Jurica Pavičić: Da nije bilo Tuđmana 30 tisuća mrtvih danas bi bilo živo

Povezani članci

• Savo Marinković, osumnjičeni za ubistvo sarajevskih policajaca, izručen BiH
• Heroji Mostara: Mostar je u transu,veličanstvena pobjeda Veleža
• Ljeto u tamnom vilajetu
• Zvonimir Nikolić: Kako je gospodsko Sarajevo porazilo hercegbosanske tvornice laži
• MIMARKA MIRA I LJUBAVI
• 24. godišnjica genocida u Srebrenici: Ukopane 33 žrtve

Godine 1977. američki je teorijski fizičar Steven Weinberg napisao knjigu “Prva tri minuta” u kojoj je znanstveno-popularnim pripovijedanjem izložio kako su svi zakoni fizike, sav ustroj svemira i sve njegovo daljnje širenje bili uvjetovani onim što se dogodilo u njegovoj najranijoj prahistoriji – tijekom prva tri minuta i četrdeset sekundi nakon velikog praska. Sve poslije toga – tumači Weinberg – samo je niz zamršenih posljedica, kao niz domina koji padaju jedan za drugim, milijunima godina, i padaju još sada, dok mi dišemo i promatramo nebo.

Društveno-humanistički naučnici Weinberga nisu voljeli i držali su ga pozitivističkim dogmatom. Ali, postoji nešto zavodljivo u toj njegovoj “teoriji tri minuta” što nas (ili: bar mene) neodoljivo privlači da je primijenimo na društvo i društvene “velike praske”. Recimo – onaj koji se u Hrvatskoj dogodio pred točno dvadeset godina, u lipnju 1991.

Prošlo je dvadeset i jedna godina od hrvatskog višestranaštva, točno dvadeset godina od proglašenja hrvatskog priznanja i nešto više od devetnaest godina od onog datuma koji mi u Hrvatskoj od sviju triju najviše pamtimo – od međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992.

Dva desetljeća je prošlo otkad ovaj narod ima državu – bez koje je narod, kako smo čuli u ta doba, “kao govno na kiši”. Dvadeset godina puno je vremena, ali i nakon tog povijesno nezanemarivog razdoblja hrvatska se država čini kao nekakvo improvizirano gradilište, nedovršeni projekt u kojem nevični meštri savijaju škinu nad uputama na jeziku koji ne znaju. Hrvatski građanin, ukratko, s tom državom nije zadovoljan.

On se prema njoj odnosi kao prema nekvalitetnom domaćem stroju koji su mu podvalili umjesto solidne švapske marke. Ova država ništa ne valja, reći će naš commom sense. Administracija je spora i komplicirana, aparat potkupljiv, stranke kvarne i bezidejne. Sve smo rasprodali, i banke i naftu i umalo vode, sve su proždrli tajkuni, a naš je kapitalizam divlji umjesto onog “normalnog” koji je tobože pitom.

Mit o tome da će Hrvatska biti suverena kad bude imala nogometnu reprezentaciju i ambasadu uz East River rasplinuo se u ovih dvadeset godina poput tlapnje, jer u današnjem svijetu suverenosti nema. Mit o tome da će jednom kad budemo “svoji na svome” svijet prepoznati našu velebnu kulturu rastočio se još gore. Možemo mi stoput imati državu, ali Katalonci i Škoti “postoje” kudikamo više od nas, jer imaju Gaudija i ovcu Dolly, McIntosha i Pepa Guardiolu, Trainspotting i Montserrat Caballe. Umjesto toga, mi imamo Marka Perkovića.

Ako je naša država stvarno kvarni i disfunkcionalni stroj, uzrok koji ne proizvodi posljedice, aparat u koji ubaciš kovanicu a ne dobiješ slatkiš – tko je za to kriv? Jesmo li pogriješili negdje usput, i ako da, gdje? Ili je Weinberg ipak u pravu, a greška projekta u kojem živimo počiva na samom začetku, u prva tri minuta? I koja bi to tri minuta bila? Ona u svibnju ‘90., kad se konstituira prvi Sabor i piše Ustav?

Ili još prije, ‘89., kad je u dvorani NK Sava jedno čudno društvo bivših udbaša, emigranata, budućih tajkuna, profesora humanistike i oficira osnovalo stranku koja će nam vladati 16 od 20 godina?

Kako se zove ta prvotna greška hrvatske demokracije, i je li njeno ime – zapravo – Franjo Tuđman?

Da tog dana, u toj sali nogometnog zonaša, stvari nisu krenule tim putem, da HDZ nije postao ono što je postao, a na čelo te stranke došao kruti general s demodiranim okvirima očala i historiografskim pretenzijama, bi li hrvatska povijest krenula drugim tokom? Da se dogodilo ono što se nije dogodilo a vjerojatno nije ni moglo – jer, naprosto nismo taj i takav narod – bi li u nekom boljem, paralelnom svemiru hrvatsku demokratsku opciju poveli Miko Tripalo ili Savka Dapčević Kučar?

Bismo li, umjesto karikaturalno konzervativne stranke, dobili čvrstu, solidnu građansko liberalnu-desnicu slični onoj u Češkoj ili baltičkim zemljama? Bi li u tom slučaju jedna stvarno demokratska i laička opcija posisala našu provincijsku, frustriranu pučku desnicu i privela je u razumni politički centar, daleko od užasnog utjecaja ustaških nostalgičara i provincijskog svećenstva?

Jutarnji.hr