Jugoslavenstvo Ivana Meštrovića i Alojzija Stepinca

Izdvajamo

• „Tito je bez svake sumnje najveći čovjek koga su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi!“

Povezani članci

• Mir, Putin i zapad
• Pokojnici trče počasni krug
• Reformacija
• Dobro došli gospodine Füle!
• TEŠKO VRIJEME ZA MATORE
• Norveški poučak

 Tito i Ivan Meštrović 1959. na Brijunima – foto: yugoslavian.blogspot.com

„Tito je bez svake sumnje najveći čovjek koga su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi“, riječi su velikog jugoslavenskog i hrvatskog kipara i književnika Ivana Meštrovića (1883.-1962.), nakon što je 1959. godine posjetio Jugoslaviju poslije 17 godina izbivanja.

Ivan Meštrović je odrastao na pašnjacima Svilaje u Dalmatinskoj zagori gdje je kao pastir čuvajući ovce često nožićem u drvetu rezbario različite figure. Njegov je talenat primijećen te je nakon klesarskog nauka u Splitu dospio na Akademiju u Beču koja će ga „isklesati“ i odškolovati u jednog od najvećih kipara sa početka 20. stoljeća u Europi i svijetu. Ironija je sudbine da će mu upravo Beč pružiti i dati sve u njegovom umjetničkom i profesionalnom stasanju, no politički angažman će Ivana Meštrovića, kao najuglednijeg člana Jugoslavenskog odbora, usmjeriti ka detroniziranju tog istog Beča kao političkog sjedišta Austro-Ugarske monarhije koja nestaje, ka detroniziranju grada koji ga je praktički oblikovao i u konačnici i proslavio. Djela ovog velikog kipara nalaze se po cijelom svijetu, spomenik Grguru Ninskom u Splitu, Ninu i Varaždinu, Neznanom junaku na Avali i Pobjednik na Kalemegdanu u Beogradu, Mauzolej Njegošu na Lovćenu, Zdenac života i Povijest Hrvata u Zagrebu, pa spomenici u Šibeniku, Bratislavi, Novom Sadu, Trogiru, Syracusei, Rimu i Parizu, do Indijanaca u Chicagu, samo su neki od najpoznatijih njegovih djela koje nalazimo diljem svijeta.

U njegovim su djelima brojni religiozni motivi, što je možda i posljedica prijateljstva sa mons. Svetozarom Rittigom i blaženim Alojzijem Stepincem. Sa Stepincem je dijelio i svoja politička uvjerenja, obojica su bili uvjereni Jugoslaveni. Ivan je Meštrović uvaženi član Jugoslavenskog odbora koji će u pregovorima sa vladom Kraljevine Srbije, zahvaljujući prvenstveno volji Srbije i velikih sila pobjednica I. svjetskog rata, uspjeti realizirati ideju jugoslavenstva stvaranjem Kraljevine SHS.

To jugoslavenstvo Ivana Meštrovića će svoju umjetničku dimenziju ostvariti prilikom Svjetske izložbe u Rimu 1911. godine, kada će Meštrović predvoditi umjetnike iz južnoslavenskih dijelova Austro-Ugarske monarhije koji ne želeći nastupiti pod njenom zastavom, nastupaju u Paviljonu Srbije. Na toj će izložbi Ivan Meštrović osvojiti prvu nagradu za kiparstvo. Svjetski priznati umjetnik tako postaje ona neophodna spona Kraljevine Srbije sa zapadnim svijetom. Za mit o kosovskom boju koji i danas paralizira Srbiju, ovaj će hrvatski kipar svojim Kosovskim ciklusom doprinijeti više od mnogih srpskih umjetnika. To će biti i predmet kritika pa i ismijavanja tako shvaćenog „monarhističkog“ jugoslavenstva, koje će Meštroviću uputiti Miroslav Krleža i August Cesarec, koji kao lijevo orijentirani intelektualci rješenje jugoslavenskog pitanja pronalaze na republikanskim osnovama u federalizmu.

Stepinac je također uvjereni Jugoslaven i antikomunist, a još od 1912. godine simpatizer je Hrvatskog katoličkog pokreta koji promiče južnoslavensku ideju. Ta ideja će Stepinca kao solunskog dobrovoljca odvesti u srpsku vojsku gdje će napredovati i postati oficir srpske kraljevske vojske položivši zakletvu kralju Srbije Petru I. Karađorđeviću da će „svagda i u svim prilikama biti vjeran, svom dušom odan i poslušan, te da će kralja i otadžbinu junački braniti“. Tako je blaženi Alojzije Stepinac tijekom I. svjetskog rata položio zakletvu kako kralju i caru Austro-Ugarske monarhije Franji Josipu, tako i kralju Srbije Petru I. Karađorđeviću, što je prema etičkim kriterijima tog vremena smatrano duboko nemoralnim činom. U Kraljevini SHS te kasnije i u Kraljevini Jugoslaviji, Meštrović i Stepinac su pripadnici povlaštene kaste. Ivan Meštrović slovi za „dvorskog kipara“, prijateljuje sa kraljem Aleksandrom koji mu je i svojevrsni mecena. I Stepincu je komotno u Kraljevini kao pripadniku pravoslavnog i katoličkog svećenstva koje uz buržoaziju, kraljev dvor i političku elitu vlada zemljom. Jedino je Josip Broz u zatvoru.

Dugogodišnje prijateljstvo ove dvojice političkih Jugoslavena, Meštrovića i Stepinca, još će se više učvrstiti uspostavom NDH. „Znam da ću pasti u ruke kriminalaca i da ću postati plijen tih zlotvora“, pisat će Meštrović o ustašama u svojim memoarima. Kao član Jugoslavenskog odbora bit će zatvoren. Iz zatvora će ga izbaviti Stepinac koji će urgirati preko pape u Rimu, pa su ustaše bili prisiljeni osloboditi Ivana Meštrovića koji 1942. godine emigrira u Italiju, zatim odlazi u Švicarsku, da bi 1947. godine stigao u Ameriku gdje će mu 1954. godine američki predsjednik Dwight Eisenhower osobno uručiti američko državljanstvo na svečanosti priređenoj u Bijeloj kući.

Novoj uspostavljenoj socijalističkoj vlasti je bilo izuzetno stalo, kao i nekada Kraljevini Srbiji, da Ivan Meštrović, nakon što je 1942. godine emigrirao izrazivši jasno svoj stav prema NDH i nacizmu, dođe u Federalnu Jugoslaviju te joj pomogne svojim ugledom otvoriti se prema svijetu. No Meštrović je, kao što sam kaže, protivnik komunizma „jer progoni Crkvu i ljude koji drugačije misle“, a uz to njegov prijatelj Alojzije Stepinac je nevin osuđen i u zatvoru. Na pozive iz domovine je odgovarao da mu je nepojmljivo doći u Jugoslaviju a da ne može vidjeti čovjeka koji ga je spasio od ustaške odmazde, Alojzija Stepinca. Tek kada je dobio potvrdu da se po Jugoslaviji može kretati gdje hoće i ići kamo hoće, Ivan Meštrović se odlučio 1959.g., nakon 17 godina emigracije posjetiti svoj rodni kraj, prvenstveno kako je sam isticao da bi posjetio Alojzija Stepinca.

I ove smo godine u Hrvatskoj obilježili Stepinčevo 10. veljače (februara), dan kada je preminuo blaženi Alojzije Stepinac 1960. godine. Ponovo smo iz Crkvenih i  desničarskih krugova i medija imali priliku čuti, vidjeti i pročitati o tobožnjem ne samo vrlo lošem postupanju prema nadbiskupu Stepincu već i to da je sustavno trovan i tako ubijen. Potpuno je nelogično da bi mu jugoslavenske vlasti nudile da napusti zemlju i da ga istovremeno truju. Zato je svjedočanstvo Ivana Meštrovića dragocjeno, jer da je odnos vlasti prema Stepincu i približno onakav kakvim ga danas predstavljaju, Stepinac bi se sigurno požalio Meštroviću. A bilo je upravo suprotno, kako će Meštrović izjaviti američkim novinarima i u Hrvatskoj reviji:

„Otišao sam u Krašić i u Župni dvor. Nisam htio tražiti nikakve dozvole za posjetiti Stepinca. Nitko me nije zaustavio niti išta pitao. SA STEPINCEM SE POSTUPA DOBRO. On i fizički dobro izgleda, a duševno je potpuno miran“.

Ovakovu izjavu nikada ne bi, a da ona nije istinita, izrekao netko tko ne simpatizira novouspostavljeni socijalistički poredak u Jugoslaviji.

Te 1959. godine Meštrović će posjetiti i Brijune gdje će biti gost Josipa Broza. Otići će na jedan dan, a ostati punih 8 dana. Prepun dojmova napustit će Jugoslaviju i pronositi svoju spoznaju. Iako je uvjereni antikomunist koji u početku nije simpatizirao Tita, pokazat će se da nije zadrt čovjek i da prihvaća argumente, te će kao što je to svojstveno velikanima umjetnosti i građaninu svijeta pokazati svoju širinu i snagu vlastite kritičnosti:

„Tito je bez svake sumnje najveći čovjek koga su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi!“