Jovan Nikolaidis: KRHOTINE (parabola)

Izdvajamo

• Nečovječni neoliberalizam i rulja što krstove ljubi - to su ekipe naše nove petoljetke, Lučindani i Petrovdani sa medaljom i njenim naličjem. Prepoznaje li iko da je riječ o crnogorskim sijamskim bliznacima, stasalih u vremenu balkanskog pakla 1990-2020?!

Povezani članci

• Bože, čuvaj heretike!
• MARTIN ALONSO: Srebrenica, pedeset godina od Auschwitza
• Nerkez Arifhodžić: Prlićev projekat tronacionalnog ministarstva, stranački podjeljenog sada žanje plodove
• Zašto je Krleža i srpski pisac???
• Interes zemalja Zapadnog Balkana da uđu u NATO je veliki
• Radomir Lazić: Surfanje na kamenoj ploči

Foto: bg

Svaki vladar koji u svom radu traži pomoć vjere, običan je slabić.
A slabić nije dostojan vladanja.
                                                                         KEMAL ATATURK

 1.

Čim pomislim na društveno političku stvarnost Crne Gore, spopadne me bijes i očaj podjednako. Ne vidim kraja ovom haosu, beznađu u koga svi tonemo. Sve je ovdje površno, na ho-ruk, tek za jednokratnu upotrebu, od zakona do ljudskih principa. Hoće li se crnogorske nacija ikada konsolidovati na valjan način? Identitet crnogorski iskristalisati? Jer se ovaj narod često kasno budi, nacionalni identitet traži u vremenu koji ga ne osigurava, koji ga ne garantuje s ljudima koji su na obje strane barikade, i koji svoj etnos, u suštini, neće, maltene: ne treba mu – oni su se, foliranti, samo zaklanjali, svoje koristi radi, pod njena znamenja, njenu folkloristiku. Većina njih. Tim je veći jed šačice razložnih, obrazovanih, dobronamjernih. Mi opet kasnimo u mnogočemu, ne gradeći etnos na suštinama, već na prividima: iz lažavih istorija Petrovića, površnih referata komunizma, do zla boga neiskrenih politika u posljednjih 30 godina.

Do Drugog svjetskog rata Srbija je u Crnogorcima imala vjerne sluge, doduše s posebnim zaslugama. U komunizmu se o etnosu mislilo unutar diktature proletarijata i internacionalizma. Od devedesetih listom smo opet nahrnuli ka Beogradu kao srpski izmećari, čineći zulum gdje god smo stigli, s njima zajedno. Tanušni su bili glasi razumnih. Danas se koprca šačica independista, – jurišnici na nemoguće. Srpska strana u crnogorskom biću uvijek će u potaji čekati kao zvijer da zagrize drugu polovinu, daleko složnija u svemu nego je, njoj oprečna strana dukljanska. Danas se dičimo sa dva-tri posto više onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Komedijanje sa jezikom, crkvom, vjerom, autentičnom crnogorskom kulturom. Crnogorsko biće, ako nije okovano srpstvom – pagansko je, to je bitnost Crnogorca, aksiom antičke Crne Gore, njega valja uzeti kao početak otpora. A on će otpočeti, makar i iz šume krenuo, ako ga, prije toga, ne potpišu evroukazom neke tamo demokrate; nakon toga će i crkva crnogorska jednom stići, ali tek kao ures bez koga, ipak, države nema. Dogma ne treba trećoj Crnoj Gori, s njom je Crnogorac uvijek na gubitku, manjinac među civliziranim narodima.

2.

Postajem radikalan sa svojim procrnogorskim opredjeljenjem – ne vidim da se, u domenu novih strategija, drugo čime može više postići. Vjerujući da Crnogorcu ne treba džeferdar, već samo malo više soli u glavi, malo više krvi u srcu, više ritma u damarima. Liberalni savez je definitivno umro kad ga se dohvatio miks neokomunizma i anarholiberalizma, socijaldemokratija ugušila u kompromisima sa liberalizmom, kasnije i sa četništvom, autentičnost crnogorske kulture nikad i nije valjano zaživjela (jadnica, vodili su je poletarci ili krvnici, na temeljima tautološke njegošologije), socijalna pravda izgubila je orijentire kad je sve u nas krenulo brzim globalističkim vozom Podgorica-Brisel-Vašington, dok je narodna pravica (do koje svevremeno crnogorstvo ipak najviše drži!), kao ostarjela sljepica zgažena pod točkovima DPS kompozicije. Ostala su nam sentimentalna tužakanja (ovih dana ja samo njih čitam, čujem i vidim), vapaji i proklinjanja zbog neuspostavljenog koda CPC, bajkovite odioznosti spram CANU, cinizma otuđene Matice crnogorske, masturbiranja iz crnogorskog PEN centra, et cetera. I još od ponekoga, o bog te pita čemu.

Tih, melanholičan, to karakteriše moju starost, preostale dane, grozim se galame, ne bih da se svadim. Ali – ne dam náse!

Dostojanstvo i savjest! Jesu li to ljudske osobine prošlosti ili virtualni produkt žitelja zajednice “CG Alijen”!? Građanstvo – maska polusvijeta koji tumara od oligarha do satanizma SPC, za šaku žita, pregršt slastica!? Individualizam – ime i prezime na grobovima junaka 13 jula!?…

Nečovječni neoliberalizam i rulja što krstove ljubi – to su ekipe naše nove petoljetke, Lučindani i Petrovdani sa medaljom i njenim naličjem. Prepoznaje li iko da je riječ o crnogorskim sijamskim bliznacima, stasalih u vremenu balkanskog pakla 1990-2020?!

Čemu dostojanstvo kad moraš izmoliti koricu hljeba, što će ti savjest kad u svetim knjigama stoji da se možeš ma kada pokajati i krenuti ‘pravim putem’ –  oprošteno ti je. Dakle; sve vrijeme, što od politike, što od dogme – spekulacije. I puk, koji je narkomanski ovisan o gadovima.

3.

Svi društveni pokreti, u vremenu i prostoru, naliče mi cvatu. Oprašeni u tami, počnu, u zgrčenom tjelašcu celuloze, na grani istorije, da se spremaju za pup. Pupoljak savijen, još tajna, formira nevidljiv svoje boje, ljepotu i zdravlje. Kad se otvori i zavlada prostorom, traje koliko je već cvijetu suđeno da ljepotom postoji. Potom se latice počnu da suše, najprije s vrhova, dok osipanje ne stigne do srži, najzad i do mjesta gdje je cvijet bio vezan za granu i gdje se, umjesto paperja već začeo novi oblik života. Dok pad latica s grana nalikuje padanju perja, gibanju lišća, lelujanju preostalih prašnika zrakom, zemljici sve brže – na grani već imamo zelen opor plod. Koji raste, koji zrijeva. Ako nam ga ne ukradu, prepoznaćemo koja je sorta nikla! Cvijeta više ne bude, ali se na granama prsi gospodar stabla – voćka. Dođe vrijeme zrijenja, stignu Nepoznati i uberu darovano, ne sluteći ništa o pupoljku i cvijetu. Njima je samo voćka vezala pažnju: zagrizu i slade se novim sokom, to je njihovo pravo.

Ali tu još nije kraj. Na granama, jedva vidan, u samom srcu ploda, među smeđim truljenjem, očuvano je sjeme koje postepeno zri. Jednom, kad dođe vrijeme, a od cvijeta i ostataka voćke malo što ostane, krenuće novo pupoljenje iz tog zrnca-sjemenke. Dok se na tlu sve od prijašnjeg u prah zemni pretvorilo, pod trulim lišćem nađeš zrelu jabuku.