Možda je slučaj htio da krajem prošle godine budem u isto vrijeme u Kairu kada i Jadranka Kosor, pa se zato sjećam da je službena ocjena vlade nakon tog izleta glasila točno ovako: “Drugog dana službenog posjeta Arapskoj Republici Egipat, predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor sastala se s predsjednikom Hosnijem Mubarakom. U srdačnom i prijateljskom razgovoru, premijerka Kosor istaknula je da Hrvatska osobito cijeni ulogu Egipta u promicanju mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta.”
Samo mjesec dana nakon toga, Egipat više ne promiče ni mir ni stabilnost u ovom dijelu svijeta. Točnije, ako govorimo o unutarnjoj politici, na ulicama Egipta nikada ni nisu vladali mir ili stabilnost. Jer teško da uz prosječnu plaću od 300-ak kuna mjesečno možete biti mirni i stabilni. Ali to našu premijerku nije previše zabrinjavalo, jer bitno je sklopiti biznis, a to što se on mora prelomiti preko leđa egipatskog naroda, koga briga.
Naravno, sad biste mogli reći da je baš to dokaz kako je dobra naša diplomacija: „Dogovori biznis, uzmi pare i od diktatora, ali samo da tvoj narod prosperira“. Ah, da, ali postoji mali problem. Hrvatski narod nema nikakve koristi od toga. I to je otprilike i odgovor na pitanje koje ovih dana postavljaju mnogi Hrvati kada se pitaju zašto bi se uopće solidarizirali s egipatskim narodom, ako je i nama loše? Odgovor: upravo zato! Rastuća nezaposlenost, sve veće cijene hrane, korupcija na svakom koraku, vlast koja narodu laže u lice – nije to samo egipatska svakodnevica, već i hrvatska.
Gornja ocjena vlade samo je još jedan od dokaza da je naša diplomacija i vanjska politika potpuno zakazala, da su nestali diplomatski kadrovi od kojih su nekoć i Amerikanci tražili savjete i usluge i da se danas Hrvatska uglavnom ravna prema načelu „kud velike sile, tud i mi“. U ovom slučaju, čak je i SAD neočekivano brzo osudio nasilje u Egiptu, međutim naša vlada, premda je ministru Jandrokoviću još u petak stigao službeni dopis Inicijative za solidarnost s egipatskim narodom, do dana današnjeg šuti kao zalivena. Kao što je propustila dati podršku tuniskom narodu, tako je sada, unatoč broju mrtvih koji se penje na gotovo 100 i uhićenih kojih je više od 2000, još jednom dokazala ne samo da nema pojma što se događa u svijetu, nego i da ju je baš briga za temeljna ljudska prava poput slobode govora i slobode okupljanja.
Naravno da je osuda egipatskog režima simboličke naravi i da neće puno pomoći niti našem niti egipatskom narodu, ali u ovom trenu radi se o pitanju morala par excellence. Radi se i o diplomatskom taktu, ako ničem drugu, hrabrosti da jednom budemo ispred drugih u dobrim prosudbama. Koliko će još dugo naša vlada podržavati svjetske diktatore, koliko će se još puta Jadranka Kosor smješkati i naslikavati s Mubarakom ili Gadafijem? Kada jedna država podržava drugu državu koja provodi diktatoru i policijsko nasilje, onda se ni ta država ne razlikuje mnogo od toga.
večernji.hr
