Kad se hrvatski građanin opusti

Ivo Anić
Autor 12.5.2017. u 09:38

Kad se hrvatski građanin opusti

U policiji, kao i u drugim djelatnostima, atmosfera je vrlo važna, nestabilnost u državi se odražava na one koji bi trebali iamti jasnu sliku, a mi smo došli u situaciju da policija misli da će napredovati ako sluša svog ministra. I što on lupeta. Hrvatska policija mora slušati, a to jasno u Ustavu piše, samo hrvatski zakon. Zakon je vaš, uvaženi i dragi prijatelji policajci, jedini šef!

Nesigurnost je najbolja riječ kojom možemo opisati Hrvatsku 2017. Atmosferu koja vlada danas u Hrvatskoj stvorilo je da se razumijemo, devastiranje sustava, od pripreme, logistike, do u konačnici smjene ministra koji je, kao što je i odlika palanačke stranke diletanata iz MOST-a, umislio da je šerif, šerif koji je na brzinu smijenio sve dobro što je imao. Samo jedan posto sigurnosnih događaja utječe na osjećaj opće sigurnosti hrvatskih građana i oni koji rade statistike, sistematično bilježe rejtinge i pokazatelje, to jako dobro znaju. U moru zločina, propucavanja, pljački, uvijek iskoči taj nesretni jedan posto oko kojeg se javnost zabavi, kao na primjer oko događaja ispred splitskog HNK, ili napada u klubu Ghetto na određenu skupinu ljudi, i taj jedan posto najviše utječe kod osjećaja sigurnosti  hrvatskih građana, jer šalje izravnu, ali i sublimirajuću, uznemirujuću poruku. U taj nesretni jedan posto svakako spada i sinoćnji užasni sudar u kojem je živote izgubilo petero ljudi.

Takve događaje nazivamo sigurnosnim događajima koji ugrožavaju osjećaj sigurnosti hrvatskih građana. Pet mrtvim na cesti, usred bijela dana, jest situacija u kojoj hrvtaska javnost mora postaviti pitanje policiji, ima li dovoljno automobila da osigurava hrvatske ceste. Hrvatska javnost policiju treba pitati očekujemo li da će danas ili sutra netko na otocima umrijeti jer su hrvatskoj policiji prizemljeni helikopteri. Hrvatska javnost mora i treba znati o paljevinama automobila po Hrvatskoj, nema dana, pogotovo u Splitu da ne izgori jedan parkirani automobila, a istovremeno MUP i ministarstvo serviraju priče kroz medije kako je sve divno i krasno ali jebiga – nije!

Poanta priče, koju smijenjeni ministar Orepić servira javnosti, nije da stvari eskaliraju njegovom smjenom, jer ministar nije osoba koja zapovijeda policijom, već je glavni ravnatelj policije taj koji rukovodi sigurnosnim sustavom. Nema ministra – pa nema kontrole, je ružna laž koju servira Orepić kako bi, gle divna paradoksa, hrvatskoj javnosti poručio da strepi i strahuje bez njegova lika i djela. Strepi i strahuje, a da ne strepi i ne strahuje, istinski je odgovornost sigurnosnog sustava, koji se brine, imali mi vladu – nemali mi vladu, imali mi ministre – nemali mi ministre, o Hrvatskoj bez obzira koje političke agende.

Naravno da će policija kontrolirati hrvatske granice, promet kroz infrastrukturu cesta u hrvatskoj policija će naravno kontrolirati, neće to raditi ministar Orepić jer to na kraju krajeva nije njegov posao, iako bi ga divno bilo vidjeti da vas zaustavi i zatraži vozačku i prometnu, ministar, a to je njegov posao, kojeg očito nije svjestan, jest da hrvatskoj policiji osigura uvjete da hrvatska policija može raditi, tj. da im kupi automobile i servisira ih uredno, kada policija svojim privatnim automobilima dolazi na očevide, tada se događaju ovakve užasne situacije, kada ministarstvo  propusti rokove u kojima se nešto trebalo napraviti, kada ti rokovi prođu u kojima se trebalo hrvatskoj policiji kupiti još automobila predviđenih proračunom, tada se dogodi da policajci ostanu bez auta, a kada nema auta – nema kontrole, pa se ljudi pitaju i to s pravom zašto nema više policije na cesti, posebno kod ključnih cestovnih čvorova na kojima su učestale nesreće ovakvog tipa, pa kada hrvatski građani još iz medija saznaju da više policija nema ni ministra, naravno da se ljudi opuste.

A kada se hrvatski građanin opusti, on kao što je i red s tavana izvadi pištolj, pa ako mu netko svira dok on mijenja CD sa Vesnom Zmijanec, tada hrvatski građanin izađe iz automobila i propuca „svirača.“ Jer je opušten. Jer nema policije. Drugi bitan detalj su prioriteti.

Prioriteti.

U jednom danu, kada se dogode tri događaja, to su oni događaji od sigurnosnog značaja koji utječu na sigurnost građana, a za njih hrvatska javnost zna, jer ih poprate mediji, tada dolazimo do krize, loše atmosfere i tog famoznog osjećaja nesigurnosti. O čemu pričamo? Da vam pojasnim, u RH se na dnevnoj bazi događaju zločini, kriminalne radnje, prometne nesreće i to je nažalost tako, ako gledate godišnje, možete raditi statistike i naravno je da ih javnost ne poprati toliko ako ih nije direktno pogodilo, no poanta priče jest da je trostruko ubojstvo, koje policija locita tri dana, ponavljam, tri dana i počinitelja ne mogu uhvatiti, svakodnevne paljevine, mladić od 21. godinu koji puca iz vatrenog oružja, i sve to u jednom danu, okidač da se stvori ta negativna atmosfera koju građani itekako osjete. Iako se na dnevnoj bazi događaju zločini, incidenti, napadi, no ovi su u fokusu javnosti, onaj jedan posto, ali sasvim dovoljan.

Govor mržnje, od interneta do javnih okupljanja, stadiona dovode u konačnici da su hrvatski građani na svakodnevnoj bazi svjedoci događaja koje inače ne bi vidjeli, ili za njih znali, pridavali im toliku pažnju i značaj. Kada iz te mase mržnje iskoči kakav poseban, koji okupira javnost, tada se svjedoci, hrvatski građani identificiraju, tj. sjete sličnog kojem su nazočili ili saznali za njega i cijelu priču povežu. Ministar Orepić pokušava politički poentirati na određenim istragama, to nije da se razumijemo njegov posao, kada svedemo njegov mandat koji je u njegovoj tužnoj i kratkoj cijelosti počivao na atrakciji, izjavama tipa istražit ćemo kriminal u Agrokoru, pa se postavlja uvaženom ministru vrlo jednostavno pitanje – zašto to nije napravio, već je okupljao novinare da bi se šepirio.

Naši ministri, da podvučemo jednom i za svagda, određuju krive prioritete, policija tada dolazi u situaciju da gubi svoje prioritete zagarantirane sredstvima iz proračuna. Slučaj u klubu Ghetto dokaz je te i takve situacije, u kojoj građani čekaju policiju da stigne, da se organizira „maricama“, a kada se napokon organizirala, ljudi okupljeni u klubu shvatili su da su policajci jednostavno – zbunjeni. Da ne znaju što da urade. Njihov ministar, koji ima drugačije prioritete nikada nije osudio javno govor mržnje, pa smo u situaciji u kojoj se moglo dogoditi ozbiljno nasilje, policajci stajali i ne intervenirali. Ja to znam, osobno sam bio tamo i  promatrao njihovu zbunjenost. Ljudi koji su sjedili i doživjeli napad gledali su kako policija stoji i gleda sa strane, ne intervenira. Nakon pola sata, kada se sve smirilo, hrvtska policija je napokon teatralno ušla – da popiše žrtve.

Valjda je posao policije da spriječi nasilje, a ne da popisuje žrtve.

Drugi, još luđi slučaj, kojem sam osobno nazočio, zbio se ispred kazališta, gdje su nasilnici pred očima policije pljuvali, vrijeđali, fizički se pokušavali dokopati svoji žrtava i to sve pred očima – zbunjene policije. Zbunjene policije. Koja ih je mirno pustila pred kazalište na metar, bez ograde koju propisuje zakon RH, kao i udaljenost prosvjednika, koj ih je pustila da prilaze ljudima i unose im se u lice, pljuju ih – jer idu u kazalište!!

I tako je dan za danom. A gdje je ono što ne vidimo. Tamna brojka. Ono što prođe ispod radara medija, kao događaj na prvi maja, kad se na Marjanu nad Splitom zavijorila nacistička zastava, koju je preplašena policija tiho uklonila. Pod okriljem mraka. Ta i takva nestabilnost dovodi do toga da se, naravno, smanjuje osjećaj sigurnosti kod građana, koji se ne osjećaju više sigurno na svojim ulicama, i dolazimo do toga da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi nešto još veće, što će napokon razokriti svu nestabilnost hrvatske policije koju u ovom trenutku imamo, od nedostatka opreme koja je evidentna (pola policajaca nisu imala pred kazalištem šljemove, nitko štitove), do kadroviranja koje je katastrofalno jer je po političkoj, a ne kompetentnoj liniji. Svi ljudi koji su bili zaslužni za najveće operacije, one migrantske i one kod poplava smijenjeni su. I to od uvaženog ministra koji će kriminalno ući u Agrokor, Orepića.

Finale priče jest da je uvaženi ministar nauštrb toga da bi politički profitirao zapravo – devastirao čitav jedan sustav.

Sustav koji evidentno nije sposoban odgovoriti na sve sigurnosne izazove.

A hrvatska javnost, vodeći portali, analitičari, mediji, svi kurci – palci koji misle da sve znaju, već danima vrište da je problem eskalacije nesigurnosti – to što nema ministra! Svi oni, svi koji nastupaju na HTV u Otvoreno, Zatvoreno, koji su na naslovnicama i analiziraju, na kraju poručuju hrvatskoj javnosti kako je bilo dobro kada smo imali ministra Orepića, a to je suludo i to jednostavno nije istina.

Kao bilo je dobro za njegovo vrijeme, on je dobro radio. A to jednostavno nije istina!

Filozofija straha i osjećaj nesigurnosti nisu od danas, niti se sve ovo događa od kada Orepića više nema, ljudi ginu na cestama rapidno već godinama, do njih ne stiže pomoć niti na vrijeme niti hitno jer helikoptera – nema! Nema već godinama. A trebalo bi ih biti, kao i jurišnih automobila, zapovjednih automobila, običnih koji su raspoređeni na važnim punktovima. Sve se skupa srušilo odavno. Lažno se prikzuju rezultati, statistike, sve se odrađuje na godišnjoj bazi. Onog trenutka kada je ministar Orepić kao amater stupio na svoju dužnost trebao je barem pročitati zakon, zakon koji treba poštivati. Osim čistke, ministar Orepić nije imao nikakvo pravo, po zakonu, da se bavi kriminalističkim istraživanjima u Agrokoru, ministar nema što govoriti o tome, ministar ne spašava migrante koji su se prije tri sata ugušili, ministar ne hvata kombije sa ljudima koji prelaze granice, kao što ministar ne smije biti šef, već uredan administrator, koji će svom ministarstvu priskrbiti sredstva.

I to je poanta.

U policiji, kao i u drugim djelatnostima, atmosfera je vrlo važna, nestabilnost u državi se odražava na one koji bi trebali iamti jasnu sliku, a mi smo došli u situaciju da policija misli da će napredovati ako sluša svog ministra. I što on lupeta. Hrvatska policija mora slušati, a to jasno u Ustavu piše, samo hrvatski zakon.

Zakon je vaš, uvaženi i dragi prijatelji policajci, jedini šef!

Splitski dnevnik RTL

Ivo Anić
Autor 12.5.2017. u 09:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija