Jure Krišto nije povjesničar

Željko Pavić
Autor 13.12.2012. u 17:02

Jure Krišto nije povjesničar

Piše: dr. sc. Željko Pavić, Zagreb

Autogolovi Jure Krište

Gledajući sa strane, ne mogu se načudit Juri Krišti i njegovim autogolovima koje sebi u zadnje vrijeme zabija s nesmanjenom žestinom. S druge me strane još više čudi, zbog čega je toliko »najašio« po »Dobrom Pastiru«, fra Ivanu Šarčeviću, Ivanu Lovrenoviću, a sada i po fra Petru Jeleču. Njih braniti uopće mi nije namjera, budući da za tim nemaju potrebe ni oni sami – njihova djela, za razliku od Krištinih, najrječitije govore o karakteru tih ljudi. Prije bi trebalo obraniti Krištu od njegovih »nedoličnih ispada« u povijesnoj znanosti, kako bi rekao Stjepan Zimmermann.

Priučeni povjesničar

Koliko se sjećam, Krišto je doktorirao na psihologiji glasovitoga neoskolastičara Josepha Maréchala. Dakle, Jure Krišto nije nikakav povjesničar po struci, već neoskolastik. Stoga me opet čudi da Krišto nije ništa naučio od spomenutoga Maréchala koji je izvršio tzv. »transpoziciju Kanta«. O čemu se radi? Sve do pojave Maréchalova petosveščanoga) djela Le point de départ de la métaphysique (sv. I-V, 1922-47) neoskolastika nikako nije mogla preko Kanta zbog njegova nijekanja mogućnosti spoznatljivosti onoga nadosjetilnoga. Maréchal je prekoračio tu (samo-)postavljenu granicu i stupio u vrlo plodan dijalog s Kantovom moralnom filozofijom, čime je i samoj neoskolastici omogućio da postane dionicom aktualnih filozofijskih problema, bez ikakvih ideologijskih »ostrašćenosti«. U tom sam smislu svojedobno dva-tri puta poticao Krištu da se dalje razvija u tom smjeru. Međutim, budući da mu to očito ne dozvoljava njegov »plemenski« mentalitet jednako kao ni drugom raspopu Juri Zovku, on je krenuo u obračun sa svim nepravovjernim svećenicima i teolozima, pri čemu njegova »znanstvena« argumentacija gubi svaki karakter znanstvenost zato što je ispunjena onim najnižim strastima kojih bi se on kao raspop, dakle vjerojatno kao još uvijek vjernik, morao stidjeti iz dna duše. 

Kriština namjera zbog toga i nije da bude povjesničar, već prije svega onaj koji će – poput onog nesretnog Josipa Jurčevića – otkrivati i dekretirati potonje istine ovoga svijeta i cviliti nad ugroženošću hrvatskoga bića. Svi ostali, koji se tomu protive, ili su komunjare ili neizlječivi jugonostalgičari. Od takve je sheme tumačenje cijelu Bosnu zaboljela a i danas neprestano boli glava. Bolest na smrt ne dolazi iz tuđih, nego iz vlastitih redova u liku spomenutih koji su gori od bilo kakve ne-hrvatske rak-rane. Kada Jure Zovko u jednom svom članku prigodom osnivanja Bošnjačke akademije u Sandžaku kaže da je to bio najbolji povijesni potez od »Oluje«, po čemu se tada Krištino kvalificiranje »Dobroga pastira« razlikuje od spomenutih bedastoća? Ni po čemu – zato što i jedan i drugi i treći izvan svoje kože vide samo UDBU, KOS i slične institucije, a zaboravlja se npr. uloga Jurina strica Bože Zovka u frankfurtskoj UDB-i.

Tomu jednoč za svagda treba stati na kraj, posebice što spomenute Krište svojim »znanstvenim« istraživanjima blate one ljude kojima nisu »do koljena«, koji su svojim životima svjedočili vlastitu vjeru. Tragedija je što jedan Krišto-vjernik toliko blati svoja vjerska uvjerenja da su mu potpuno strane riječi poput razumijevanja, praštanja, pomirbe itd. Zamislimo samo kako takvi ljudi odgajaju svoju djecu, o studentima da i ne govorimo. Naslušao sam se more studentskih priča o spomenutima i njihovom javnom »ustašovanju«, no te su priče, opet nažalost, kod studenata često »pile vode«, budući da su mladi ljudi kao glina, tj. kako ih oblikuješ, takvi će i biti. Sramota je to, sramota do Boga, ukoliko spomenutima ta riječ išta znači osim ako se ne radi o »hrvatskome Bogu«. Ovdje nikako ne želim teologizirati niti moralizirati, budući da sam i sâm zasigurno mnogo gori od spomenutih u stvarima gdje sam i sâm »nakrivo nasađen«, već izričito apelirati na spomenute da se jednoč za svagda okanu spomenutih budalaština, ne zbog njih samih, nego zbog brojnih generacija koje upropaštavaju kao profesori.

Kriština mržnja prema bosni i franjevcima

Jure Krišto očito ne razumije niti povijest niti aktualnu situaciju u BiH, njemu je kao »pohercegovačenom« Bosancu mrska svaka pomisao na cjelovitu Bosnu. Rastući u dominikanskom samostanu ostao je potpuno »sterilan« prema zbiljnosti, a time i prema povijesti koju olako »vrednuje« sa svojih, imanentno nacionalističkih pozicija. Stoga me doista zanima koji su to bosanski franjevci koje on smatra svojim prijateljima i prema kojima se odnosi s toliko razumijevanja i ljubavi. Nacionalizam je vrlo ozbiljna psihička bolest i zato je najbolje liječiti se na vrijeme. Ili što je rekao davno jedan moj prijatelj odvjetnik iz Metkovića dok smo studirali u Sarajevu: »Ljudi, Isusa mi, nisam nacionalist, al’ volim svoju naciju!« U Jure Krište nema ljubavi, već samo mržnja prema svemu što se ne uklapa u njegov nacionalistički nazor o naciji. Tu će mržnju prevladati tek kada skupi barem mrvicu bez-pretpostavne ljubavi prema bližnjemu koju su tijekom svoje krvave, tužne i istodobno ponosne povijesti uvijek iznova iskazivali bosanski franjevci. Dok ne skupi tu hrabrost, Krišto će zavijati na mjesec poput Ivana ev. Šarića i pisati spjevove poglavnicima bilo koje vrste – bitno  je da su poglavnici!

 

Željko Pavić
Autor 13.12.2012. u 17:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija