K. K. klan

Dragan Markovina
Autor 25.5.2014. u 12:49

K. K. klan

Tužno je i duboko ponižavajuće za čovjeka čitavu karijeru podržavati vladajuće partije i trendove i istovremeno cenzurirati druge kad te stvari dovode u pitanje. Ali zar nismo odavno shvatili, dragi Kruno, da nema nikakvog smisla u ubijanju glasnika loših vijesti, kao i da je nemoguće zaustaviti Reuters? Ili kako je rekao vječni emigrant Štulić: “Jel’… što će ti sloboda kad nemaš čast.”

Piše: Dragan Markovina, Novossti

U petak, 16. svibnja u kasnim poslijepodnevnim satima, Krunoslav Kljaković, inače glavni urednik “Slobodne Dalmacije”, uspio je munjevitom akcijom, praktički u fotofinišu, spriječiti izlazak mog intervjua u tiskovini koju uređuje. Teško je pouzdano pretpostaviti je li nakon tog čina osjetio stanovito olakšanje jer je ipak stigao na vrijeme, ili ipak ushit, garniran ozbiljnom količinom samozadovoljstva jer je dobio još jednu medijsku bitku u korist državotvornih vrijednosti. O čemu god da je bila riječ, činjenice govore sljedeće.

Povodom izlaska moje knjige “Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, Damir Pilić, novinar “Slobodne Dalmacije”, zatražio je da na tu temu napravimo intervju. Nakon što je razgovor obavljen, autoriziran i prelomljen, upućen je u štampariju, da bi se onda odvilo ono što izmiče prosječnom umu i doseže neke metafizičke momente. Po svemu sudeći, glavni urednik “Slobodne Dalmacije” prepao se jedne knjige i jednog čovjeka iza kojeg ne stoji ništa izuzev redaka koje je napisao. Da nije što jest i da Kljaković nije samo metafora jednog dubinski unakaženog društva s kroničnim nedostatkom građanske hrabrosti, ta činjenica da netko danas knjizi pridaje tako značajnu ulogu gotovo da bi bila dirljiva. Da su problem knjiga i njen sadržaj, a ne ono izrečeno u intervjuu, jasno je svakome tko ne sumnja u mentalne sposobnosti novinara Pilića. Čovjek naime nije ni lud, ni neprofesionalan, pa da bi u razgovoru postavljao pitanja o novinama u kojima radi, kao i o njihovom glavnom uredniku. Neovisno o tome što je jedno čitavo poglavlje posvećeno “Slobodnoj Dalmaciji”, točnije privatizaciji tih novina i beščašću koje je potom na njihovim stranicama zabilježeno. U čemu je, naravno, rečeni Kljaković odigrao prilično značajnu ulogu. Zašto je onda nekoć legendarni partijski cenzor i član ideološke komisije izbacio moj intervju iz novina?

Zanemarimo li neutemeljene glasine da je jedan od razloga, koji je u histeričnoj završnici prije odsudnog čina sam naveo, činjenica da se družim s Viktorom Ivančićem, doći ćemo do logične pretpostavke da je u tome morala sudjelovati cijela mreža ljudi. Konspirativno i po uzoru na svijetle tradicije štrajkbrehera iz 1993. godine. Kako je naime drukčije Kruno mogao saznati da se u knjizi uopće spominje slučaj “Slobodne Dalmacije”, a i on osobno, kad toga u razgovoru nema, knjiga se još nije pojavila u knjižarama, a pročitali su je tek recenzenti, promotori i Damir Pilić, pri čemu sasvim pouzdano nitko od navedenih nije posudio knjigu glavnom uredniku “Slobodne”. Teško je, imajući u vidu navedeno, izbjeći stanoviti osjećaj ponosa i zadovoljstva panikom koju je pojava knjige morala izazvati u domovinskom dijelu redakcije. Pilić je, naravno, knjigu donio u Dugopolje s namjerom da urednici skeniraju naslovnicu koja bi išla u opremi teksta, a onda je knjigu netko prelistao i naišao u noj na Kljakovića. Sve ostalo je bilo dio uhodanog doušničkog mehanizma, kakav se dugo njegovao na ovim prostorima i u spomenutoj kući. Bilo bi lijepo, doduše, znati tko je bio taj prvi koji je šefa upozorio na sadržaj knjige, pa da i u njegovu čast Kljaković postavi ostakljenu kredencu u redakciji, kao što ju je postavio Miljenku Smoji. I time dolazimo do merituma stvari.

Sve što je u ovoj knjizi napisano usmjereno je protiv zaborava. Posebno protiv programiranog zaborava. Dok je s druge strane cjelokupno Kljakovićevo profesionalno i javno djelovanje usmjereno u korist zaborava i proizvodnje vječnih, neupitnih istina. Problem je što u sudaru tih dvaju koncepata obično na strani Kljakovićevog stoje represivni aparat, financijska i društvena moć, ideološka komisija ili kakvo tijelo iz nadbiskupije, dok na drugoj strani stoje isključivo pojedinci i njihova savjest. Posve je jasno kako taj sukob kratkoročno završi, ali je isto tako jasno, što Kljaković cijelim bićem odbija shvatiti, kako on dugoročno završi. Naime uvijek tako da pobijede činjenice. No ovdje se ipak otvara jedno drugo pitanje mimo puke cenzure staljinističkog tipa. A to je osobni doživljaj svijeta i samoga sebe u slučaju Krune K.

Vratimo li se spomenutoj dihotomiji s početka teksta, doći ćemo do zaključka da naš dragi cenzor čitav život provodi u strahu ili pak sladostrasno uživa u cenzorskom iživljavanju nad hrabrijima i talentiranijima od sebe. Koja je od ove dvije stvari bliža istini u suštini je posve irelevantno i ničim ne utječe na činjenicu da K. K., na ovaj ili onaj način, zavidi svim tim dobrim novinarima i ljudima kojima je okružen cijeli profesionalni život.

U danu dok ovo pišem Krunoslav Kljaković ispunio je uvjete za punu mirovinu. Puno je to godina, čitav jedan vijek u novinarstvu, a ništa pamtljivo, ništa značajno što će ostati generacijama nakon naše. Aktualnog glavnog urednika “Slobodne Dalmacije” povijest će upamtiti kao jednog od potpornih stupova u oba represivna režima u kojima je živio i djelovao, te kao fusnotu iz polemika Viktora Ivančića. I to je sve. Žao mi je što sam ja prvi povjesničar koji ga je s tom činjenicom suočio, ako će zbog toga u tjeskobi provoditi skore umirovljeničke dane, ali to je tako i nikako drugačije.

Čitav profesionalni angažman Krune Kljakovića na taj način žalosno podsjeća na lik policajca Pučanstva iz Smojinog “Velog mista”. U nezaboravnoj Meštrovoj replici, kojom je pomoćniku predstavio život friško umirovljenog splitskog policajca, legendarni brico istinski sažalijeva svoga dragog poznanika, koji cijeli život, neovisno o svim povijesnim lomovima i promjenama režima, uvijek svakom vlastodršcu viče: “Živio!” Dočim je čovjekov prirodni refleks da svakome viče: “Doli!” Tužno je i duboko ponižavajuće za čovjeka čitavu karijeru podržavati vladajuće partije i trendove i istovremeno cenzurirati druge kad te stvari dovode u pitanje. Ali zar nismo odavno shvatili, dragi Kruno, da nema nikakvog smisla u ubijanju glasnika loših vijesti, kao i da je nemoguće zaustaviti Reuters? Ili kako je rekao vječni emigrant Štulić: “Jel’… što će ti sloboda kad nemaš čast.” Zdravi i veseli bili, penšjunatu naš.

Dragan Markovina
Autor 25.5.2014. u 12:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija