Joris Luyendijk: Danas se ljude nastoji mobilizirati samo oko jedne stvari, a to je da nipošto ne smijemo moralizirati

Goran Sarić
Autor 18.5.2015. u 10:51

Joris Luyendijk: Danas se ljude nastoji mobilizirati samo oko jedne stvari, a to je da nipošto ne smijemo moralizirati

Luyendijk-foto-Fjodor-Buis

Knjiga uglednog holandskog novinara i publiciste Jorisa Luyendijka o malverzacijama u bankarskom svijetu Ovo ne može biti istina (Dit kan niet waar zijn) već mjesecima se nalazi na samom vrhu liste najprodavanijih knjiga u ovoj zemlji. U intervjuu uglednom dnevnom listu Trouw Luyendijk objašnjava kako je, nakon dva mjeseca provedena u srcu finansijskog svijeta, londonskom City-ju, došao do definitivnog zaključka da je svijet bankara i brokera duboko amoralan. Ovdje donosimo dijelove iz tog intervjua.

Razgovarao: Stevo Akkerman; s holandskog preveo: G. Sarić

Joris Luyendijk je u Londonu istraživao kako muškarci i žene iz svijeta velikog novca žive i razmišljaju. Oni naprosto isključe moral, zaključio je. Ali, pazite: “U Holandiji se dešava potpuno ista stvar, i to ne samo u bankama.”

Njegova knjiga je izvještaj sa lica mjesta, u City-ju, finansijskom centru Londona, ali sad kad putuje po Holandiji i svuda drži predavanja, Luyendijk čuje jedno te isto: ono što opisujete, to se zbiva i kod nas. Iz našeg posla je nestalo poleta, izgubljena je njegova vrijednost, ostali su samo mjerljivi ciljevi, cifre, rendamenti, targets. ‘Ovo ne može biti istina’ se nalazi na vrhu liste bestselera ne zato što se radi o Londonu, nego o svima nama: City je posvuda.

Luyendijk: “Ja srećem potpuno obične ljude, a oni mi kažu: ‘isto je i u mojoj bolnici, školi, preduzeću. Vrijednost posla više se ne određuje njegovom korisnošću, nego u ciframa.’ […] Ali, pitam se kad smo mi to odabrali, na kojim smo to izborima kazali da ćemo slijediti taj amoralni kurs?

Zapisali ste da bankari žive u amoralnom univerzumu, a sad ispada da je tako i u drugim oblastima?

Mnogi ljudi to naprosto čine bez ikakvog morala, oni su konformisti i ne razmišljaju o takvim pitanjima. Drugi to kompatiziraju: oni doista imaju neki moral, ali ne na njihovom poslu. U City-ju sam sreo ljude koji su duboko religiozni, ali načela njihove crkve, sinagoge ili džamije drže strogo izvan profesionalnog djelovanja. Tada su neka vrsta vojnika, obuku bankarsku ‘uniformu’ i čine stvari koje inače nikada ne bi činili. Pri tome se osjećaju happy. Topman Blankfein iz Goldmann Sachsa ukazuje na ulogu banaka u ekonomij i kaže: ‘We’re doing God’s work. Neko mora odstraniti slabe životinje. Banke koje ne funkcionišu, one zaslužuju da iščeznu’. “

Ali, tu se onda opet pojavljuje moral, možda ne u svakodnevnoj praksi, ali svakako da u njenom krajnjem cilju. Amoralno djelovanje dobija moralno značenje.

Da, i smatram da tu nastaje pravi sukob. Ljudi sa strane vide da amoralan sistem vodi do nemoralnih primanja, ali ovi unutra su za vrijeme studija ekonomije, posebno kad se radi o anglosaksonskim univerzitetima, učili da je rezultat njihovog posla moralan ako doprinosi ekonomskom rastu. A to je daleko najvažnije. To je njihova dogma. U tome su vrlo osjetljivi, jer ako ta dogma ne štima, ako se život ne vrti ono kupovine sve više novih stvari, onda pada opravdanje njihovog amoralnog sistema.”

U međuvremenu se ljudi, unutar ili izvan finansijskog sektora, osjećaju prinuđeni da pristanu na tu igru. Supermarketi zakidaju dostavljače, nalogodavci slabo plaćaju freelancere, u zdravstvenom sektoru se uvode štoperice – oni koji to rade vjerovatno misle kako nemaju drugog izbora.

“Jedan čovjek u gradiću Terneuzen kaže: ‘Nekada sam postao učitelj zato što sam htio da nešto dam djeci, u razredu je bilo 19 učenika, do škole sam išao biciklom. Sad se sa trojicom kolega autom čitav sat vozim do tamo, ka školi od 2500 učenika. Svakog jutra bijesni izlazimo iz auta i pitamo se: ko je ovo želio? Kad je ovo odlučeno? Takav čovjek je odista bespomoćan. Iza ovoga se krije fundamentalno pitanje: jesmo li zajednica u kojoj i mi možemo sudjelovati u razgovoru o kvalitetu, ljepoti i pravednosti, ili smo tek puko poprište produkcije i konzumpcije?”

Smatrate da nam nedostaje zajednički moral, ali moral nije nešto što se može nametnuti.

To je taj problem. Moral je postao sumnjiv. Danas se ljude nastoji mobilizirati samo oko jedne stvari, a to je da nipošto ne smijemo moralizirati. Ali ćutanje o tome šta želimo biti vodi ka rascjepkanosti. Taj razgovor je utišan zato što smo se razboljeli od onoga što su nam nametnule 2 000 godina kršćanstva, posebno ova ovdje preovlađujuća vrsta kršćanstva. Ona je bila instrument kojim su oduzimana prava ženama, homoseksualcima i drugima – nemojte, molim vas da se vraćamo u takvu prošlost. Ali, moramo stalno razgovorati o tome kakvu zajednicu želimo.”

(…)

Gdje da nađemo načela o kojima bi se moralo razgovarati?

Dobro pitanje. Osnova svih valjanih sistema je uvijek bila: ‘Ne činite drugima ono što ne želite da se vama desi.’ U amoralnom sistemu se niko ne pita da li bi on kupio finansijski produkt koji on nudi drugima. Sve dok to zakon dopušta.”

Amoralno ili ne, bankari u Vašoj knjizi njihov posao nazivaju soul-destroying – uništavanje duše. To ipak ukazuje na svijest o nematerijalnom.

“Tako je. Zanimljivo je slijedeće pitanje: kako dušu uhvatiti u target”?!

Novinar i antropolog

Joris Luyendijk (1971) se kao izvještač sa Srednjeg istoka pročuo knjigom “To su samo ljudi” (2006), o prikazivanju situacije na Srednjem istoku u zapadnjačkim medijima. Luyendijk se 2011. preselio u London, gdje je za The Guardian o finansijskom svijetu londonskog City-ja pisao iz antropološke perspektive. To je početkom ove godine polučilo knjigu “Ovo ne može biti istina”, koja je uskoro postala veliki hit.

Goran Sarić
Autor 18.5.2015. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija