“Kad zaboraviš juli”

Autor 17.7.2012. u 19:05

“Kad zaboraviš juli”

Ovih julskih dana prolazim pored Centra André Malraux i vidim na fasadi ogroman natpis ‘Nikada nećemo zabraviti Srebrenicu’.

Kad dođe juli, svi se sjete sladoleda. Političari, vojskovođe i pokoji kulturnjak su izgleda ovisni od meteorologije: kako dođe juli, oni počnu o moralu i Srebrenici. Kad se završi – nastave po redovnom. Prolazila sam pored Spomenika paloj djeci opkoljenog Sarajeva u Velikom parku. Neko je držao govor iza kojeg je slijedio pljesak. Je li bilo neophodno nahraniti krvavu povijest baš pljeskom, i to na takvom mjestu? Ko je čuo aplauz – djeca koje nema, obezglavljeni roditelji te djece, ili govornik? Neka biće odrasla osoba je dovela djecu da tu zapjevaju ‘Samo da rata ne bude’, pa opet pljesak. A onda odrasli nastavili po svom. Možda ja ne vidim dobro, ali odrasli ili ubijaju, ili kradu, ili baljezgaju.

Koliko me je podstakao na razmišljanje onaj natpis na André Malrauxu, toliko me je istim povodom začudio dio teksta i rječnik kolumniste vodećeg dnevnog lista u Sarajevu. Kaže da je cijeli život proveo sa viškom empatije. Urednik lista je iz njegovog članka, kao uvod, izdvojio sljedeći citat: “Da Bog da, sinko, da u Srebrenici svakog dana bude ovoliko naroda k’o danas”, kaže radioreporteru jedna stara Srebreničanka. U ovoj jednostavnoj rečenici priproste žene krije se tajna života ili smrti Srebrenice”.

Ovo ‘priprosta žena’ me je zaprepastilo. Šta li je htio reći? Da li je u našem svakodnevnom govoru pežorativ, pogrdni način, postao neprimijetan? Sintagma ‘priprosta žena’ me je podsjetila na Šejlu Kamerić i njen plakat sa zagonetkom – koja to očito više nije – o bezuboj, brkatoj i smrdljivoj mladoj Bosanki. Ne znam ko je Srebreničanka koja je govorila u mikrofon radioreportera. Malo bolje piskaralo bi si uzelo slobodu da popuni novinske retke pa napisalo da je Srebreničanka prostodušna, a ne nikako priprosta. Meni se čini da je njena citirana rečenica oštroumna i dalekovida, i da o toj gospođi  nije trebalo reći više ništa.

Empatija Centra André Malraux sa Srebrenicom je autentična. Jer kultura je sve ono što radimo, i – ono što ne radimo. Juli je povjesno bremenit ne samo na Balkanu. I Francuska ima šta za obilježiti tada. Ne mislim samo na njihov nacionalni praznik 14. juli. Mislim na 5. juli ove godine, kada sav napredni empatični svijet obilježava 50 godina otkako je nekadašnja francuska kolonija Alžir proglasila nezavisnost. Nisam ovih julskih dana vidjela, a možda mi je promaklo, da je službena Francuska ovdje istakla da se sa pijetetom sjeća mračnjačkog i krvavog francusko-alžirskog rata. Sukob je počeo 1945, a rat je trajao od 1954. do 1962. Ni 18. marta ove godine, kad su se mnogi ‘prostodušni’ Alžirci, Pieds Noirs, harkiji i Francuzi sjetili da je proteklo 50 godina od potpisivanja mira u Evianu – nisam nigdje ništa uočila. Njihov Evian je našDayton, recimo to tako. Razlika je što su se ovdje pobili pred kućnim pragom, a od Pariza do glavnog grada Alžira je 1349 km. I što je muslimanski a naftom, gasom i rudama  bogati Alžir na drugom kontitentu, u Africi. 

Ovog jula počinje Ramazan. Za sve naše zločinima popločane životne putanje evo jedan hadis: “Poslanik je rekao: Namaz je stub vjere, ali šutnja je bolja. Sadaka gasi Gospodarevu srdžbu, ali je šutnja bolja. Post štiti od vatre, ali je šutnja bolja. Borba na Božijem putu je vrhunac vjerovanja, ali je šutnja bolja”.

 

Objavljeno u paprinom Oslobođenju 16.07.2012. i na web site Oslobođenja.

 

 

 

 

Autor 17.7.2012. u 19:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija