao – pas je i nadalje izlučivao podjednaku količiniu sline kao i kad se našao pred sočnim odreskom. Organizam mu je naučio svaki puta reagirati na uvjetovani podražaj – zvonjavu zvonceta!

Ovaj put nije zvonilo zvonce, niti se posluživala hrana. Doduše, zasvirala je neka manje-više dosadna glazba (teško da bi se našla na ljestvici hitova) našto su se ljudi isti čas digli sa svojih sjedalica, ukipili se u stavu mirno i desnom rukom provjerili jesu li im novčanici još uvijek blizu srca. Shvatili ste, svirala se himna na koju su svi – od HDZ-ovaca prisutnih na kongresu svoje stranke ili gledalaca na stadionu, do igrača na terenu – podjednako reagirali. Srpski reprezentativci su uglas pjevali “Bože pravde”, svi – osim jednoga. Taj je brže bolje, nakon utakmice, dobio izgon iz reprezentacije.  Zapamtimo taj moment.

Do početka šezdesetih godina proteklog vijeka vladao je slijedeći običaj u osnovnim školama. Kada bi nastavnik ušao na prvi školski sat, djeca su morala ustati. Tada bi se učitelj okrenu prema njima i viknuo: “Za domovinu s Titom!”, našto bi cijeli razred unisono, uz pozdrav stisnutom pesnicom, dreknuo: “Naprijed!”. Može vam se to učiniti neprimjerenim ili smiješnim, no danas svako malo u Hrvatskoj niknu ideje kako bi nastavu trebalo započeti sviranjem “Lijepe naše”, a to se argumentira kako je i u Americi tako (kud svi Turci tud i mali Mujo!). Ima li bitne razlike u ovom ili onom modusu naturanja slavljenja države, prosudite sami.

  Mnogi se sjećaju genijalnog filma podjednako genijalnog režisera Stanley Kubricka“Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu“ i lika Dr. Strangelova (u nezaboravnoj interpretaciji britanskog glumca Peter Sellers-a), nacističkog znanstvenika koji je nakon poraza Njemačke promijenio stranu, te sad služi drugog gospodara (SAD). Doktorova ruka zbog neurološkog poremećaja često izmakne kontroli u nacistički „Sieg Heil“ pozdrav

 U bogomoljama raznih konfesija, vjernici se masovno križaju, bacaju na koljena i klanjaju ili vrše slične rituale na znak voditelja obreda koji pastva vrlo dobro prepoznaje. Izuzetak eventualno čine inovjernici, slučajni namjernici ili turisti koji su stjecajem okolnosti prisustvovali ritualu.

  U medijima, posebno onima izrazito nacionalističke i/ili „domoljubne“ orjentacije, novinari jako dobro paze na izbor riječi koje će upotrebljavati. Ne jednom se desilo na TV, čak i u Saboru, da spiker ili govornik započnu rečenicu, primjerice: „Poštova…, štovani gledao…, gledatelji…“ ispravljajući se (ne znam jeli im bilo jasno što se uopće ima ispravljati) „u hodu“.

Sad, vam je sigur…, jamačno (ha, tu sam vas čekao!) već dosta ovih primjera, te se nervozno pitate kakve oni veze imaju sa psom s početka teksta. A imaju itekakve! Prvo se upoznajmo sa varijantom Pavlovljeva pokusa koju je jedan čudak demonstrirao na samom sebi – daklem, ne radi se više o psima već o ljudima. Inspiriran davnim otkrićem spomenutog nobelovca, Ian Page izradio je uređaj (nazvao ga je Bondage Happenes ili Ropstvo se događa) koji je povezan s njegovim mobitelom. Nosio ga je dvije sedmice na glavi i svaki put kada bi mu zazvonio mobitel ili kada bi primio poruku, u usta bi dobivao gutljaj limunade. No, i nakon što je – poslije dva tjedna – skinuo uređaj, svaki put kada bi primio telefonski poziv, njegova reakcija na to bila bi ista – curenje sline. Daklem, kao i psi te ostala živa bića, i čovjek je podjednako podvrgnut djelovanju uslovnih podražaja, odnosno uvjetnom refleksu. E sad pak sam pretjerao, zar ne?! Ukipljeni častitelji državne himne, pojući nogometaški kor s izuzetkom Ljajića,  prvašići koji skandiraju domovini i Titu, klanjajući se štovatelji boga, nacistički znanstvenik iz SF filma, televizijski najavljivači i/ili saborski zastupnici, sasvim pouzdano nisu na glavi nosili nikakvu aparaturu, niti su bili podvrgnuti zvonjavi zvonceta ili mobitela, nisu trpjeli elektrošokove i slične podražaje koji bi izazivali opisano im ponašanje! No, jesmo li baš toliko sigurni u to? Uređaja ima različitih vrsta a, uostalom – jeli uređaj baš nužno potreban? Odnosno, ne krije li se u glavi svakoga od nas uređaj čijeg postojanja nismo niti svijesni?

Čašćenje himne kao (uz zastavu) državnog simbola počinje još od malih nogu. Uče nas roditelji, odgajatelji u vrtiću, učitelji, mediji,…, da se na taktove odgovarajuće popijevke treba odazvati na odgovarajući način: ukipiti se u stavu mirno (dok ne odsviraju dosadnu kompoziciju) uz različite varijacije daljnjih postupaka. Neki uče da treba staviti desnicu na srce, drugi vas dresiraju da – bez obzira na svoje muzikalne sposobnosti – morate sudjelovati u pjevanju spomenutog evergrina, treći… I tako to traje godinama i godinama. Čim čujete poznate taktove, vi skačete u vertikalu i automatski vršite prije opisane postupke. Dobro, ali to nije uvjetovani iliti uslovni refleks – prije bi ga se moglo nazvati neuvjetovanim ili bezuslovnim refleksom ili čak, naučenim ponašanjem. Ali! Jeste li ponekad pokušali (ako niste kojom nesrećom teško bolesni; paralizirani primjerice) ostali sjediti dok se svi oko vas postavljaju u posvećene okomice čašćenja hvalospjeva vašoj (ili tuđoj) državi? Pretpostavljam da, ako ste to ma jednom učinili, nikad vam više nije palo na pamet kad ste vidjeli reakciju svoje okoline. Možete li zamisliti kao bi se osjećao đačić od desetak ili manje godina, kada ne bi učestvovao u razrednom ritualu? Kakvim bi sankcijama, počev od prezira ostatka razreda do onih službenih, bio izložen on a tek njegovi roditelji. Jeste li ikada bili – ne reprezentativac svoje zemlje koji ne pjeva svečanu pjesmu, već samo gledaoc i kasniji svjedok svega što se događalo jadnom izopćeniku iz državne vrste? Uvjeravam vas da biste na idućoj utakmici vi prvi poveli pjesmu, još i prije no bi prvi taktovi uopće zasvirali. A zašto biste se (ili ste to već činili) pošto… (pardon, štovanim) gledao… (još jedan pardonček) hrvatskim gledateljima obraćali upravo riječima ispardoniranima u ovoj rečenici? Jer ste godinama bili podvrgnuti masovnom, ne eksperimentu  (jer cilj pokusa je utvrditi objektivni način  odvijanja pojave), već masovnom tretmanu “ispravnog” jezičnog izražavanja. Pa, niste li mogli objaviti članak bez lektorske intervencije na nepoćudnim riječima; ako su vam diplomski rad vratili s podcrtanim – ne stručnim pogreškama već “pogrešnim” riječima; ako su vas šefovi upozorili na način izražavanja koji bi mogao ugroziti vašu karijeru najavljivačice ili televizijske voditeljice,… onda je proradio onaj skriveni uređaj u vašoj glavi.

 Taj vas je uređaj unaprijed upozorio da, želite li izbjeći neugodnosti sa okolinom morate se odlučiti za prihvatljiv – ne za vas, nego za okolinu! – način ponašanja. Ne želite li ugroziti svoju profesionalnu karijeru (svejedno jel’ sportsku, reportersku, ili neku treću) morate na uzuse koji su vam možda sasvim neprihvatljivi i strani, a bez kojih ste podjednako dobar stručnjak u svom fahu – reagirati njihovim prihvaćanjem. Da bi realizirali onaj dio sebe koji niste spremni žrtvovati, morate izabrati linju manjeg otpora! Recimo jednostavno – morate postati licemjer. Uvjeren sam da ogromna većina ljudi, ako ne svi, nije došla na utakmicu slušati himnu već gledati sportski meč dva suparnika. Uvjeren sam da ogromna većina govornika želi nešto bitno saopćiti svojim slušateljima, a to svakako nisu reference na “pravilno” ili “nepravilno” izražavanje. Sasvim sam siguran da je Einstein sa svojim lošim engleskim jezikom bio od inteligentnih ljudi tretiran upravo kao Einsten, a ne kao loš govornik jezika svoje nove domovine. Ne vjerujem da su pametni ljudi, na svakom koraku dokazivali svoju pamet ispravljajući riječi, fraze ili akcente koje je znanstvenik upotrebljavao – dapače, mislim kako su uvidjeli da to daje dodatni šarm njegovoj ličnosti. Daklem, taj skriveni uređaj u vašoj glavi, a nazvat ćemo ga pragmatizam, je onaj koji više usmjerava, uslovljava ili uvjetuje vaše ponašanje negoli sve ono što ste naučili kao nužno u njegovom ispoljavanju. Primarni podražaj dolazi iz vana – u obliku taktova glazbe, načina izražavanja drugih ljudi, oblika njihova ponašanja ili slično, dok vas sekundarni podražaj (osjećaj neugode koji nastaje eventualnim suprotstavljanjem drugima) tjera da se uskladite sa vladanjem okoline. Kod nekoga je taj pragmatizam jače, kod nekoga slabije razvijen – jedni su ga svjesniji, drugi gotovo nesvjesni, ali činjenica je da u mnogim prilikama upravo on određuje naše ponašanje. Dr Strangelove je u tome ipak izuzetak, njegovo ponašanje nije uvjetovano, ono je neurološki poremećaj (mada bi se moglo reći da je kod ekstremnih nacista ono učenjem – jer sve počinje učenjem – toliko inkorporirano u ličnost da je postalo instiktivno). Znanstvenici sa univerziteta u Aberdeenu, koji su identificirali neurološki poremećaj – nastao uslijed ozljede mozga – zbog kojega ruka čovjeka izmakne kontroli, dali su mu ime sindroma izvanzemaljske ruke ili sindrom Dr. Strangelovea.

 Prema tome, moj je zaključak – reći ćete – kako nema razlike između psa i čovjeka, zar ne? Dakako da ima. Pas je posve nesvjestan svog uslovljenog ponašanja i on nikada neće doći u priliku da ga korigira. Čovjek, međutim, ima sposobnost da ga spozna i svjesno (ako je jak karakter te tako odluči) ili nesvjesno – promjenom vanjskih okolnosti i/ili zahtjeva okoline za prikladnim ponašanjem – promijeni. Oni prvi, spremni su žrtvovati osjećaj neupitne pripadnosti zajednici i izložiti se stoga neugodnostima kako bi sačuvali cjelovitost svoje osobe, dok su oni drugi – većina – skloniji popustiti pod pritiskom okoline. No, razlika nije apsolutna, svatko se u nekoj prilici ponio kao veći ili manji licemjer, ma toga i ne bio svijestan.

 Ne ćemo sada o utjecaju svakodnevnih reklama kojima smo izloženi i manipulacija političara, medija i industrije na ponašanje čovjeka. Čovjek je biće jako prijemčljivo različitim utjecajima ako se oni inteligentno (da ne kažem podlo ili lukavo) primjene. Poznat je slučaj s prve polovine dvadesetog stoljeća kada je menadžer jednog američkog kina počeo u filmove ubacivati reklame CocaCole, s trajanjem od 25 stotinki sekunde. Caka je bila u tome, da su kadrovi u kojima se reklama pojavljivala bili toliko kratki, da ih gledatelji svjesno nisu niti zamijetili. Kažemo da su gledaoci bili izloženi primanju tzv. subliminalnih poruka. Nakon gledanja takvog filma, znatno je porasla prodaja spomenutog napitka u bioskopskom lokalu. Još direktniji utjecaj na ljudske navike u smislu razvijanja ovisnosti, pokušan je – s namjerom ili bez nje – umetanjem kokaina kao sastojka CocaCole, s kojim ste ga mogli uživati sve do 1911. godine – naravno, ako ste živjeli u ta vremena. Mada su takve manipulacije s podsviješću čovjeka bile zabranjenje, ne manji je utjecaj na potrošnju određenih proizvoda (kompjuteri, automobili, ručni satovi, pića,…) koji se kao uzgred – ali sa dobro istaknutom markom artikla – ubacuju u kadrove filmskih hitova, a da o svakodnevnom bombardiranju reklamama u TV programima (i filmovi se prekidaju zbog njih) i tiskanim medijima ni ne govorimo. Svakodnevno smo podvrgnuti manipulacijama, napose od strane kapitala, države i medija, tako da su i oni koji to shvaćaju već oguglali na njih. U tome prednjači kapital čije interese podržane i legalizirane od strane države promoviraju mediji. One se provode s ciljem podčinjavanja pojedinca i čitavih društvenih skupina (u ekstremnom obliku – cijelog naroda) potrebama određenih interesnih grupa. Mogu ići od gotovo naivnih do perfidnih, često teško otkrivajućih oblika, maskiranih sasvim sekundarnim ciljevima koji im daju nevini izgled. Tu spadaju i “smicalice” bazirane na korišćenju uslovnih refleksa. Jedan od pionira u proučavanju psihologije masa te utjecaja manipulacija na njih, ali isto tako i prvi koji je znanstvene metode zaista koristio u manipuliranju njima, bio je Freudov nećak Edward Bernays. Napustivši Austriju – nakon njene aneksije od strane Hitlera – emigrirao je u SAD gdje je, u skladu sa svojim idejama, sasvim promijenio oblike komercijalnog reklamiranja ali i političkog uvjeravanja ljudstva. Dapače, bio je ubjeđen kako je manipulacija u današnjem društvu nužno potrebna jer je bez nje ono iracionalno i opasno. Poznata je njegova misao kako j

“Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa, važan (je) element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju tim nevidljivim mehanizmom društva sačinjavaju nevidljivu vladu, koja je istinska vladajuća snaga naše zemlje. Nama se vlada, naši umovi su oblikovani, naši ukusi se formiraju, naše ideje bivaju sugerirane, većinom od strane ljudi za koje nikada nismo čuli. To je logičan rezultat načina na koji je organizirano naše demokratsko drustvo. … Ogroman broj ljudskih bića mora kooperirati na taj način, ako žele živjeti zajedno kao glatko funkcionirajuće društvo. …U gotovo svakom činu naše svakodnevice, bilo u sferi politike ili biznisa, u našem društvenom ophođenju ili etičkom mišljenju, dominirani smo relativno malim brojem osoba … koje razumiju mentalne procese i društvene uzorke masa. Oni su ti koji povlače konce koji kontroliraju javnim mišljenjem.” (Propaganda, E.Bernays).

Za sada jedini način da se takovrsne manipulacije izbjegnu i da se ne osjećamo kao marinete na koncu koji povlače drugi, je razvijanje svijesti o njihovu postojanju, očvršćivanje karaktera s namjerom da se ignoriraju i rad na njihovu raskrinkavanju suočavajući ih sa istinom. Tek ako ih uspijemo izbjeći, prestanemo li biti njihovi robovi, možemo o sebi razmišljati kao o slobodnijim (ne i slobodnim – za slobodu treba mnogo više) ljudima. Ali, činjenica da je poneki pojedinac uspio izmaći zamkama manipulacija njime, još ne znači i da je društvo postalo slobodnije.                                                                

  

 

Autor 24.6.2012. u 10:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija