Josip Joe Šimunić drugi put među Hrvatima: „Domoljublje“ na emigrantski pogon

Marijan Vogrinec
Autor 10.2.2015. u 17:34

Izdvajamo

  • No, pitaju Šimunića Nogometplus i Indeks.hr: „Zašto si pristao igrati na stadionu na Zvezdinoj Marakani susret između Srbije i Hrvatske ispod srpske trobojnice na kojoj je pisalo Vukovar na ćirilici?“ Ili: „Zašto nisi prozvao Zdravka Mamića, koji je tih dana bio jedina hrvatska zvijezda u Beogradu svojim populističkim dodvoravanjem na njihovoj televiziji? Zašto njega nisi pitao, kad je tako prihvaćen i voljen u susjednoj Srbiji, zašto nije kritizirao povike s tribine i transparent?“ Ili: „Zašto svojim autoritetom ne smiruješ strasti i rušilački nacionalizam? Kao jedan general koji se stvarno i borio i zbog nepravedne optužnice robijao za Hrvatsku?“ Ili: „Zašto te ne smeta što hrvatska policija i zaštitari maltretiraju Hrvate, među kojima ima i branitelja i njihove djece, na tribinama Maksimira?“ Ili: „Zašto ti ne smeta igranje za klub u kojem caruje jednoumlje, u kojem je zabranjen dijalog i različito mišljenje? Zašto ti ne smeta igrati u klubu koji radi crne liste Hrvata?“

Povezani članci

Josip Joe Šimunić drugi put među Hrvatima: „Domoljublje“ na emigrantski pogon

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Koga još zanima je li bivši nogometaš ustaša, samo ustaški fan ili nešto drugo s ustaštvom na hrvatskom srcu!? Osim, naravno, ako Hrvata iz Canberre zbog nečega ne peče savjest, pa ne može spavati. Nikako mu ne ide u glavu zašto domaća i strana javnost nikako ne prihvaćaju „Za dom, spremni!“ kao lijep,stari hrvatski pozdrav. On će, kaže, sudski dokazati da je u pravu

Marijan Vogrinec

Ponovo bivši Dinamovac i hrvatski nogometni reprezentativac Josip Joe Šimunić ovih dana uveseljava javnost. Opet neznalački politizira i „objašnjava“ neobjašnjivo ili jasno kao dan, kako se kome više sviđa. Doduše, iz nogoloptačke mirovine, ali… Što je bilo kad je bilo? Što bi bilo da je bilo? Što bi bilo da nije bilo? Kako bi bilo da pas nije „bezodvlačno“ morao na sranje? „Legendarni“ australski Hrvat na „domoljubni“ pogon, kojem je okrutna Fifa naprasno smrznula maksimirski trans „Za dom, spremni!“ (nakon utakmice Hrvatska-Island), eto, jako se napalio već uoči predsjedničkih izbora na Ivu Josipovića ne bi li mu podmetnuo nogu za drugi mandat, a sada i na ustaše, intervjuom Jutarnjem listu.

„Nisam ustaša, ali ne zaboravljam odakle sam i tko mi je potjerao obitelj!“ – kazao je sportskom novinaru Tomislavu Židaku, a ovaj to stavio baš u naslov. A koga još zanima (osim Židaka i njegovog urednika) je li Šimunić ustaša, samo ustaški fan ili nešto drugo s ustaštvom na hrvatskom srcu!? Osim, naravno, ako Hrvata iz Canberre zbog nečega ne peče savjest, pa ne može spavati. Mislio on ovo ili ono, svojim je „Za dom…“ izgubio dio simpatizera među hrvatskim nogometnim navijačima, prekinuo si reprezentativnu karijeru i nepotrebno došao na zao glas kao povijesni analfabet koji širi mržnju zloglasnim ustaškim pozdravom. Ni rečenim intervjuom nije uspio oprati blato, kojim se nabacio na hrvatski obraz.

Svi koji pročitaju „ekskluzivu“ navodno najčitanijih dnevnih novina u Bijednoj Našoj povjerovat će od prve – ako su još prije godine dana sumnjali? – da Joe ne može biti ustaša, koji je 1941.-1945. u skupini „crnaca“ derao grlo zloslutnim „Za dom, spremni!“ i još krvavim ispruženim dlanom mjerio visinu kukuruza. Ali, zašto ne zna da „Za dom, spremni!“ nije domoljuban, nego koljački zov uz čiji su eho truplima nedužnih civila – Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata – ustaše u tzv NDH gradili brane na Savi, Dravi i Dunavu te pretrpavali velebitske i ine jame bezdanke!? A kako bi mladić više nego skromne naobrazbe mogao saznati više o povijesti „Hrvatica i Hrvata“ kad je u njegovoj rodnoj sredini, gdje je odgajan i počeo nabijati bubamaru, poklič „Za dom, spremni!“ – domoljublje!? I dan-danas!

„Nogoloptačka legenda“, međutim, pravi budale od novinara Židaka i njegovih čitatelja kad tvrdi da „ne zaboravlja odakle je i tko mu je potjerao roditelje“. Čekaj, stavlja dobronamjeran hlebinac prst na čelo, pa kako bi Šimunić zaboravio da je rođeni Australac? Svijet je ugledao u Canberri 18. veljače 1978. u emigrantskoj obitelji Hrvata iz srednje Bosne. Ljudi otišli trbuhom za kruhom, za boljim životom, kao i deseci tisuća drugih Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca… Tadašnja je Titova Juga iz čistog ekonomskog i socijalnog interesa, organizirano i neorganizirano, pustila gastarbajtere („jugošvabe“) na zapadne bauštele i godinama uživala slastan kruh bez motike, od njihovih deviznih doznaka.

Protjerani zbog Aboridžina!?

Među navopridošle koferaše iz SFR Jugoslavije odmah su se ciljano, agitatorski ubacile kojekakve, čak i međusobno zakrvljene, skupine izbjeglih nacifašističkih kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata na balkanskim prostorima. Sami su sebe prozvali političkom emigracijom, zauzetom rušenjem svake Jugoslavije, svim sredstvima, a ovdašnje su ih tajne službe tretirale kao teroriste, neprijateljsku emigraciju (ustašku, četničku…) i mnogima došle glave.

Koliko Šimunićeva obitelj (ni)je bila aktivna u djelovanju ekstremne hrvatske emigracije u Australiji glede i u svezi uspostave nekog novog NDH, najbolje znaju i on osobno i odgovarajuće službe na odgovarajućim mjestima, koje se bave emigrantima. I u Australiji i u svijetu. Šimunić „ne zaboravlja tko mu je potjerao roditelje“. Kaže da je odgojen u katoličkom duhu, nikoga ne mrzi, ne bavi se politikom, želi biti tolerantan i sve tako bla, bla, bla… a onda grune: „Ne mogu zaboraviti!“ Kako ne može zaboraviti nešto, što nije ni vidio niti doživio i kako ne može zaboraviti nešto o čemu nema nikakvu iskustvenu spoznaju; ne može biti siguran da se nešto uopće zbilo, a ne može zaboraviti!? Nelogično.

„Kako biste reagirali i kako biste se osjećali da vas je netko potjerao iz vaše države zbog toga jer su vam otac i ‘dedo’ bili, ne znam što već?“ – plačljivo Joe Šimunić udara na Židakovu pobožnu dušu, a izbjegava reći što su mu to bili „otac i ‘dedo’“ u svojoj državi i zašto bi nekom uopće palo na um „potjerati ih“. Jesu li se Aboridžini tajno pripremali srušiti australski ustavni poredak, a budući da je službena Canberra pravodobno razotkrila komplot i u njemu našla emigrante „oca i ‘dedu’“, slijedio im je „otkaz ugovora o boravku“, neugodan „pakrački dekret“ ili „hedervaryjev vritnjak“? I kako se nakon toga može osjećati sin i unuk, koji je doživio toliku obiteljsku tragediju! „Otac i ‘dedo’“ otkriveni u aboridžinskom ustanku, pa „potjerani“ iz „svoje države“! Nečuveno.

No, dobro, čitatelj će prepoznati šalu malu zbog neuspješna Šimunićevog truda sakriti svoje prave nakane i osjećaje, a oni su daleko od katoličkog duha, politike, tolerancije i toga da nikoga ne mrzi, kao što je Bijedna Naša daleko od Australije. Uzalud vam trud, nogoloptači! „Ubijalo se ljude i danas se ne zna gdje su kosti, gdje su jame, da biste rekli – to se mene ne tiče“, nastavlja Šimunić. A kako se i zašto ima njega, nogometaša i sina „oca“ i unuka „dede“, ticati tko je i što je netko činio nekome tamo negdje nekada da on to, Šimunić, zagledan u budućnost, ne može progutati? Nakon 70 godina! Zaboravio čovjek pitati Aboridžine kako gledaju na tu njegovu povijesno-spoznajnu gimnastiku, a ipak je djetinjstvo i komad mladosti proživio na grudi njihovih pradjedova.

„U selu gdje mi je rođen otac, za vrijeme Drugog svjetskog rata osmero ljudi je poginulo, a nakon rata, od 1945. do 1948. godine, 28 ljudi je preko noći nestalo. Ne može vam biti svejedno. (…) A zamislite, prije 70 godina, pokucaju ti na vrata, odvedu te, nitko ne smije ništa reći i nestaneš. Ja sam rođen 1978. godine, ne znam puno o tome, odgojen sam da ne mrzim, želim biti tolerantan prema svima, ali, ne mogu zaboraviti.“ Ne može zaboraviti nešto, što nije iskusio, nego „zna“ iz usmene predaje, možda iz obitelji („otac i ‘dedo’“?), a podrobnije razrađeno u promidžbeno-indoktrinacijskoj vrlo agilnoj australskoj ustaškoj školi.

„Otac i ‘dedo’“ bi vjerojatno znali ponešto reći, katolički odgojenom sinu i unuku, o „glinskom nezaboravu“ iz praskozorja one krvave tvorevine, koju su neke skupine njihovih sunarodnjaka i u Australiji slavile svakog 10. travnja, okupljajući u Domu dr. Ante Pavelića igrače i fanatične navijače Melbourne Knightsa. U pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice u Glini, samo tri i pol mjeseca nakon proglašenja tzv. NDH, ustaše su počinile jedan od najgnjusnijih zločina protiv čovječnosti, pokolj više stotina srpskih civila (broj se kreće od 250 do čak 1764) iz tog mjesta i okolice. Preživio je samo Ljuban Jednak i kasnije bio krunski svjedok. Uz brojne domaće Hrvate, koji su ostali doživotno zgroženi nepojmljivim zvjerstvom.

„Vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude“, prenijeli su mediji svjedočenje očevica krvoprolića stolara iz Gline Mate Bakšića. „Izvodili su pred vrata i čuo sam kako viču: ‘Digni košulju, gđe ti je srce!’ Potom sam čuo hropac žrtve. Na kamione su ih tovarili tako što su ih hvatali za noge i glavu i uz pomoć jednog u sredini bacali ih na kamione, slažući ih, dok se kamion nije napunio. Govorilo se po gradu da su ti ljudi došli iz Vrginmosta ili Topuskog na prekrštavanje. Oko ponoći je iz crkve izašao jedan ustaša zasukanih krvavih rukava, držeći u desnoj ruci nož. Moja žena ga je upitala što se to događa u crkvi, na što je on odgovorio: ‘Koljemo Srbe! Dok ih ne pokoljemo do jednoga, za nas Hrvate nema spasa!’“

Ustaše su nakon tog zločina spalili i razorili pravoslavnu crkvu Presvete Bogorodice. Jugoslavenska je vlast 27. srpnja 1951. izgradila spomen-kosturnicu poklanim civilima, a žitelji Banije su na mjestu besprimjernog nečovještva dobrovoljnim prilozima podigli Spomen-dom žrtvama ustaškog pogroma. Hrvatske su pak vlasti neposredno poslije Oluje 1995. godine preimenovale taj spomenik u – Hrvatski dom! Pristojnije bi bilo ime Ustaški dom, jer taj se šljam koji je, tako „katolički i domoljubno odgojen“, prao zvjerske ruke nedužnom krvlju – nema pravo nazivati hrvatskim nacionalnim imenom. To su i božji i ljudski izrodi.

Zbog masovnih ustaških zlodjela nad hrvatskim Srbima, već od prvih dana tzv. NDH, zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac 14. svibnja 1941. pisao samoj glavi ustaških krvoloka Anti Paveliću:

„Poglavniče! Upravo sam dobio vijest da su u Glini ustaše strijeljali 260 Srba bez ikakve istrage ili suda. Znam da su Srbi u ovih dvadeset godina svoje vladavine počinili ozbiljne zločine. Ali ipak nalazim da je moja biskupska dužnost da dignem glas i kažem da katolički moral to ne dopušta; zato vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH da nijedan Srbin ne bude ubijen dok njegova krivnja ne bude dokazana tako da bude očigledno da on zaslužuje smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojeg smo prokleti. Nadam se da nećete zamjeriti zbog mojih otvorenih riječi.“

Nije zamjerio, a ustaše i njihova paradržavna tvorevina ostali su zauvijek prokleti. Skorašnji nedajbože svetac Alojzije zahvalno je 1944. godine primio Pavelićev „Orden za zasluge – Velered sa zviezdom“. Ustaški je poglavnik odgovorio na rečeno nadbiskupovo pismo skorašnjim slanjem svojih mentalno poremećenih koljača u Glinu, koji su bezbožnički zakrvavili hrvatsko ime i ukaljali svojim smradom božji hram. I ti su Srbi bili nečiji „otac i ‘dedo’“, majka i baka, sin i unuk i netko ih je odveo na klaonicu da im se zatre i ime i svaki trag. Tko?

Što znaju „otac i dedo“?

Da je ikad Šimunić čuo za pokolj u glinskoj crkvi koncem srpnja 1941., bi li pitao „oca i ‘dedu’“ tko je to učinio, zašto i u čije ime? Ne bi, jer je „katolički odgojen“ i „nikoga ne mrzi“, pa ne bi mogao ni glinske koljače. Da je čuo za Glinu, bi li mogao zaboraviti? Bi, dok kažeš keks, jer je „katolički odgojen“ i „nikoga ne mrzi“. Uzmimo da australski Joe iz ustaške škole, gdje je poneki od „učitelja“ mogao biti i iz glinskog eskadrona smrti, objektivno i nije morao doznati za pir vampira u crkvi Presvete Bogorodice. No, „otac i ‘dedo’“ iz sela u srednjoj Bosni, gdje su zločinci iz HVO-a pod Darijem Kordićem počinili u zadnjem ratu u BiH jeziv pokolj muslimanskih civila u Ahmićima, jamačno su morali štošta znati o krvavoj ekspediciji „za dom i poglavnika spremnih“ sunarodnjaka 1942. godine u Pakračkim Batinjanima, u zapadnoj Slavoniji.

Netko možda nije mogao zaboraviti kako je pod kamama ustaša iz srednje Bosne tada tekla krv poklanih srpskih civila po sokacima, dvorištima, stajama, voćnjacima… tog lijepog i mirnog sela, pa se poslije 1945. sjetio/prepoznao onih 28 suseljana Šimunićeva „oca i ‘dide’“. Koje nakon 70 godina, eto, njihov sin Joe – ne može zaboraviti! I ti su poklani Batinjanci bili nečiji „otac i ‘dedo’“, majka i baka, sin i unuk, tetka, ujak, bratić, sestrična… To su bili i „sretnici“ koji nisu odmah zaklani, jer su se koljači umorili od silnog „posla“, pa su ih preko Lipika otpremili u najveću ustašku tvornicu smrti Jasenovac, gdje su kasnije zvjerski pobijeni na obali Save te na Gradini i u Staroj Gradišci.

Poimeničan popis tih žrtava, svih dobi – od najstarijih do djece od samo nekoliko godina! – nalazi se u službenom registru. Preživjela su tek neka malodobna djeca, koju su spasili hrvatski seljaci iz okolice (Crkveni Bok, Šaš, Čigoč…) kao ropsku radnu snagu na svojim imanjima. Još ima živih svjedoka. Za glinskog pokolja, jasenovačkog žrvnja smrti i milijun drugih ustaških zlodjela, orilo se „Za dom, spremni!“ i „Za dom i poglavnika, spremni!“ Kuće su gorjele, krv je liptala, jauk i vrisak do neba, a zvijeri su pijano urlale i neljudski se cerekale…

Šimuniću, jebeš takvo „domoljublje“ i „državu“ koja ga smatra poželjnim! Mentalno zdravim Hrvatima nikad „Za dom, spremni!“ neće biti stari domoljubni pozdrav, nego sinonim za ustaško nečovještvo i uvreda zdravom razumu! Ako drži da bi Bijedna Naša trebala izrasti u crni prišt nacionalističke mržnje, mogao je ostati u Australiji i uživati u „domoljubnim“ parolama uz aut-liniju na utakmicama Melbourne Knightsa „Nož, žica, srpska dica“. Jesu li vlasnici takvih misli normalni ljudi!? Naravno da nisu i naravno da su ih psihijatri samo zabunom preskočili doživotno obući u luđačke košulje. Iz deratizacijskih razloga!

Pa, kad doseljeni Hrvat s natprosječnim nogoloptačkim sposobnostima počne politikantski kukati nacionalnom publikumu o tome što on iz prošlosti „ne može zaboraviti“, koliko „voli svoju Hrvatsku“ i „stari hrvatski pozdrav ‘Za dom, spremni!’“ smatra domoljubljem, morao bi računati s tim da se veliki broj građana RH, ne samo Srba koje bezočno i nekatolički vrijeđa, ne slaže s njim. Ne žele se ni prisjećati na Hrvatsku kakvoj kliču u melbournškom Domu dr. Ante Pavelića, odaju počast u Bijednoj Našoj o 10. travnja (plus svake godine mise zadušnice Paveliću u Zagrebu i Splitu) ili kakvu priželjkuju privilegirani stožeraško-šatorski trbuhozborci. Što Šimuniću treba politikantski radikalizam kad može bezbrižno uživati na materijalnim lovorikama svoje sportske karijere i marljivo učiti standardni hrvatski jezik?

Intervjuom Jutarnjem listu potvrdio se kao apologet klasičnog nacionalističkog ekstremizma na čijem valu već dvije godine intenzivno jaše „novi HDZ“ (novi? – sic) Tomislava Karamarka, a nužno i njegova izabrana predsjednička maskota, „Tuđman u suknji“, Kolinda Grabar Kitarović. (Zato ju je Šimunić i podržao u kampanji.) Sugerira se da „Hrvatice i Hrvati“ ne mogu naprijed i da im sada nije dobro samo zato, što nije provedena lustracija već 1990-ih godina, što nisu raščišćeni partizanski zločini nad Hrvatima (samo zato što su bili Hrvati!) od prije 70 godina, udbaška ubojstva hrvatskih nacionalista u inozemstvu, komunistička odvođenja nedužnih Hrvata u nepovrat…

Smisao te desničarske mantre je sljedeći: revidirati povijest na način da antifašisti postanu gubitnici zbog zločina u poraću i nacifašisti pobjednici, abolirati ustaše i njihovu paradržavu, anatemizirati Titovu i svaku Jugoslaviju kao antihrvatsku tvorevinu, zajedno s tada vladajućim Savezom komunista, te proglasiti SDP baštinikom partizanskih zločina i nepravdi komunističkog režima i omrznuti građanima svaku lijevu političku opciju. U taj rog puše i politički pristran/neuk Josip Joe Šimunić, „veliki Hrvat, domoljub i katolik“. Sic!

To, da Joe iz Canberre „nije ustaša“, da je „Za dom, spremni!“ drevni hrvatski domoljubni pozdrav (što će, tvrdi, dokazati na sudu) i da je katolički odgojena, tolerantna osoba koja nikoga ne mrzi priznat će mu samo Branimir Glavaš (koji će navodno za dan-dva kočoperno došetati iz mostarskog zatvora u Bijednu Našu!), Đuro Glogoški, kardinal Josip Bozanić, braća Mamić, Tomislav Karamarko, Milijan Brkić zvani Vaso, Kolinda Grabar Kitarović i slični egzemplari visoke nacionalne svijesti. Za ostale će uglavnom vrijediti ona: „Tko se u posije miješa, miševi će ga pojesti“. Velikog „domoljuba“ Šimunića mediji su načeli već u rujnu 2013. kada se pod zastavom „ustaške šahovnice“ oženio u Zagrebu s kanadskom Hrvaticom izvornog hrvatskog imena Christine Marie Koloper.

Sramotna „pogibija“

Uslijedila je rečena blamaža s maksimirskim urlanjem u mikrofon „Za dom…“ na što mu je 25.000 uglavnom zaluđene mladeži uzvraćalo „…spremni!“. I Fifa je odradila svoje. Domaća sportska vlast, uključujući HNS i HOO kurvinjski se nešto izmotavala! Svi u Bijednoj Našoj izvrsno znaju tko je i što je Josip Joe Šimunić kad ga se, kao nogometnog braniča i reprezentativca, odmakne od sporta. Ali, ni njegov sportski profil nije bez mane. Recimo, divljački start na Miralema Sulejmanija u 80. minuti prošle kvalifikacijske utakmice Srbija-Hrvatska na beogradskoj Marakani, koji mu je progledan kroz prste, a mogao je biti maknut iz nogometa. „Stvarno izgleda brutalno“, priznao je kasnije Novom listu, „ali svejedno bih opet postupio jednako. Ja ću za svoju momčad uvijek poginuti, pogotovo za hrvatski dres.“

Tu je svoju sramotnu „pogibiju za hrvatski dres“, ničim izazvan i osramotivši RH pred cijelim svijetom, demonstrirao u Maksimiru izbezumljeno vičući u dodani mu mikrofon: „Za dom…!“ Što mu je to trebalo, sada pojašnjava Jutarnjem listu: „Ne, to je bilo spontano, ne vidim ništa sporno na takav način pozdraviti svoje navijače nakon velike pobjede. Učinio sam to i više puta u Njemačkoj. Slagali se sa mnom ili ne, ‘Za dom, spremni’ je stari hrvatski pozdrav i ne vidim u tome baš ništa sporno. I zbog toga se nisam, niti se želim ispričavati, niti bih se trebao kajati. Nemam kome ni zbog čega. Hrvatska je slobodna država i ja sam to učinio iz čistog zadovoljstva, od srca. Tragično je da se to interpretiralo kao ustašluk, ali, na sudu ću dokazati da sam bio u pravu.“

Nije bio u pravu i ništa neće dokazati, ako na sudu (ustavnom?) u Švicarskoj (CAS je Fifin sud u nadležnosti švicarskog pravosuđa) ne budu sudili Šimunićevi hrvatsko-australski istomišljenici, koji su ga uvjerili što (ni)je uzvik „Za dom, spremni!“ Mediji su višekratno i temeljito pisali o Šimunićevu rodoslovlju i okružju u Australiji u kojem je bildao svoj nogoloptački dar, pa nema trunke dvojbe o tome da je genetski Hrvat od stoljeća sedmog i kako mu je sazdan svjetonazorsko-ideološki habitus. „Iako sam rođen u Australiji“, priznao je novinaru Židaku, „odgojen sam da volim svoju Hrvatsku; ako nekome to smeta, to je doista njegov problem.“ Kao što se vidjelo, smetalo je i Fifi. Bilo bi korisno za međunarodno zdravlje Bijedne Naše da je to uistinu i njezin problem.

Obaviješteni novinar Jutarnjeg lista sjetio se citirati Šimuniću zapis medijskog djelatnika i aktivista u akcijama za ljudska prava i slobode Drage Pilsela: „…kada se svakog jutra budiš ispod Pavelićeve slike, kada vas u hrvatskom klubu podučavaju da Jugoslaviju treba mrziti, naravno da će to fomirati mladog čovjeka“. Drago Pilsel se, zapisao je u svojoj autobiografskoj knjizi „Argentinski roman“, već od pelena svako jutro budio ispod velike slike izbjeglog poglavnika tzv. NDH. Ne kao druga djeca, pod nekom idiličnom slikom simpatičnih kućnih ljubimaca, cvijeća i oku ugodnih pejzaža.

Pilselovi su u Buenos Airesu bili kućni prijatelji obitelji Pavelić, a tamošnja je ustaška emigracija mladog Dragu, pisao je, obučavala u svojim ilegalnim kampovima za terorizam protiv SFR Jugoslavije. Srećom, tadašnji profesor teologije Jorge Mario Bergoglio, današnji papa Franjo, učio ga je ljubavi prema svim ljudima i poštivanju razlika, pa je od tog – iako kontroverznog – hrvatskog Argentinca ipak ispalo nešto dobro. Drago Pilsel zna o čemu govori kada, mnogima neugodno, raskrinkava djelovanje ekstremne hrvatske emigracije. Kako su mediji već izvijestili, Josip Joe Šimunić prošao je tu „emigrantsko-klupsku školu ljubavi prema Hrvatskoj“ u kojoj nema jednog-jedinog nastavnog predmeta za koje Joe tvrdi da ih je položio s odlikom.

Nogometnom je stazom kročio kao tinejdžer u prvoj momčadi Melbourne Knightsa, na kontinentu čiji su nogomet poslije Drugog svjetskog rata uhvatili razvijati izbjegli ustaše, četnici i doseljeni Jugoslaveni. Knightsi su slovili za jednu od najuspješnijih momčadi u Australiji. Klub su 1953. godine osnovali izbjegli Hrvati nakon raspada tzv. NDH, a prva je utakmica, znakovito, odigrali upravo 10. travnja 1953., na dan izbijanja tog crnog prišta na hrvatskom tkivu.

„Hrvatski klubovi djelovali su poput Katalonaca u Barceloni pod Francom, usporedio je australski autor Philp Mosley koji navodi kako su Hrvati više od ostalih bili skloni politiziranju nogometa“, pisao je internetski portal Index.hr u studenom 2013., u povodu Šimunićevog „domoljubnog“ ispada u Maksimiru. „Imenima i bojama klubova, grbovima i zastavama te pjesmama i parolama Hrvati su iskazivali težnje za obnovom hrvatske državnosti izvan Jugoslavije, no u prostorijama nekih klubova visjeli su ustaški motivi i slike Ante Pavelića (vise i dan-danas, osobno se uvjerio – op. M.V.). Utakmice tih, ali i drugih klubova godinama su obilovale u današnjoj Hrvatskoj kažnjivim rekvizitima i dekoracijama. (…) Neredi 1991. na utakmici Dalmatinca iz Spearwooda i Perth Croatije te paljenje jugoslavenske zastave izazvale su Australce da na utakmicama zabrane sve državne zastave osim australske, no navijači su pravilo zaobišli bojenjem odjeće i lica.“

U takvim je učionicama Joe drilao „hrvatsku povijest“ od tinejdžerskih dana, bubao napamet „faktografiju“ o odvođenju i nestancima nedužnih suseljana Hrvata u zavičaju svojih roditelja, udisao „domoljubnu“ atmosferu Jure i Bobana iz gledališta te se čeličio za nepokolebljivu nacionalnu/ističku kamikazu, pripravan „poginuti za Hrvatsku“. I onda će seronje iz Fifinog CAS-a i prodane medijske duše u Bijednoj Našoj, kojima urednici „ne daju objaviti“ što im je kazao, njega učiti kako se „voli Hrvatsku“! Neka pitaju polomljenog Sulejmanija kako pravi Hrvat (samo)ubilački spašava domovinu od rezultatskog potopa.

„Moja Hrvatska“ je za doseljenog Josipa Joea Šimunića, razumljivo, nešto sasvim drugo od Hrvatske onih 75 posto u njoj rođenih građana, koji apstiniraju na svim izborima ili glasaju za SDP i tzv. lijeve političke skupine. Nekima je Hrvatska samo suvremeniji tip propale Endehazije s „Hrvaticama i Hrvatima“, „Crkvom u Hrvata“ i „hrvatskim braniteljima“ u temeljima, a dvotrećinska bi (neorganizirana većina) otvorenu Hrvatsku naprednom svijetu, demokraciji, zemlju ljudskih prava i sloboda, dobrosusjedstva, suradnje i kozmopolitskih multi-kulti vrednota… Tu viziju nije moguće ostvariti s „domoljubima“ Šimunićeva tipa. Na nesreću, takvi su najglasniji i najagresivniji, pa se čini da su većina u društvu.

Njega, kaže, ne zanima politika, on je sportski tip, nogometaš, bivši reprezentativac pače! A onda potkraj predsjedničke kampanje uzima na zub prvog stanara Pantovčaka Ivu Josipovića i želi ga kompromitirati za račun desničarske protukandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Te, zašto je Josipović kazao da više neće dolaziti na utakmice nogometne reprezentacije, te zašto nije reagirao na „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata!“ u Beogradu, te zašto je prešutio nagrđivanje Dinamovog autobusa u Vukovaru… O čemu uopće jedan Šimunić, koji još ne vlada korektno ni hrvatskim standardnim jezikom, može raspravljati s intelektualcem kalibra Ive Josipovića? Galaktičke su razlike među njima!

Biseri skromnog uma

Internetski portali Nogometplus i Indeks.hr, valjda bocnuti time u profesionalni živac, postavili su lani (17. listopada) nekoliko škakljivih pitanja doseljenom Australcu. Polemički su ih naslovili: “Šimuniću, hoćeš li odgovoriti zašto primaš plaću od čovjeka koji je gradio poslovno carstvo dok su Hrvati ginuli?“ Taj je čovjek, da hrvatska zbirka paradoksa bude potpunija, stekao i braniteljski status sa svim pravima što iz toga proizlaze, navodno i čin, zbog velikih „zasluga“ iz „muenchenske bojne“. Bilo bi pravo čudo da je jedini koji je znao unovčiti „domoljublje“. Navodno je takvih oko 250.000 i među najgrlatijima su na masovnim politikantskim hodočašćima u šator „hrvatskih branitelja“ na zagrebačkoj Savskoj cesti 66.

No, pitaju Šimunića Nogometplus i Indeks.hr: „Zašto si pristao igrati na stadionu na Zvezdinoj Marakani susret između Srbije i Hrvatske ispod srpske trobojnice na kojoj je pisalo Vukovar na ćirilici?“ Ili: „Zašto nisi prozvao Zdravka Mamića, koji je tih dana bio jedina hrvatska zvijezda u Beogradu svojim populističkim dodvoravanjem na njihovoj televiziji? Zašto njega nisi pitao, kad je tako prihvaćen i voljen u susjednoj Srbiji, zašto nije kritizirao povike s tribine i transparent?“ Ili: „Zašto svojim autoritetom ne smiruješ strasti i rušilački nacionalizam? Kao jedan general koji se stvarno i borio i zbog nepravedne optužnice robijao za Hrvatsku?“ Ili: „Zašto te ne smeta što hrvatska policija i zaštitari maltretiraju Hrvate, među kojima ima i branitelja i njihove djece, na tribinama Maksimira?“ Ili: „Zašto ti ne smeta igranje za klub u kojem caruje jednoumlje, u kojem je zabranjen dijalog i različito mišljenje? Zašto ti ne smeta igrati u klubu koji radi crne liste Hrvata?“

Autoru ovih redaka nije poznato je li Joe ikad igdje odgovorio na ta i druga pitanja koja možda u najboljem svjetlu čine vidljivom narav njegova „domoljublja“ i ogromne, nepresušne „ljubavi prema Hrvatskoj“. Na veliku nesreću građana Bijedne Naše, osobito iskrenih fanova pravog nogometa, „politički“ svjesnih i povijesno „potkovanih“ šimunića sva je sila na javnoj sceni. I na sportskim borilištima. Guraju se pred novinarske mikrofone i tv-kamere, prosipaju bisere manjkave naobrazbe i skromnog uma, paradiraju s lažnim ili darovanim diplomama… Ali, sve je to ništa prema njihovim vrućim srcima, što „biju za Hrvatsku“. Jedan takav, ovjenčan kaubojskim debaklom na pustinjskom pijesku, navodno će uskoro biti nagrađen savjetničkim mjestom kod nove stanovnice (zadnjih dana već sporne!?) kraljevske rezidencije u ćoravoj Visokoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu, stotinjak metara zračne linije od Markovog trga.

Marijan Vogrinec
Autor 10.2.2015. u 17:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija