Kad će referendum o kapitalizmu?

Povezani članci

• Zlatko Jelisavac: Korićanima
• Islamska Država Hrvatska
• Korijeni i izdanci
• SREBRENICE, IMAL’ KRAJA?
• Radomir Lazić: Surfanje na kamenoj ploči
• Bosnu i Hercegovinu spasiti mogu jedino bonske ovlasti

Česta kritika socijalizma jest da se ekonomski ne može nositi s kapitalizmom. Ali ako je socijalistička Jugoslavija propala zbog zaduženosti, kako kapitalističke nasljednice Jugoslavije ne propadnu, a sve su, od Slovenije do Makedonije, danas pojedinačno dužne više nego što je bila cijela Jugoslavija.

Piše: Damir Pilić- Slobodna Dalmacija

Slušam takve ideje i ne mogu vjerovati da ih čujem. Jer istovremeno gledam oko sebe i ono što vidim nikako se ne uklapa u tu misao. Društvenog vlasništva više nema nigdje u Hrvatskoj. Radničko samoupravljanje je iščezlo čak i iz križaljki. S marksizmom se u Hrvatskoj uglavnom sprda. Bratstvo i jedinstvo ne samo da odavno ne postoji, već je zadobilo imidž zloglasnog pojma. U vanjskoj politici Republike Hrvatske nesvrstanost ne samo što je misaona imenica, već se toga sjećaju samo naši stariji diplomati.

Dužniji od Jugoslavije

Uglavnom, ničega što je obilježavalo jugoslavenski socijalizam nema u hrvatskom društvu niti u tragovima, i to već ravno četvrt stoljeća, a opet, svakodnevno čovjek čuje da je naš glavni problem to što još uvijek nismo izašli iz socijalizma. Ponekad se pitam živim li ja u istoj zemlji kao i ljudi koji ponavljaju tu mantru.

Naime, da vam pravo kažem: ja bih volio živjeti u socijalizmu. Uza sve neosporne mane tog sustava, još uvijek ga držim superiornim ovom današnjem, pogotovo nakon četvrtstoljetnog života u kapitalizmu. Jer ono što ja vidim oko sebe u zadnjih 25 godina posve je suprotno onome što vide ljudi koji drže da smo još u socijalizmu.
Ja vidim golemu nejednakost među građanima Hrvatske, koja se ne smanjuje nego se povećava. Vidim ljude koji kopaju po kontejnerima. Vidim masovne deložacije i golemu nezaposlenost. Vidim veliku socijalnu nesigurnost u širokim slojevima stanovništva. Vidim silnu etničku mržnju i netrpeljivost. Sve to što gledam već 25 godina za mene je posve novo: ništa od toga nisam vidio u socijalizmu, a svejedno me se pokušava uvjeriti da još uvijek živim u tom “propalom“ sistemu.

Daj tvornicu, daj dućan

Česta kritika socijalizma jest da se ekonomski ne može nositi s kapitalizmom. Ali ako je socijalistička Jugoslavija propala zbog zaduženosti, kako kapitalističke nasljednice Jugoslavije ne propadnu, a sve su, od Slovenije do Makedonije, danas pojedinačno dužne više nego što je bila cijela Jugoslavija?

Nedavno je moj kolega Sandro Pogutz upravo na ovim stranicama predložio da počnemo prikupljati potpise za raspisivanje referenduma s pitanjem: “Jeste li za to da Hrvatska ponovno bude jednopartijska socijalistička republika?“ Iako je uvaženi kolega to napisao s vidljivom ironijom – očito iznerviran sve glasnijim mrmljanjem sve većeg dijela javnosti, koja u uvjetima prolongirane krize tek sada počinje shvaćati da socijalistički vrag i nije bio tako crn – ja posve podržavam njegovu inicijativu, samo bez ironije.
Moja jedina zamjerka njegovom referendumskom pitanju je ova: zašto jednopartijski sistem? Zašto ne višepartijski? Odnosno, zašto ne demokratski socijalizam?

Činjenica je da smo u svibnju 1991. imali onaj povijesni referendum na kojem smo birali između Hrvatske i Jugoslavije, ali nikad nam nije bio ponuđen referendum na kojem bismo birali između kapitalizma i socijalizma, nego je kapitalizam kod nas došao “u paketu” s rušenjem mrske Jugoslavije, pa je trebalo srušiti ili ukinuti sve što podsjeća na tu Jugoslaviju, od društvenog vlasništva do samoupravljanja, od politike nesvrstanosti do
bratstva i jedinstva.

Da se razumijemo, vrlo je vjerojatno da bi naši ljudi tog svibnja 1991. masovno glasali za kapitalizam, ali bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi na to pitanje odgovorili danas, nakon četvrt stoljeća života u kapitalizmu.
Svi se sjećamo kako su naši ljudi početkom 90-ih bili puni entuzijazma i kapitalističkih snova – mnogi su mislili da će uskoro imati svoju tvornicu, a ako ne tvornicu, onda barem dućan. Malotko je shvaćao da nigdje u kapitalizmu ne postoji situacija da su svi ljudi ujedno i vlasnici, čak ni većina ljudi: brojke vele da nigdje u svijetu nema države u kojoj se više od 15 posto stanovništva može smatrati kapitalistima. Inih 85 posto je prinuđeno raditi za njih – bez obzira hoćemo li ih zvati “proletarijat” ili “prekarijat” – često pod uvjetima ispod onih iz (jugoslavenskog) socijalizma.
Stoga bi danas, nakon 25 godina surovih otrežnjenja, bilo zanimljivo postaviti takvo referendumsko pitanje, makar iz zabave. Ako je kome još do zabave.