Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi

Autor 18.10.2012. u 13:45

Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi

SREĆKO PULIG – novinar, publicist, prevodilac, Urednik Aktiva. Bavio se novinarstvom na Omladinskom radiju, u Arkzinu, Feralu, Zarezu, Slobodnoj Dalmaciji i drugdje. Sada u Novostima. Uvijek na neistraženoj razmeđi između novinarstva i političkog, civilnog i teorijskog aktivizma, voli vjerovati da je moguće stvarati praktične posljedice proizvodnjom ‘teorije za novine’.

Pišući pogovor slovenskom izdanju knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Čega je ime Sarkozy?“ (Ime česa je Sarkozy, Založba Sophia, Ljubljana, 2008), politolog Andrej Kurnik naslovljava ga “Reakcionar Sarkozy zahtijeva politički odgovor“. Tamo piše: “Filozofsko i političko značenje Sarkozyjeve izborne pobjede i štakoraša uopće, u tome je da znače pokušaj sprečavanja mogućnosti utemeljenja politike kao la politique. Kada Sarkozy proglašava kako je maj ’68 pošast koja ga progoni i koje se treba osloboditi, zapravo kaže: ‘Mi, moderni reakcionari ne želimo da nas itko straši. Definitivno ćemo iskorijeniti svaku ideju koja si umišlja da je moguće ustrajati na nekoj realnoj točci izvan državnog zakona, izvan prisile svijeta, kojim vladamo. (…) Empirijski komunizam je nestao, to je jako dobro, ali nije dovoljno. Zahtijevamo da se ukine i svaki oblik mogućeg komunizma. Zahtijevamo da komunizam – koji je generično ime našeg poraza i čak našeg nestanka – nitko više ne može niti spominjati kao hipotezu.’“ Ima li itko problema sa pronalaženjem sarkozyja u našim krajevima? Ako je komunizam generičko ime poraza i čak nestajanja i danas vladajućih, imamo li onda i danas razloga postavljati pitanje značenja jugoslavenskog projekta? Na to pitanje, koje je sve samo ne retoričko, pokušavamo odgovoriti u već drugom nastavku “Jugoslavenskih studija“ ovdje u Aktivu. A da je temu nemoguće iscrpiti govori kvaliteta i obim prispjelih radova, koji nisu u cjelini mogli stati niti u ovakvo, prošireno izdanje Aktiva (pa će svi biti objavljeni na webu Novosti: http://www.novossti.com/category/aktiv/). Jer, slučaj raspada Jugoslavije, piše o tome i u ovom broju Kolektiv autora, ne samo da ne može poslužiti kao argument protiv komunizma. Upravo suprotno. Kada danas gledamo kako su granice liberalne politike u nas određene služenjem apsolutnoj nužnosti carstva kapitala s jedne, i nužnosti državne proizvodnje “nacionalne“ i “socijalne“ supstance s druge strane, jasno je da ovaj ne-događaj raspada najbolji dokaz superiornosti “komunističke hipoteze“ u odnosu na liberalno-kapitalističku. Jednako kao i nastupi Sarkozya (i sada kada ih više nema), svi naši sarkozyji uče nas lekciju o sistemskom nasilju koje proizvodi “odumiranje politike“.

Samoupravni društveni eksperiment

A politike je nekada ovdje bilo. Pa čak i društvenog pokušaja da se ona dijalektički nadiđe, u razotuđenoj ljudskoj praksi, politički svjesnim uvlačenjem masa u tu sada opet tako otuđenu sferu moći. O tome govori francuska ekonomistica i komunistička aktivistica Catherine Samary, odgovarajući na pitanja slovenskog filozofa Gala Kirna o jugoslavenskom samoupravljanju između kapitalizma i socijalizma. Odbacujući danas popularan vulgarni stav kako su povijesni socijalizmi, a posebno naš, bili samo vrsta rubnog državnog kapitalizma, ona podsjeća kako su sve revolucije prethodnog stoljeća imale veze sa socijalističkim projektom, te se mogu smatrati postkapitalističkim ili čak antikapitalističkim društvima. Prava tranzicija, dok je postojala, nije se shvaćala kao siguran smjer prema socijalističkom cilju, već kao realna povijesna borba snaga, nikada još u potpunosti socijalistička, s mogućim regresijama, kako se i događala, ali i sa jasnom voljom da se nadiđe kapital-odnos u privredi i svim drugim sferama društva. Podsjeća na postojanje društvenog vlasništva u nas, tog vlasništva koje već pokušava samo sebe nadići, i protivi se kako državnom, tako i grupnom vlasništvu na razini tvornica. I baš to moralo se uništiti, a proces je počeo još 80-ih u Jugoslaviji (svoju knjigu o napadu na samoupravljanje Le marche contre l’autogestion objavila je još 1988. g.), da bi proces privatizacije 90-ih bio moguć. Morala se provesti etatizacija politike i to je, a ne kolektivistička paradigma, pozadina “staljinističkog“, no u svari korporativnog dodatka, a ne preostatka, u uvođenju liberalnog kapitalizma. Bila je i ostala nužna etatizacija prava vlasništva (od svake republičke vlasti) i “masovno dioničarstvo“ (kao lihvarska ovrha nad masama), da se sakrije pravo uništenje samoupravljanja kao društvenog prava.

Da bismo razumjeli strukturu društvenog života i zbivanja u SFRJ moramo istražiti interese njenih odlučujućih klasa, a posebno one navodno ili vjerovatno vladajuće. Posla istraživanja odnosa klasa poduhvatio se, ovoga puta na uzorno sociološki način, Darko Suvin, ništeći svojevrsnu lošu tradiciju “klasofobije“, koju društvene znanosti u nas vuku do danas. Pregledavši more činjenične i interpretativne građe, Suvin zaključuje da je i u Jugoslaviji postojalo iskorištavanje radničke klase i drugih radnih ljudi, u Marxovom smislu. No, iskustva orgniziranog NOB-a, pa i uvođenje ma kako ograničenog samoupravljanja, bili su i velika inspiracija za samoodređenje radnih masa. Niječući lijevu dogmu po kojoj, ako postoje klase između njih se treba ili voditi rat, ili ih nema, ali i liberalni i socijaldemokratski mutež, u kome klase također “nestaju“, on kritizira Kardeljevo vrdanje u prepoznavanju birokracije kao kontra-klase, čas u “profesionalnom“, čas u lenjinističkom smislu.

Odlučujući trenutak kada se vladajuća klasa formirala kao “klasa za sebe“ on smješta u sredinu 60-ih g. Desetljeće koje slijedi, ono u kome izlazi npr. i časopis Praxis, u kome se ogledaju zadnje, za alternativu privremeno izgubljene bitke, desetljeće je politokratskog odustajanja od daljnjih eksperimanata sa direktnom demokracijom. Provizorno zaključujući temu potrebom odgovora na pitanje o singularnosti jugoslavenskog iskustva, koje su postavili organizatori 2011. g. održanog skupa i izložbe u Bruxellesu (“Jugoslavenski prostor 20. g. kasnije“), Suvin u našem slučaju pomalo manihejski uočava sjaj kreativne plebejske posebnosti s jedne, i bijedu samoubilačke klasne posebnosti s druge strane.

Tako dolazimo do nesuvremne-suvremenosti u kojoj, nemajući još jakih “prirodnih neprijatelja“, haraju razne od novih vlasti nametane identitetske politike, svugdje pa i u znanostima. Na primjeru tri slovenska historiografa Pirjevca, Repea i Vodopiveca, a pridodat im je i protu-jugoslaven Ivo Banac, sociolog Rastko Močnik prokazuje u biti sve-režimski karakter naših “nacionalnih“ historiografija. Jer, one tvore zatvorene sisteme, koji ne samo da oprirodnjuju novokonstruirane identitetske zajednice, već čine i instituciju, koja, u savezu sa pravnom, na golu političku silu oslonjenom, ideologijom, proizvodi vladajuću domorodačku ideologiju korporacije.

Poezija i revolucija iz budućnosti

Na drugom mjestu filozof Slavoj Žižek piše o današnjoj potrebi ponavljanja Lenjinove geste (Repeating Lenin, Arkzin, Zagreb 2001., na malo dugačiji način i u Revolution at the Gates; Žižek on Lenin, Verso 2002.). On razlikuje ideologije jalove nostalgije, nemogućeg povratka, u završeno vrijeme prošloga stoljeća i historijskih socijalizama. Ali i, urgentniju no ikad, potrebu da se sada i ovdje ponavljaju radikalne geste revolucija prošlosti, simbolizirane i u Lenjinovu liku i djelu. Glavna smetnja tome, ponekad se čini čitajući Žižeka, njemu su danas suviše ortodoksni, fetišistički na radničku klasu, koja odavno nije revolucionarna, fiksirani staromodni marksisti. Treba li nas čuditi da onda on – koji nije bez krivnje zbog prilaganja i svoje grančice na svojevremenu potpalu jugoslavenske federacije, a sklon je raditi razne usputne revizije svojih stavova – nikada ni u primisli nema ideju ponavljanja “puno manje geste“, one jugoslavenske ili Titove, da se tako izrazimo o – ne baš sretno rečeno – tekovinama jugoslavenske revolucije?

Ponavljanje je očito velika tema i problem trenutka, spomenimo u našem kontekstu, obnovljeni interes za filozofiju i sociologiju praksisova kruga i temu odnosa političke i općeljudske emancipacije. No, to nas ne bi trebalo čuditi. I to nije u nikakvom neskladu sa poznatim Marxovim stavom (Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, u Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1987.) o socijalističkim revolucijama, koje ne mogu crpiti svoju poeziju iz prošlosti nego samo iz budućnosti. U tom smislu Jugoslavija nije ime za prošlo već za ono što dolazi.

Novosti

 

Autor 18.10.2012. u 13:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija