Kad psi utihnu

Boris Dežulović
Autor 5.12.2013. u 15:44

Kad psi utihnu

Prema kriterijima ljudi koji će po Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja hladnokrvno ubijati pse, ionako već surovo kažnjene izbacivanjem iz doma?! Prema kriterijima šupačke vlasti koja će pse osuđivati na smrt zbog toga što ljudi krše zakon?! Koja ne može ili ne želi kažnjavati obijesne gospodare, pa će ubijati njihove ostavljene pse?! Kao što se svaka šupačka vlast, umjesto s uzrocima, obračunava s posljedicama. S posljedicama je, kako znamo, lakše. Istina, one su po definiciji nedužne, ali uzroci su, jebiga, opasni i zajebani. Lakše je zatvoriti oči, pa uspavati žrtvu.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da popriča malo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, ili da popriča malo.

Elem, kaže, zna on kako bi riješio problem pasa lutalica. Treba umjesto Arapa u Sarajevo dovesti Vijetnamce i Kineze. Ne bi do proljeća bilo jednog psa na ulici. Kad si, veli, u Sarajevu vidio jagnje lutalicu?

Eh, to bi bio prizor: čopor napuštene jagnjadi veselo među građanima bleji trotoarom Titove ulice! Koliko bi ih iz uličnog stada u Titovoj stiglo izrasti u kurbana? Koliko bi ih uopće stiglo i do Vječne vatre? A tamo, zabrinuti i ljuti građani uzeli pravdu u svoje ruke i na vječnom plamenu vrte ražanj. Nemaju oni vremena čekati da Parlamentarna skupština donese izmjene Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kojim bi se napuštena jagnjad – ako nakon petnaest dana u azilu ne nađe udomitelja – eutanazirala.

Zbilja, koliko bi janjetu lutalici u azilu u Prači trebalo da nađe udomitelja?

Stvar je, kako vidite, kulturološka. Mi ne možemo zamisliti da je u nekim dalekim kulturama posve uobičajeno jesti pse, a u nekim dalekim kulturama ne mogu zamisliti da je kod nas posve uobičajeno pse ubijati samo onako, iz obijesti. U tim kulturama, naime, obijesno je ubiti životinju koju nećete pojesti.

Parlamentarna skupština danas, eto, raspravlja o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kojim će se napušteni psi, umjesto da se steriliziraju, jednostavno – i, kažu, mnogo jeftinije – eutanazirati. Kako je to točno ubijanje životinja njihova “zaštita” i “dobrobit”, prekomplicirano je valjda da se objašnjava, a i ne treba. Sve, naime, i da nas razumiju, psi to ne bi mogli razumjeti. Šta uostalom avlijaner zna što je za njegovo dobro?

Sva je, eto, sreća pa u Bosni i Hercegovini nema Zakona o zaštiti i dobrobiti ljudi. Barem ne još.

Za razliku od pasa lutalica, naime, mi ljudi dobro razumijemo jedni druge, pa tako razumijemo i ljudski strah, i ljutnju žrtava. Statistike su tu hladne i neumoljive, a one kažu: samo u protekloj, 2012. godini, i to samo u Sarajevskom kantonu, prema službenom izvještaju kantonalnog MUP-a zabilježeno je 6879 napada na ljude, od kojih je pet završilo smrću, stotinu dvadeset i jedan s teškim, a šezdeset sedam s lakšim ozljedama. U tu alarmantnu statistiku spada i dvadeset osam napada na službene osobe i devedeset slučajeva izazivanja opće opasnosti na otvorenom prostoru, ali i čak 3.179 teške krađe, 801 obična krađa, 534 razbojništva i 179 slučajeva nasilničkog ponašanja. Zabilježeno je i šesnaest slučajeva aktiviranja eksplozivne naprave, četrdeset sedam slučajeva pucanja iz vatrenog oružja i jedanaest namjerno izazvanih požara.

Ah, da: statistika se odnosi na napade ljudi. Kojih, prema popisu stanovništva, samo u Sarajevu ima barem trideset puta više nego pasa lutalica. Gotovo sedam hiljada puta ljudi prošle je godine napalo građane Sarajeva, a oni se ipak i dalje više boje pasa. Iako još nije zabilježen slučaj da je pas provalio nekome u stan, ukrao mu svu ušteđevinu, zapalio kuću, bacio kašikaru, pucao iz kalašnjikova, ubo čovjeka nožem ili izvukao dvadeset milijuna maraka iz državnog budžeta.

Izlazite tako ujutro iz kuće i šetate Sarajevom punim ljudi lutalica, cijeli čopori tih divljih dvonogih životinja posve slobodno lutaju sarajevskim ulicama, stotine od njih čak su i registrirani lopovi, razbojnici, palikuće, silovatelji i ubojice, ulaze vam ljudi nesmetano u džamije, crkve i kafane, slobodno trčkaraju i šetaju među vama s noževima i kašikarama, pa ipak se osamdeset devet posto stanovnika Sarajeva na ulici osjeća nesigurno zbog – pasa.

Koji pri tom, za razliku od ljudi, čak i kad napadnu – nisu krivi. Ali baš nikad, ni po jednom pojedinačnom paragrafu nijednog prirodnog i ljudskog zakona. Osim, eto, Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, po kojemu su nesretni psi krivi i prije nego ikoga ugrizu, već samom činjenicom da su slobodni, bez gospodara, istog dakle onog čovjeka koji ga je ono ljetos, kad je išao na godišnji odmor u Zaostrog, bezdušno izbacio iz automobila i ostavio na Alipašinom polju. Izvanrednom pravnom vratolomijom nije tako kriv čovjek koji je ostavio psa, već nesretni pas. I to tako strašno kriv da će biti osuđen na smrt.

Izvanredna je to, kažem, pravna vratolomija, jer divlji pas kao vrsta ne postoji, barem ne u Bosni i Hercegovini: svi psi lutalice, svih njih sedamdeset hiljada – koliko ih, kažu, ima u Bosni i Hercegovini – svaki do posljednjeg, ako izuzmemo manji broj onih što su se izgubili ili pobjegli, žrtva je bešćutnih, divljih gospodara, ili pak žrtvin potomak. Da ljudi ne ostavljaju i ne tjeraju pse iz svojih domova – da dakle poštuju postojeći Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja – ne bi u Bosni i Hercegovini bilo nijednog jedinog psa lutalice.

Pa ipak, je li vam poznat slučaj da je netko kažnjen zbog toga što je izbacio psa iz automobila?

Da ga je isti bezdušni gospodar bacio s jedanaestog kata, objesio na stablo ili mu ugurao kašikaru u usta, teoretski bi se suočio sa zakonom, jer zlostavljanje i ubijanje pasa po postojećim je bosansohercegovačkim zakonima krivično djelo. Kažem teoretski, jer nije zabilježeno da je netko u Bosni i Hercegovini odležao zbog mučenja ili ubojstva psa. Kad ga, međutim, izbaci iz automobila, on će ubojstvo svog dojučerašnjeg ljubimca jednostavno prepustiti državi.

Zašto onda – evo zgodnog prijedloga za Parlamentarnu skupštinu – eutanaziju uopće povjeravati skupim ovlaštenim veterinarima i njihovim skupim injekcijama, sve na račun poreznih obveznika? Mnogo je jednostavnije, a i društveno korisnije, eutanaziju neudomljenih pasa iz azila prepustiti dobrovoljcima, koji će u za to predviđenim prostorima moći dati sebi oduška, i do mile volje se iživljavati na napuštenim psima. Državu pri tom ne bi ta stvar koštala ni pfeniga: bombe, petarde, pištolje, bejzbol-palice, let-lampe, električne pile i ostala sredstva za eutanaziju pasa dobrovoljci bi donijeli od kuće.

Ona cura iz Travnika, što je onomad – na užas milijuna gledatelja YouTubea – male štence bacala u rijeku, mogla bi, recimo, dobiti lijep državni posao.

Što, bilo bi licemjerno i okrutno? Prema čijim kriterijima? Prema kriterijima ljudi koji će po Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja hladnokrvno ubijati pse, ionako već surovo kažnjene izbacivanjem iz doma?! Prema kriterijima šupačke vlasti koja će pse osuđivati na smrt zbog toga što ljudi krše zakon?! Koja ne može ili ne želi kažnjavati obijesne gospodare, pa će ubijati njihove ostavljene pse?! Kao što se svaka šupačka vlast, umjesto s uzrocima, obračunava s posljedicama.

S posljedicama je, kako znamo, lakše. Istina, one su po definiciji nedužne, ali uzroci su, jebiga, opasni i zajebani.

Lakše je zatvoriti oči, pa uspavati žrtvu.

Boris Dežulović
Autor 5.12.2013. u 15:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija