Još jedna epizoda iz serijala o mostarskoj Golgoti

Izdvajamo

• A čitavo to vrijeme tvrdim da za izbore nisu zainteresirani oni koji o životu i smrti u ovom gradu, i mimo volje njegovih stanovnika, odlučuju već osam godina. Jer, zbog čega bi to za izborima trčali HDZ i SDA? Zašto, ako kontrolu nad svim mostarskim resursima imaju i bez njih – i ako je, dabome, izbori mogu samo dovesti u pitanje?

Povezani članci

• Zemlja za vas
• Ladislav Babić: Kolateralne žrtve
• Fra Petar Jeleč: Ćorci Jure Krište
• VIKTOR IVANČIĆ: KIM IL SIN
• SDP: Vlada HNK kupuje zgrade i oružje dok građani jedva sastavljaju kraj s krajem
• Heni Erceg: Prokletstvo pisca

Mostarci su, naime, zadnji put bili u prilici da biraju i da budu birani prije osam godina. Kada će u takvoj situaciji ponovo biti, jedino bi Svevišnji mogao znati – iako, ima li se posla sa sotonom, a u slučaju Mostara po srijedi je baš to, siguran ne može biti ni On.

Piše: Slavo Kukić

Što smo bliže lokalnim izborima, informacije o njima su sve pikantnije. Čitam, u utrci za gradonačelnika Tuzla će imati čak osam kandidata. No, to nije i najvažnija vijest. Naprotiv. Zajedničkom kandidatu bošnjačke „krvne grupe“, iza kojeg stoje SDA i SBB, na megdan izlaze čak trojica s lijevog političkog spektra – i time mu, prvi put od 1990. godine, osiguravaju pobjedu mimo stvarnog raspoloženja biračkoga tijela. Tuzlake će, drugim riječima, i to mimo njihove volje – a oni su se četvrt stoljeća jedini u ovoj zemlji tome opirali – nacionalistima isporučiti nitko drugi do ljevica sama. Što na to reći? Najjednostavnije – fuj. I usput, činite li to, od ljevice ste svi vi miljama daleko.

Tuzla je, da ne duljim, sve do danas, i usprkos svemu, za nacionaliste bila neosvojiva tvrđava. Padne li, pak, nakon lokalnih izbora, to neće biti zasluga nacionalista nego onih koji desetljećima nisu htjeli pod njihov kišobran. I usput, ne zato što su na tu vrstu svrstavanja pristali danas nego, naprotiv, jer im je želja za vlašću nadjačala čak i temeljno opredjeljenje.

A kad se ta vrsta greške napravi jednom, pitanje je može li se ikada više doći u situaciju da ju se i ispravi. Najbolja škola Tuzlacima je, uostalom – i do oktobarskih izbora bi im o njoj bilo uputno stotinu puta razmisliti – Mostar i njegova Golgota. Mostarci su, naime, zadnji put bili u prilici da biraju i da budu birani prije osam godina. Kada će u takvoj situaciji ponovo biti, jedino bi Svevišnji mogao znati – iako, ima li se posla sa sotonom, a u slučaju Mostara po srijedi je baš to, siguran ne može biti ni On.

Posljednji vlak, koji Mostarcima osigurava jedno od temeljnih ljudskih i građanskih prava, ovih je dana pokušala osigurati američka ambasadorica u BiH. Uoči skupa kojim je gospođa Cormack osobno moderirala zamoljen sam za komentar u slučaju pozitivna ishoda. Rekao sam, nema problema, ali, što se mene tiče, možete komotno na spavanje – jer, i ovo će sijelo završiti kao i sva dosadašnja.

Danas, kada je izvjesno da pomoći nije mogao ni američki pritisak, jasno je kako sam, iako su mnogi, pa i novinari, na moje tvrdnje vrtjeli glavom, bio u pravu – kao što sam, uostalom, u vezi s Mostarom, tvrdeći da lokalnih izbora u njemu neće biti, u pravu sada već više od godinu dana. A čitavo to vrijeme tvrdim da za izbore nisu zainteresirani oni koji o životu i smrti u ovom gradu, i mimo volje njegovih stanovnika, odlučuju već osam godina. Jer, zbog čega bi to za izborima trčali HDZ i SDA? Zašto, ako kontrolu nad svim mostarskim resursima imaju i bez njih – i ako je, dabome, izbori mogu samo dovesti u pitanje?

A briga za Hrvate? A briga za Bošnjake i mogućnost njihova majoriziranja? Dragi moji, to vam je priča za naivne, i neupućene dakako. A njih, i jednih i drugih, nije da nema. Razlog, hoću reći, nisu ni Hrvati ni Bošnjaci, a, tako mi svega, ni briga za njih. Razlog je na sasvim drugom mjestu – u interesu pojedinaca i užih grupa, i činjenici da im je „borba za vlastiti narod“ najsigurniji instrument podebljavanja vlastitih džepova.

Izbora u Mostaru, da ponovim, neće biti. Iako, lideri partija koji rješenje „traže“ nisu pesimisti. Dapače. Ni nakon debakla u američkoj ambasadi nisu krili optimizam. Rješenje za Mostar se, poručiše, mora pronaći i oni će učiniti sve kako bi do toga i došlo. A poruke te vrste svjedočimo intenzivno već više od godinu dana.

No, da se ni u prisustvu Cormackove nije pomaklo s mrtve točke potvrdila je ona sama. Političke stranke nažalost, pojasni gospođa, nisu pokazale ni političku volju ni spremnost da ostave po strani svoje utvrđene pozicije i pristanu na rješenje u interesu svih.

S druge, pak, strane, iz izjava sudionika tog istog sijela jasno je da predmet razgovora nije bio samo Mostar – i da se ovaj grad koristi kao joker za politički paket. U podtekstu onoga, naime, što nakon sastanka kod Cormackove izjavi lider HDZ-a, iščitati se dade baš to. Vladajuće stranke u Federaciji, reče on, moraju postići dogovor o Mostaru, ali i drugim ključnim pitanjima. Omače li se čovjeku ovaj drugi dio rečenice ili su u zidinama američkoga veleposlanstva, u paketu s Mostarom na sonu bila i ta „druga ključna pitanja“? Ako jesu, o kojim se pitanjima radi – i znači li to da bez njih nema presijecanja ni mostarskog Gordijeva čvora?

Vratimo se, međutim, oživljenim očekivanjima zbog činjenice da je razgovor o Mostaru vođen pod američkim patronatom. Kada sam novinarima, koji mi se obratiše za komentar, rekao kako ta činjenica i nema bogzna kakvu težinu, uzvratiše mi upitnošću – ali, profesore, oni su privedeni. Na to sam se, jer to mi je jedino i ostalo, samo nasmijao.

Istina, „ljudska vrsta“ koja se našla u američkoj ambasadi i reagira jedino na logiku privođenja. No, ne zaboravite da željeni efekt kod te sorte nema svako privođenje. Na uspjeh, naprotiv, računati može samo privođenje koje šalje jasnu poruku kako bi se nekooperativnost mogla obiti o vlastitu im glavu. Kako bi se, recimo, iz ladica mogle izvući informacije o kriminalnim dealovima – a CIA takvim informacijama, siguran sam, raspolaže – i kako bi se zbog njih moglo završiti s drugu stranu brave. No, izrekne li te sudove američki ambasador u BiH, njihova težina nije takva da tjera na kooperativnost. Ako bi ih, međutim, izrekao američki državni sekretar, k tome još u Washingtonu, čitava priča bi dobila sasvim drugačiji predznak. Drugo je pitanje zašto to nije i učinjeno – a u vezi s tim ni sam ne bih spekulirao.

Ako se, pak, američka administracija – jer to gospođa Cormack nije učinila na svoju ruku – odlučila na scenarij koji je doživio neuspjeh, prigovoriti joj se mora da to nije učinila na način koji se od nje očekivao. Mostar je, naime, grad u kojem ne žive samo Hrvati i Bošnjaci. Tamo su, naprotiv, i Srbi – a oni su po Ustavu konstitutivan narod – ali i svi ostali, oni koji se ne nominiraju kao pripadnici jednog od triju privilegiranih. Tko je njih zastupao u sarajevskim razgovorima? Po onome što znam – nitko. Znači li to, slijedom iste logike dakako, da na etničku diskriminaciju u Mostaru pristaje i američka administracija? I, kad smo već kod toga, Dodik je u pravu kada nakon sastanka kod Cormackove izjavi baš to – uz dodatak, doduše, da je on posljednji koji, po onome što čini u vlastitom begovatu, ima pravo na tu vrstu moralnih lekcija. Jer, ako se u toj vrsti razgovora ignorira koordinacija udruženja mostarskih Srba, kako to tretirati do diskriminaciju po etničkoj osnovi?

Na koncu, iako adresant političkog privođenja nema opominjuću političku težinu, plemenske poglavice su čak i u tim uvjetima pazile da ne bi prizvale „zle duhove“. Prema pouzdanim novinarskim izvorima, pročitah, lider HDZ-a je bio jako kooperativan. Zapravo, vođenje razgovora je prepustio svojim suradnicima, a oni su pokazivali i principijelnost i „zube“. Jer, sudi li se po tim izvorima, točku na razgovore stavila je Čovićeva zamjenica. Koja se na samom kraju vratila HDZ-ovu rješenju za Mostar, i to na način koji nije ostavio prostora za nastavak priče. Mediji prenesoše njezinu ključnu rečenicu – „to je to, i točka“ – kojom je, kažu, točka na razgovore definitivno i stavljena.

E sad, imaju li predsjednici gradske i županijske organizacije HDZ, a i gospođa podpredsjednica, doista takvu težinu da, neovisno o tome što je na istom mjestu i lider njihove partije, vode glavnu riječ o tako značajnom političkom pitanju? Ili je po srijedi unaprijed utanačeni igrokaz iza kojeg stoji lider sam? Pita li se, recimo, mene, siguran sam da je po srijedi ovo drugo.

Pođe li se, pak, od igrokaza kao nečega što je izvjesno, što mu je u podtekstu? Zašto najednom veliki vođa prepusti primat podanicima? E to je, promatrano iz osobne mi pozicije, pravo pitanje. I, ruku na srce, mogući su odgovori koji markiraju različite razloge. No, isključiti ne treba ni onaj o strahu od američke odmazde za nekooperativnost – za koji siroti podanici mogu, ali i ne moraju znati. Jer, na njima je da igraju dodijeljene im uloge, a ne da razmišljaju zašto su ih i dobili – i zašto su baš takve kakve jesu.

Bilo kako bilo, i time bih završio, razgovori u američkoj ambasadi samo su još jedna od epizoda velikog serijala o mostarskoj Golgoti. Serijala, nažalost, čiji se kraj još uvijek, živi bili pa vidjeli, ne može niti nazrijeti.