Jezik naš svakidašnji

Haris Hrustemović
Autor 20.6.2015. u 11:55

Jezik naš svakidašnji

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Demo(n)kratija nam je omogućila pustiti jezik, pa smo ga raspustili bez imalo ustručavnja, k’o bijesno pašče sa lanca. Ujeda li ujeda. Komšije, susjede i slučajne prolaznike, a počesto i vlasnik kučeta vida rane zadobijene zarad takvog kućnog ljubimca. Olajavanju nikad kraja. Jezik naš svakidašnji, objeručke se objesio demo(n)kratiji oko vrata, i misli, blagdan je siktanja bez pardona. Od takvog zagrljaja, ljubavi spram slobodi govora, demo(n)kratiji poplavila i otekla glava, ostaje bez daha. No, jezičina ne popušta, još više steže, ima mišljenje o svemu što je vidjela i previdjela, čula i prečula. U Bosni i Hercegovini nema persone koja ne ogovara Dejtonski sporazum, ali što bi rekao jedan moj junak iz djetinjstva, tako mi čukundede vrača, ko ga je pročitao. Inače, sva tri naroda zadužena za konstrukciju, statiku i statistiku naše demo(n)kratije slabo čita. Slabo, što je pedalj više od nikako i nije to nikakva državna ili hrsuzluk tajna koju treba spaliti na lomači ili u arhivi. Zato počesto čujem kako se pričaju i prepričavaju gluposti, poluistine ili što bi naše starine rekle – stvari koje ne stoje. Znaju se ljudi i pošteno pošaketati zbog tih stvari. Ne čitati ništa osim SMS poruka, naklapanja bez društva po društvenim mrežama i prevoda TV serija, neće na dobro izaći prije ili kasnije. Ali i u čitanju treba pronaći sredinu, kao u svemu. Čitati previše, pretjerivati, nije za preporučiti. Veliko čitanje od poštena čovjeka zna napraviti pustinjaka. Zašto je to tako, nekom drugom prilikom ili neprilikom. Kod nas se najviše čitalo u ratu. Nismo imali struje, tako da nije bilo nikakve elektro razonode. Za kutiju cigareta mogao si dobiti naramak knjiga. Pročitaš, pa naložiš. Dva u jedan. U naselju gdje živim, na mjestu gdje je prije rata bila biblioteka sada je kladionica. Kako do para lako i brzo, danas kada su većini samo pare mjera i pomjera svega, ne znam, ali biblioteku strpaše u neki podrum. Vjerovatno da knjige povuku vlagu i što prije istruhnu. Opasan je narod koji čita. Opasan. Razmišlja svojom glavom i ne može mu se lako prosipati pamet. Uvući se u TV ekran, pa k’o čiča Gliša djeci, pričam ti priču i to ne samo pred spavanje, već i kada spavanju nije vrijeme. Nije strano u našem spletu igara i običaja da je onom ko je prosipao pamet, prosut mozak. Znali su tako završiti i oni što su prosipali silu. Žalost je velika, a posljedice neizmjerljive, kada priprost, neuk uzorak teškog životarenja povjeruje gospodinu mutihali da je za njegovu nesreću, jad i bijedu, kriv uvijek i samo onaj onamo one vjere, pa se lati oružanog zanata. Nesretnik, da je proturio nešto knjiga preko ruku, znao bi odakle se nebo mrči i da je previše toga već viđeno. Ko završi gore, a ko dole. Tako, prije sto i više godina, Bošnjak Bošnjaku u Bošnjaku piše za šta će se, između ostaloga, zalagati: “da upozoruje svoju braću na laskave riječi prividnih prijatelja, koji bi htjeli medenim riječima utisnuti jad pod kožu naroda, pa ga upropastiti, a iz njegove propasti za sebe korist vući i na razvalinama narodnih dobara sebi kule podizati“. Međutim, nije sve što je napisano u knjigama sveto slovo i za primjer znanja i ponašanja. Pisane su knjige iz dobrih, ali ponekad i nečasnih namjera, pa treba pripaziti šta i kada čitati. Teška knjiga nije za lahku noć. Može da ne da zaspati, jer se čovjek stane ispitivati i preispitivati. Svoditi račune, zašto, kako, gdje i s kim. Budnog ga veker probudi. Velike i ozbiljne riječi mogu i u san da dođu, pa se u znoju sanja. Ujutro, od takvog sna se ne može doći do sebe, a kamo li do drugih. Golema je tegoba kada se ne može doći sebi. Teška knjiga može i žestoko da raspali po faci kada se zakunja. Knjige su ka i ljudi, sa svim vrlinama i manama, pa je pošteno spomenuti barem jednog Bosanaca ili Hercegovca što ih je pisao. Vrijednih spomena ima mnogo, ne mogu stati na prste obje ruke. Mula Mustafa Bašeskija je pisao nepismenima, a zapisivao pismenim. Nepismenim je pisao ugovore, pisma, popis imovine i sve ostalo što je nekom potrebom trebalo biti zapisano. Pismenim je zapisivao …, koga interesuje – knjigu u šake. Dućan mu je jedno vrijeme bio do javnog nužnika, ispod Sahat kule na Baščaršiji. Nije lako sabrati, razabrati i poredati misli na papir kada ti sat iznad glave stalno otkucava koji je vakat, a u prostoriji do, ista nužda tjera i fukaru i kadiju. Ovog skromnog ljudinu, od desetero djece, nadživi samo dvoje. Zamolio bih sve one koji misle da je ovaj dunjaluk počeo i da će se završiti s’ njima, neka se drže podalje od Bašeskijinog Ljetopisa i sličnih knjiga. Mogli bi se razočarati, pa ne daj bože, učiniti kakvo zlo sebi ili nekom drugom. Ali na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije, odoh u kino, pogledaću neki naš film, mrsko mi čitati prijevod ili prevod, već kako se sada kaže.

Uživaj, sutra može biti i gore.

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Para svijet raspara

Kupuj domaće domaćine

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Haris Hrustemović
Autor 20.6.2015. u 11:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija