Juraj Filipović: „Dajte nam izbjeglice, a otjerajte Mamiće, Sanadere, Vidoševiće…“

tačno.net
Autor 29.8.2015. u 18:59

Juraj Filipović: „Dajte nam izbjeglice, a otjerajte Mamiće, Sanadere, Vidoševiće…“

Piše: Juraj Filipović

Vijest o migrantskoj krizi prenijela se u svaki kutak starog kontinenta, no još nisam naletio na komentatora koji bi tu temu analizirao, ne s političkog aspekta, ne s uzročno-posljedičnog aspekta već samo s onog ljudskog. Onoga koji je Hrvatskoj potrebniji više nego ikad.

Čitanje ovog teksta razočarati će svakoga tko se nada da će u njemu pronaći naputke o tome kako pomoći migrantima. Ovaj tekst želi uvjeriti čitatelja da su svi njegovi pokušaji da ostvari ljubav i solidarizira se sa slabijom skupinom u društvu osuđeni na propast, ukoliko se ne potrudi aktivnije razviti vlastitu osobu; odnosno aktivirati svoj do sada pasivizirani unutarnji instinkt o istinskoj poniznosti, hrabrosti i ljubljenju bližnjega. Dakle, razvijanje solidarne svijesti je temelj ili pretpostavka koja je potrebna kako bi se uopće došlo do drugog koraka koji se sastoji od fizičke, materijalne, psihološke ili moralne pomoći migrantima.

 Uzimajući u obzir povijesno prevladanu činjenicu koju najčešće možemo čuti iz usta klasičnih Hrvata, a koja se sastoji u tome da su siroti Hrvati ništa drugo doli – božji, skromni i izabran narod pun dobrote i plemenitog duha, onda se čovjek zaista ne bi trebao brinuti hoće li Hrvati htjeti pomoći migrantima ili ne. Ugodno me iznenadila početna, uglavnom pozitivna reakcija hrvatske javnosti u vezi migranata koji će očito doći i na naše prostore. Hrvatska je položila test tolerancije i pokazala se kao vjerodostojna članica EU. Međutim bilo bi licemjerno i kontradiktorno da Hrvati koji su prošli neopisive ratne katastrofe, a i sami su bili migranti 90-ih, a prije toga za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata – sada imaju pretežito negativan stav prema nevinim ljudskim bićima. Ljudskim bićima koji ne traže ništa osim mira, suživota i prava na dostojanstven život. Kao što su ga nekoć Hrvati tražili. Međutim moje primarno oduševljenje trajalo je jako kratko, svega 48 sati, jer su od početnih plemenitih zamisli – u koje smo se uglavnom mogli uvjeriti čitajući komentare i reakcije čitatelja na komentarima lijevo liberalnih medija i na temelju kojih smo više-manje mogli stvoriti „reprezentativan uzorak javnog mnijenja na društvenim mrežama“ – Hrvati preko noći promijenili stav, barem što se tiče dežurnih Facebook ili internet komentatora. Naime, od prvotnih floskula kako smo svi ljudi i kako potrebitijem trema pružiti pomoć, odjednom su kao grom, i to iz mahom desnih medija počeli pristizati komentari o tome da se radi o potencijalnim teroristima, ratnim dezerterima koji trebaju ostati u Siriji braniti zemlju, a sve to kao paravan kojim se zapravo prikriva nacionalizam, ksenofobija i opterećenje rasnom sviješću domicilnih Hrvata i katolika ilitiga militariziranih vitezova čija je misija obrana svete nam zemlje od istočnih otpadaka.

 Ali što još uopće da se misli i iskaže u ovoj strani priče? U njoj se doista i to bez ikakve dvojbe razotkriva sva nesuvremenost, politička naivnost, regresivna socijalna utopija, a što sve baca poveliku i mračnu sjenu na onu svijetlu i oslobađajuću orijentaciju u progresivnoj, proeuropskoj i zapadnoliberalnoj misli 21. stoljeća. U svakom slučaju odgovor se može tražiti na dvije strane: s jedne strane u Hrvatskoj postoji fenomen koji prati postsocijalističke države, one u tranziciji koje još pronalaze dugoročno održiv i prihvatljiv politički sustav. U takvim državama mahom ekonomska kriza, siromaštvo i kolektivna depresija diktiraju svjetonazorsku politiku, pa fašizam, nacionalizam i ksenofobija u principu doživljavaju svoju renesansu. U ljudima se dakle, podsvjesno stvara strah od svega novog i nepoznatog, a potonji instinktivno u svemu što izaziva strah pronalaze krivca za postojeće stanje. U tom smislu pojavljuju se najniže nacionalističke pobude (npr. mržnja zbog boje kože, porijekla, religije i sl.). S druge strane postoji strah od možebitnog terorizma i progresivne asimilacije ogromnog broja ljudi na području Balkana pa tako i Hrvatske. Međutim ukoliko socijalna država funkcionira i ispunjava svoju svrhu onda se može pobrinuti za migrante na način da im osigura dom, obrazovanje i posao, a posredno podizanjem kulturne svijesti i razine života suzbiti njihovo svako „negativno“ ponašanje u budućnosti. Takva efektivna funkcionalizacija „welfare state-a“ može uspostaviti harmoniju multikulturalizma koji može biti dugoročno održiv. Međutim svi znamo da je Hrvatska jedna od najsiromašnijih i najzaduženijih zemalja u EU te da je takvo nešto u najmanju ruku i ambiciozno očekivati. Stoga rezultat može biti kako kažu desničari koji nešto češće barataju argumentima ad hominem – getoizacija migranata, porast kriminala u sredinama u kojoj žive, odbijanje socijalizacije i prihvaćanja vrijednosti zemlje na čijem se teritoriju nalaze, što na kraju može završiti destruktivnim neredima i njihovim zahtjevima za postojećim ili još većim socijalnim pravima. Najjednostavnije rečeno događali bi se scenariji koji se primjerice događaju u Švedskoj, Belgiji ili Njemačkoj. Sada samo usporedite Hrvatsku i te tri navedene zemlje. No, volio bih upoznati imigranta koji ima izričitu želju ostati živjeti u Hrvatskoj, zemlji u kojoj bi upravo taj nesretnik s istoka bio meta domaćeg establishmenta i konzervativne javnosti koji je modifikacija hrvatskog nacionalizma i klerikalne desnice. Prilično paradoksalna situacija u Hrvatskoj je postala svakodnevnica – oni koji promoviraju načela kršćanskog života i tolerancije najčešće se pretvaraju u najgore mrzitelje i ksenofobe

Usred takve krize čovjeku koji bježi od rata i neimaštine ništa ne preostaje. On je kao individua zabrinut, očajan i izgubljen.

Naprotiv, modernom su neoliberalnom kapitalizmu u Hrvatskoj potrebni ljudi koji surađuju glatko i u velikom broju; oni koji žele trošiti sve više, čiji je ukus determiniran mjesečnom zaradom i standardiziran. Potrebni su tom kapitalizmu ponajviše oni koji se osjećaju neovisnima i slobodnima – pa ipak spremni da se u slučaju autoritarne zapovijedi uklope u društvenu mašinu. Ljudi koje je moguće diferencirati bez sile, bez vođe, poticati bez cilja, osim cilja da materijalno napreduje. Posljedica toga jest ta da se moderni čovjek otuđio od samoga sebe i svojih bližnjih. Dakle, ekonomski dominantan sustav korelira sa ljudskim ponašanjem, jer iako se svi trude ostati što je moguće bliže ostalima, na kraju svi odu za vlastitim partikularnim interesima. Zapadni čovjek je do te mjere otuđen da još nije sam toliko evoluirao da bi raširio ruke jednakosti, slobodi i bratstvu, i to sve zbog ekonomskog sustava, ma koliko to smiješno zvučalo. To je u nama, to je u našim instinktima i nagonima.

 Nakon što smo zaključili da je rezultat ovakvog poimanja migranata konzervativnost, strah ili jednostavno mentalni sklop koji slijedi kapitalistička načela,uslijed ovakve migrantske krize bilo je prirodno očekivati i pomoć religijskih zajednica, a prvenstveno Katoličke crkve. Međutim je li pomalo naivno očekivati solidariziranje onih koji pozivaju na rušenje dvojezičnih tabli u Vukovaru, onih koji legitimno izabranu vlast nazivaju crvenim vragom, onih koji su, sjetit ćete se, pružili logističku i financijsku potporu homofobnoj akciji Željke Markić ili pak onih koji su redoviti gosti na Bleiburgu, a pasivno gledaju ustaške uniforme ili konačno onih koji otvaraju vrata militantnim prosvjednicima na Markovu trgu? Međutim koji je uzrok svega ovoga? Opet dolazimo na religiju i religijske ratove. Bez obzira što ISIL-ovci nemaju veze s islamom i islamskim učenjem, činjenica je da su oni uvjereni da je to što rade ispravno, a to sve skupa opet ima vjerske temelje i konotacije. Dakle mi se moramo naučiti smisleno i racionalno živjeti život u svijetu bez boga. Bez lažnog oslonca i temelja. U tome je sva tragičnost ali ujedno i sva veličina čovjeka jer to svagda pripada biti života: postavljenog, utemeljenog i sabranog u sebi samome. Trebamo se naučiti živjeti u svijetu bez granica i bez rasnih stereotipa. Svi smo mi stanovnici jednog planeta. Tada se opravdano postavlja pitanje trebamo li dakle uopće prihvatiti drugačije ljude u zemlju u kojoj su čak dva biskupa potpisala inicijativu da se pozdrav „za dom spremni“ usvoji kao službeni pozdrav hrvatske vojske? Upravo ta religija u službi domaćeg klera koja tobože promiče toleranciju je u ovom trenutku kontraproduktivna jer odvaja bit života od njegove svjetovne osnove, a pomiče ga u imaginarnu i fiktivnu nestvarnost što izokreće odnos svijeta i čovjeka. Prevladavanje uskogrudnih religijskih ograničenja kao iluzorne sreće naroda zahtjev je za njegovom zbiljskom srećom.

 Iz svega ovoga dakako ne mislim reći da od sustava možemo očekivati da će se nastaviti u vječnost, a da se istodobno nadamo ostvarenju ideala ljubavi prema čovjeku. Ljudi sposobni za solidariziranje u ovom trenutku uglavnom su iznimka, to je pojava koja je postala nužno marginalna. To je zbog toga što je duh našeg društva usmjeren isključivo na proizvodnju i zaradu te se od njega može obraniti samo nekonformist. Našoj su društvenoj strukturi potrebno duboke i korjenite promjene ukoliko želimo da socijalni osjećaj prema slabijoj manjini postane subverzivna, kolektivistička a ne samo individualistička vrijednost.

 Osim toga ne treba zaboraviti da je samo u svibnju ove godine poginulo 1250 migranata na putu prema Europi. Zar to nije dovoljan indikator da se je Mediteran pretvorio u vodeno groblje i da politiku prema izbjeglicama treba mijenjati? Ne treba dakle biti ni zadrti nacionalist, a niti izigravati dežurnog moralista. Nužno je biti objektivan i kazati da Hrvatska može kratkoročno pomoći migrantima, nadalje Hrvatska je samo etapa u njihovom putu prema sjevernoj Europi. Bilo bi stoga najpoštenije i najpravednije da izbjeglice prime one države koje su neposredni krivac za krizu na Bliskom istoku. Ne govorim to iz razloga što mi imigranti smetaju ili bi htio da ih je manje, nego iz jednostavnih pragmatičnih razloga, jer krajnje je podmuklo da se birokratizirana gospoda u odijelima iz centara moći smiješe i određuju perifernim zemljama EU koliko će koja imigranata primiti, a to sve dok su te države sa sjevera neusporedivo bogatije od recimo Makedonije, Srbije ili Hrvatske.

 Pred Hrvatsku je postavljen test tolerancije gdje se možemo pokazati kao šupci ili kao savjesni, moderni građani koji prihvaćaju različitosti. Jakom humanističkom notom možemo u najgorem slučaju vratiti dobro za dobro, jer nisu li Hrvati kroz povijest bježali put južne i sjeverne Amerike i Europe, pa čak i dezerteri koji su u stranim državama ostvarili zavidne karijere? Pokušajmo razumjeti te ljude, oni bježe od rata, od gladi, od neimaštine.

 Inače dajem prednost idealima, ali kada se situacija neposredno tiče rata onda sam na strani oportunizma. Ne vrijedi, složit ćete se, izgubiti život zbog zastave, himne ili domovine, a tim više ne vrijedi ako znate da se iza kulisa geopolitike kriju ogromni interesi, a vi možete eventualno biti nečiji pijun. Mnogo je poželjnije pošteno raditi i zauzimati se za svoju obitelj. Stoga razumijem i podržavam svakog migranta koji je pobjegao iz svoje domovine, a spreman je pošteno raditi i prilagoditi se europskim standardima. No, svi argumenti desničara kako su dezerteri i trebali su ostati braniti zemlju od ISIL-a su bezobrazni i ne zaslužuju relevantan komentar. Je li ikome sinula ideja da se možda radi o poštenim i pravednim ljudima, antietatistima, kozmopolitima, sentimentalnim utopistima, egalitaristima, pacifistima koji ne žele biti topovsko meso u rukama imperijalističke politike? Zbog čega bi dakle jedan školovani Sirijac, hranitelj obitelji trebao riskirati svoj život zbog nekih tamo međudržavnih interesa, ako može raditi i od svoga rada živjeti?

  No ovdje tema nije geopolitika niti uzročno-posljedična veza rata u Siriji, želim samo naglasiti da trebamo otvoriti srca i pomoći nedužnim ljudima, jer prvo oni su najmanje krivi, a drugo i oni su ljudi, ako ne i veći od nekih Hrvata. Ma bio bih najsretniji na svijetu kad bi se ovi migranti pokazali kao pristojni i uredni ljudi, a da se malo više bavimo umjesto njima stvarima kao što su nezaposlenost, siromaštvo, opća depresija, bijeda, korupcija i nepotizam. Uzmite recimo primjer mladog Hrvata koji trbuhom za kruhom otiđe u Švedsku tražiti posao. Tamo u civiliziranoj Švedskoj zasigurno će se naći pokoji ksenofob, a našeg će Hrvata rado okarakterizirati kao primitivnog i lijenog Balkanca. Jebiga, to je tako, filantrop je filantrop svugdje i u svakoj državi, a desničar je uvijek desničar. Nacionalizam u jednoj državi stvara nacionalizam u drugoj, npr. (nacionalisti u Srbiji i nacionalisti u Hrvatskoj se mrze, dok srpski i hrvatski ljevičari gaje simpatije jedni prema drugima). U tome je razlika. To je znate, slično onoj konstrukciji: “da je ustaša rođen u Srbiji bio bi četnik“. Također htio bi posljedično od ovog teksta izbjeći svaku političku raspravu. Poanta i zaključak teksta nije dakle ni u uzrocima ni posljedicama, a bogami ni u politici koja je do ovoga dovela. Poanta je u tome što me je na trenutak zasmetalo i bilo sram što sam pripadnik ljudske vrste, jer svatko tko ostane hladnokrvan na slike djece i napaćenih žena (koji danima gladni i u životinjskim uvjetima spavaju na ulici) nije čovjek. Svatko tko te ljude naziva „ciganima“, „teroristima“ ili pak „jeftinom radnom snagom pogodnom za eksploataciju“ nije čovjek. Točka.

 

tačno.net
Autor 29.8.2015. u 18:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija