KADA ĆEMO DOBITI JAVNI SERVIS?

Povezani članci

• Papa ne dolazi otvoriti poštanski ured
• Konfederacija lopuža, plačipički i parazita
• Najjednostavnije je da se preko mržnje svjetine osigurava vlastita politička egzistencija
• Dragan Markovina: Lustig na barikadama
• Rodna škorologija na krijesti mržnje i podjela
• Dostojanstvo u boli

Pritisci na uredničku politiku su očigledni. Dokaz je i neumjesno nametanje religije i promocija militarizma. Korištenje neprovjerenih policijskih izvora, te neupitnost informacija koje daju ovi izvori, također je zabrinjavajuće i budi nepovjerenje gledalaca

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Višemjesečna analiza centralnih informativnih emisija dva javna servisa – BHT1 i FTV – ukazuje da pojam “javni servis” još nije zaživio, te da ova dva medija i dalje prečestosluže političarima, a ne javnosti. Političarima se daje skoro neograničen prostor da iskazuju svoje stavove, bez pokušaja propitivanja njihovih tvrdnji; čitaju se saopćenja pojedinih institucija ili daje pretjerano, i često neopravdano, prostora njihovim glasnogovornicima, kojima se – ponovo – ne postavljaju pitanja nego omogućava da kažu šta žele.

Generalno, ono što izostaje iz centralnih informativnih emisija FTV-a i BHT1 su analitičnost, propitivanje i, što je najteže shvatiti, novosti. Često pogledate cijelu emisiju a da niste dobili skoro nijednu informaciju o tome šta se taj dan desilo. A valjda je to razlog zbog kojeg neko i želi da prati ove emisije.

Ipak, moglo se primijetiti i da je dio novinara i urednika – pogotovo BHT1 – tokom proteklog perioda počeo mijenjati pristup pri odabiru tema, ali i njihovoj prezentaciji. Tako se BHT1 potrudila imati više dopisnika iz različitih dijelova BiH, kao i da pojedine teme obrađuju tako da posmatraju situaciju u cijeloj zemlji. Na FTV-u se, pak, promjena najviše vidjela kod nekih mlađih novinara i novinarki, koji su u određenim situacijama pokazali da su mnogo više dorasli poslu nego neki od njihovih urednika i starijih kolega.

No, pritisci na uredničku politiku su očigledni, kako političkih tako i drugih interesnih grupa. Dokaz je i neumjesno nametanje religije i promocija militarizma. Korištenje neprovjerenih policijskih izvora, te neupitnost informacija koje daju ovi izvori, također je zabrinjavajuće i budi nepovjerenje gledalaca, ali ukazuje i na moguće postojanje neke vrste pritiska. Javni servisi, kao i svi mediji, trebali bi nadzirati i rad policije. Slična situacija je i kada je riječ o tužilaštvima. Primjetno je da su neki novinari nepažljivi pri upotrebi termina kao što su “osumnjičeni”, “optuženi”, “osuđeni”, “osnov sumnje”, “osnovana sumnja”, bilo iz nepoznavanja, bilo pod uticajem “izvora”.

Stalno nedostaje i ozbiljniji pristup temama iz kulture i svijeta. To nisu samo rubrike kojima se popunjava prostor centralne informativne emisije, nego informacije korisne građanima.

Nejasno je i zašto urednici koriste centralne informativne emisije za najavu drugih sadržaja, ili, što je za svaku osudu, komercijalnih događaja kojima su medijskih sponzor, što radi FTV.

Na kraju, višemjesečno praćenje centralnih dnevnika FTV-a i BHT1 jasno ukazuje – što je zabrinjavajuće – da političari u ovoj zemlji i dalje koriste javne servise kao oruđe za širenje propagande. Moguće da je i to jedan od razloga zašto je dio uredništva i novinara odlučio zanemariti ove analize, umjesto da ih prihvataju kao otvoren kanal za komunikaciju s kolegama, s ciljem da zajedno pronalaze načine kako bolje služiti javnosti.

Mora se reći i da je primjetna borba dijela urednika i novinara da odole pritiscima. U toj borbi – barem se nekada čini gledaocima – nažalost, pribjegavaju i samocenzuri. Ovo je problem koji je potrebno hitno rješavati te zahtijevati punu neovisnost u radu javnih servisa. No, otpor prije svih moraju pružiti uposlenici javnih servisa, a čini se da se ne trude dovoljno.