Jugoplastika i hrvosvastika

Boris Dežulović
Autor 3.11.2019. u 16:19

Jugoplastika i hrvosvastika

Uklanjanje murala u počast slavnoj Jugoplastici, baš kao i brisanje svakog javnog spomena splitskih antifašista istoga prefiksa, potpuno je ista strategija kojom su njujorške gradske vlasti onomad čišćenjem podzemne željeznice riješile problem uličnog kriminala: temeljito obrisavši prvake iz memorije grada i s njegovih ulica, uporno ih nakon toga održavajući, perući i čisteći, svakodnevno uklanjajući svaki spomen na njih, stopa samopoštovanja Splita spektakularno je pala, i grad je uredno poražen i sravnjen. Zato taj sravnjeni grad ne podnosi one što strše iz ruševina, zato ne podnosi Jugoplastiku: nitko nikad u njemu nije stršio više od košarkaša.

Prvi je bio onaj vječno išarani komad kamene fasade na vrhu Gundulićeve, na križanju s Ulicom Domovinskog rata, koji je jednog dana prije dvadeset pet godina osvanuo obijeljen, s uredno i pedantno nacrtanim Hajdukovim grbom. Nije trebalo dugo da se uoči zanimljiv obrazac: u gradu potpunog komunalnog kaosa i temeljito išaranih zidova jedino Hajdukov grb na kantunu Gundulićeve i Domovinskog rata godinama je stajao netaknut. Ne samo da ga se nitko u Splitu nije usudio ukloniti, oskvrnuti ili prešarati, nego takav – uredan, pedantan i neoskvrnut – stoji i dandanas, dvadeset pet godina kasnije!

Dalje je bilo lako. Grbovi, grafiti i veliki, ambiciozni murali u slavu Hajduka i Torcide sljedećih su godina prekrili cijeli Split: vrijedni su ih neimari crtali po zapišanim pothodnicima i dječjim vrtićima, na vrhovima nebodera i spomenicima kulture, na zidićima pred samoposlugama i zidovima školskih zgrada, s dozvolom i bez dozvole, pod fantomkama i okriljem noći ili pred kamerama i fotoaparatima, oslikavali su torcidaši prljave, sive fasade po zapuštenim predgrađima, na ruševinama industrijskih postrojenja i uz prilazne ceste, sve dok u gradu i okolici nije više bilo četvornog metra bez Hajdukova grba, murala ili barem znaka Torcide.

Komunalne vlasti, jasno, nisu imale ništa protiv, jer grad je zablistao. Istina, cijeli oslikan kao školska radna bilježnica nekog malog torcidaša s Pujanki, ali, hm, prilično uzorno i uredno ispunjena radna bilježnica: iz nekog razloga, naime, nitko se nikad preko Torcidina street-arta nije usudio nažvrljati ni slovo. Oslikani je centar grada tako – opći je konsenzus građana i turista – postao uredan i čist gotovo poput Ljubljane.

Nije ta stvar posve nepoznata u urbanoj historiji svijeta. Prije trideset sedam godina James Wilson, profesor politologije s Harvarda, zajedno s Georgeom Kellingom, profesorom kriminalistike na Sveučilištu Rutgers, objavio je u ‘The Atlanticu’ danas slavni članak ‘Broken Windows’, s teorijom da komunalni nered generira urbani kriminal. Ako je dopušteno šarati po pothodnicima, bit će u njima dopušteno i ubiti – poentirali su autori, ilustriravši tezu primjerom njujorške zapuštene, prljave i grafitima unakažene podzemne željeznice. Gradske vlasti New Yorka odlučile su empirijski provjeriti teoriju, temeljito obrisavši grafite na stanicama i vagonima, uporno ih nakon toga održavajući, perući i čisteći, te svakodnevno uklanjajući grafite. Rezultati su bili senzacionalni, i nekoliko godina kasnije stopa kriminala u čistom njujorškom metrou i cijelom gradu spektakularno je pala.

U Splitu su, očito, pokušali sličnu stvar, samo – kako je već u tom gradu red i običaj – obrnutu: komunalno ‘uređenje’ grada prepustili su samim uličnim bandama. Stvar nije bila lišena logike, jer nije ovdje komunalni nered generirao ulični kriminal, nego je komunalni kriminal generirao ulični nered. Cilj stoga i nije bio reduciranje stope kriminala u Splitu, nego tek uljepšavanje njegove slike. A budući da u gradskoj vlasti sjedi isti onaj, kako se to sad na hrvatskom kaže, mindset kao i na sjevernoj tribini Poljuda, grad oslikan ikonografijom lokalnog nogometnog kluba i njegove navijačke grupe njima je ispao pitoreskna mediteranska turistička destinacija.

Za razliku od goleme većine kolega, ne mislim da je stvar sama po sebi nužno loša. Veliki portreti Jure Jerkovića ili navijačke poruke neusporedivo su bolji, a svakako autentičniji urbani znakovi nego siva, generička arhitektura na kojoj se koče. Ponekad je to lakše shvatiti sa strane, šetajući po Lisabonu, Liverpoolu ili Livornu, gdje je isti takav street-art nešto poput leksikona za razumijevanje grada, pa će se isti oni intelektualci zabrinuti nad čistoćom splitskih fasada u Napulju oduševljeno slikati pred golemim muralom Diega Maradone kao pred Picassovom ‘Guernicom’.

Da: Maradona preko cijele fasade govori više o identitetu Napulja nego ‘O sole mio’ ili ‘Vedi Napoli e poi muori’, kao što o Splitu više govori grafit ‘Đava je straj’, osvanuo pred visokorizično gostovanje Hrvatske na Poljudu, nego sve hrvatske zastave na stadionu. Štoviše, neke od splitskih grafita, da sam gradska vlast, osobno bih stavio pod zaštitu kao spomenike urbane kulture: recimo, onaj genijalni navijački haiku na istočnom ulazu u grad, koji u samo četiri riječi objašnjava racionalno teško razumljivu navijačku strast, ‘Mater plače, ćaća viče’ – uvjerljivo najbolji grafit u cjelokupnoj povijesti štokavskih nogometnih supkultura.

Ista je ta supkultura u Splitu – međutim & naravno – posrednik i najgorih ksenofobnih i fašističkih poruka: tamo gdje još nema grbova Hajduka i memorijalnih murala njegovim legendama, koče se malo manje uredni i dramatično manje pedantni grafiti primordijalne mržnje. Stvar nije neočekivana, čak ni površnim poznavateljima istočnoeuropskog, hm, nogometa. Znači li to da su svi Hajdukovi navijači neopjevani ustaški debili? Ne: ja sam, recimo, navijač Hajduka, moguće – čak i vjerojatno – zbog toga i neopjevani debil, ali sigurno ne ustaški. Znači li to onda da su svi splitski ustaški debili Hajdukovi navijači? U najkraćemu – znači. Slijedi glupo pitanje: zašto gradska vlast, s ambicijom uljepšavanja grada kao turističke destinacije, takvu ‘uličnu umjetnost’ tolerira?

Pa, i ne tolerira uvijek.

Prije nekoliko dana u Dominisovoj ulici u splitskom Getu, u srcu antičke Palače, osvanuo je mural s posvetom slavnoj šampionskoj generaciji Jugoplastike s kraja osamdesetih. Uredno i pedantno nacrtan, po svim kanonima žanra – možda tek mrvu ikonografski pretrpan – mural je, međutim, već sutradan ujutro nestao sa zida. Specijalne snage komunalnog redarstva prebojale su ga ranom zorom, iako na njemu nije bilo baš ničeg uvredljivog i mrzilačkog. Što je bio razlog toj nezapamćeno brzoj i efikasnoj akciji? Je li to gradskoj upravi konačno dopizdio teror murala?

I nije baš: u istom Getu – u istoj ulici! – desetine su Hajdukovih murala i grafita, u istoj antičkoj i zaštićenoj Palači, u istom gradu stotine su i hiljade po zidovima psovačkih grafita, fašističkih poruka i kukastih križeva, pa ih komunalnim redarima ne pada na pamet brisati uopće ikada, a kamoli sutradan ranom zorom. Što je onda izazvalo vlasti da reagiraju brzinom američkih antiterorističkih specijalaca?

Najbrži i najkraći odgovor jest, naravno: Jugoplastika. Za razliku od nacističkih svastika, ustaških samoglasnika, ŽAP-ova i ZDS-ova, prefiks Jugo- u hrvatskom je javnom diskursu strogo zabranjen. To je bez suvišne sumnje točan odgovor, ali ne i potpun. Javno komemoriranje jednog košarkaškog kluba zlosretnog naziva nije zabranjeno samo zbog njegova političkog simboličkog kapitala: košarkaški klub, izrastao iz istoimenog socijalističkog industrijskog giganta, bio je, naime, trostruki uzastopni prvak Europe, službeno najbolja europska košarkaška momčad dvadesetog stoljeća, i da nije bilo rata – eto paradoksa koji zbunjuje i užasava luzerski, šizofreni Split – bili bi valjda šampioni Europe još tri puta, najveći ikada.

Bili su, ukratko, veliki, bili su prvaci, bili su pobjednici, a to se ne uklapa u mučenički, gubitnički identitet novog Splita. Ili barem ne koliko nekadašnja NDH ili sadašnji Hajduk: otud valjda, ovako napamet, to perverzno bratimstvo na zidovima, tribinama i sjednicama Gradskog vijeća. Zato na splitskim zidovima mjesta za pamćenje europskih prvaka nema ni kad je riječ o košarci, ni kad je riječ o Drugom svjetskom ratu.

Uklanjanje murala u počast slavnoj Jugoplastici, baš kao i brisanje svakog javnog spomena splitskih antifašista istoga prefiksa, potpuno je ista strategija kojom su njujorške gradske vlasti onomad čišćenjem podzemne željeznice riješile problem uličnog kriminala: temeljito obrisavši prvake iz memorije grada i s njegovih ulica, uporno ih nakon toga održavajući, perući i čisteći, svakodnevno uklanjajući svaki spomen na njih, stopa samopoštovanja Splita spektakularno je pala, i grad je uredno poražen i sravnjen.

Zato taj sravnjeni grad ne podnosi one što strše iz ruševina, zato ne podnosi Jugoplastiku: nitko nikad u njemu nije stršio više od košarkaša.

Portalnovosti.com

Boris Dežulović
Autor 3.11.2019. u 16:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija