Jezik i nacionalizam: Lomača za Snježanu Kordić

Autor 7.4.2012. u 09:19

Jezik i nacionalizam: Lomača za Snježanu Kordić

Knjigu Jezik i nacionalizam i njezinu autoricu Snježanu Kordić službeni lingvisti, ne toliko zaslužnici koliko služnici vlasti (čak i kad nje više nema) dijaboliziraju do neviđenih razmjera. Kordić gorjela bi na Markovu trgu kao bukova cjepanica prije samo dvijestoipedeset godina. Kako se vještice zasad još ne spaljuje, to je onda potrebno potpaliti simboličnu lomaču… Što je sve Snježana Kordić mogla pročitati o sebi u posljednjih godinu dana spadalo bi u jednu posebnu knjigu. U toj bi se knjizi vidjelo što je sve hrvatska “znanost” u stanju počiniti, i kako izgledaju naši “počinitelji za pisaćim stolom” (prevodim njemački izraz za one koji namiču ideje lošim, pa i najgorim društvenim projektima i pokretima). U Hrvatskoj se i danas progoni riječi, što će reći da taj državni projekt unutar kojega etnički čisti pojedinci komuniciraju očišćenim jezikom, množe se u čistim posteljama, u očišćenim selima i gradovima (samo te mine!), štuju Boga svi do jednoga, svi istoga i svi na isti način svoji predaka, još nije potpuno dovršen. No je li to Hrvatska za XXI. stoljeće!

Gotovo sve institucije koje su u ožujku 1967. stavile svoj potpis (pečat?) ispod Deklaracije o položaju hrvatskog jezika, našle su se ponukanima obilježiti ovaj događaj kao svjetsko-povijesni i ovoga ožujka koji upravo hita kraju: tomu je cijelih četrdesetipet godina. Zamislimo li dvadeseto stoljeće okruglim kao tortu, kriška od preko dvije petine nije malena; nažalost, primjerenije je predočiti ga kao nagaznu minu, i ta može biti okrugla. Hoću reći, svi su dospjeli podsjetiti hrvatsku državu na svoje jezično-utemeljujuće-braniteljske zasluge. I samo zato što se radi o institucijama koje su po definiciji vječne nismo svjedočili kampanji za priznavanje dvostrukog radnog (ratnog?) staža. Ne znam jesu li izdane prigodne medalje i zlatnici, i je li objavljen kakav spomen-spis u slavu tih davnih junaka koji su se svi, iza egida svojih institucija, eto hrabro potpisali.

Ja sam davne 1967. godine već pomalo škrabuckao, budući da jabuka, napose trula (kao po mišljenju “kompaktne većine” ja), ne pada daleko od stabla. No kad se te godine povela riječ o književnosti, pod natuknicom “Šnajder” spadao bi jedan drugi Šnajder, moj otac, značajni hrvatski pjesnik, jedan od prvih modernista, kasnije književni kritičar, uistinu generacijski (krugovaški); danas zaboravljen, do jučer u svim antologijama suvremene hrvatske lirike, danas ni u jednoj. Ispraćen u grob od manje nazočnih no što je moj otac napisao knjiga.

No taj je moj otac Šnajder, a u svjetsko-povijesnoj zgodi potpisivanja Deklaracije o položaju hrvatskoga jezika, bio za istim stolom za kojim su sjedile sve one važne institucije od prečasne Akademije (tada se još zvala po Strossmayeru Jugoslavenskom) do Društva hrvaskih književnika, koje tada još nije imalo svoj “disidentski” pandan. I on mi je za jednom kavom rekao sljedeće: “Mi smo svi gledali u Krležu. Krleža je kimnuo i svi su potpisali.” O tome da bi to imao biti neki posebno junački gest moj je otac uvijek govorio s blagim podsmijehom: “Svi ustaše i potpisaše!”


Krleža je odobrio! To je u tom trenutku značilo Centralni komitet jedne i jedine partije. Ako su poslije izbile kontroverzije, to su mogle biti kontroverzije između republičkih rukovodstava, tojest upravo centralnih komiteta te jedne i jedine partije, koju su svi oni intelektualci koji nisu sjedili u komitetima pratili trčeći uz out-liniju. Krleža je odobrio! – to je u tom trenutku značilo da republičko rukovodstvo stoji iza Deklaracije, a da se intelektualci imaju svrstati iza toga rukovodstva. Za moj pojam, to je prilično usporedivo s glavninom događaja koji se vodi kao 1971. i “hrvatsko proljeće”, s njegovim smislom i potisnom snagom. Možemo se pitati, je li moglo biti drugačije, i zašto mi zapravo i nismo imali pravih disidenata kao jedna Poljska ili Čehoslovačka. Deklaracija je dakle bila nešto kao proljeće prije proljeća, još usred zime.

Naravno, teško je danas shvatiti uzrujanost koju su izazvale njezine, za današnja mjerila vrlo benigne formulacije. Ona ne odstupa od Novosadskog dogovora te priznaje “zajedničku lingvističku osnovu” hrvatske i srpske varijante. Naravno, ustaje protiv “jezičnog unitarizma”, nasilnog brisanja razlika i favoriziranja jedne varijante na račun druge. Neki koji su ovih dana iznova čitali taj dokument, nalaze da je Krleža, koji je stao iza Deklaracije, time obesnažio svoj stav o tome da Hrvati i Srbi govore jedan jezik, koji jezik Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim. U Večernjem listu pročitao sam da je pitanje čak i to je li Krleža ovako nešto ikada izrekao, a to već moram smatrati bizarnošću. Ne moram posebno ukazivati na to da je meni ova formulacija uvijek izgledala prilično razumna, i da mi se nikako ne čini da je Krleža, čak i u aspektu Deklaracije, odstupio od nje. Striktno gledano, govoriti hrvatsko-srpski nije moguće, tojest miješanje varijanti izvorni govornici jedne ili druge doživjeli bi kao smetnju na komunikacijskom kanalu. Ali to nikako ne znači da se oni ne razumiju.

Upravo činjenica što se tako dobro razumiju (osim, dakako, kad baš to neće) govori u prilog tome da se radi o jednom jeziku, i to policentričnom. Uzgred, Deklaracija je, poput neke more, htjela rastjerati sva ona loša iskustva s nasilnim lektorima koji su mahali spiskovima zabranjenih riječi jer da su te riječi “odveć hrvatske”, kao da neka riječ to uopće može biti.

No nikada se u Hrvatskoj nije toliko mahalo spiskovima riječi-prognanika kao na početku devedesetih; čak niti 1941. Nikada se nije toliko inzistiralo na tome da se, u slučaju hrvatskog i srpskog, radi o dvama posve različitim jezicima, s tim da je “zajednička lingvistička osnova” ili tako duboko zapretana u vremenu da je možemo zaboraviti, ili je uopće nema. U nedavnom intervjuu, iznimno bistrom, Snježana Kordić ustvrdila je još jednom da jezična politika devedesetih “radi na sukobu unutar društva”.

U toj je emisiji (III. program) Kordić još jednom sažela glavne tvrdnje svoje knjige, koju inače smatram jednim od najznačajnijih naslova u posljednjih deset godina. Knjiga (Durieux, Zagreb 2010.) ima rasprodano drugo izdanje, što samo po sebi svjedoči o potrebi ljudi da čuju “drugo mišljenje”, kako se to kaže naročito u kontekstu neke teške bolesti. Uistinu, službena hrvatska lingvistika, koja danas uzdiže Deklaraciju kao kanon otaca, kao Magnu Chartu (jezičnih) sloboda, zapravo je teško bolesna. Ona je teško oboljela od ideologije, umjesto da znanstvenim sredstvima ideologiju liječi, još bolje odstrani iz države i znanosti.

 

Photo: hakave.org

Knjigu Jezik i nacionalizam i njezinu autoricu Snježanu Kordić službeni lingvisti, ne toliko zaslužnici koliko služnici vlasti (čak i kad nje više nema) dijaboliziraju do neviđenih razmjera. Kordić gorjela bi na Markovu trgu kao bukova cjepanica prije samo dvijestoipedeset godina. Kako se vještice zasad još ne spaljuje, to je onda potrebno potpaliti simboličnu lomaču… Što je sve Snježana Kordić mogla pročitati o sebi u posljednjih godinu dana spadalo bi u jednu posebnu knjigu. U toj bi se knjizi vidjelo što je sve hrvatska “znanost” u stanju počiniti, i kako izgledaju naši “počinitelji za pisaćim stolom” (prevodim njemački izraz za one koji namiču ideje lošim, pa i najgorim društvenim projektima i pokretima). U Hrvatskoj se i danas progoni riječi, što će reći da taj državni projekt unutar kojega etnički čisti pojedinci komuniciraju očišćenim jezikom, množe se u čistim posteljama, u očišćenim selima i gradovima (samo te mine!), štuju Boga svi do jednoga, svi istoga i svi na isti način svoji predaka, još nije potpuno dovršen. No je li to Hrvatska za XXI. stoljeće! I onda se pojavi ta nemoguća Kordić koja kaže da je jezik samoregulirajući mehanizam koji kažnjava nasilje nad sobom samim, te da politički program čišćenja jezika, što je naravno uvod i pandan pravom etničkom čišćenju, u samo malo dugoročnijoj perspektivi vodi upravo pustošnom osiromašenju svake zajednice, pa tako i hrvatske.

A što zapravo donosi koncept samoregulirajućeg jezika? Pa to bi značilo da se ne bi moglo inkasirati milijunske iznose za opulentnu produkciju raznih pravopisa… Neke bi “znanstvene discipline” ostale bez svojih “predmetnih okružja”. Neki bi “lektori” morali pronaći neke druge ventile za svoju agresiju prema Drugome, recimo umjesto da pucaju pravopisom, morali bi prijeći na kalašnjikove i mitraljeze. Riječju, milijun katastrofalnih posljedica za neke dijelove znanstvenog establishmenta. Pa zar nije onda jednostavnije na svaki način onemogućiti i javno difamirati jednu ženu?

*Tekst je preuzet sa prijateljskog sajta Zamirzine

Autor 7.4.2012. u 09:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija