Kada ljudi šute, neljudi ubijaju

Edin Osmančević
Autor 27.2.2019. u 09:18

Kada ljudi šute, neljudi ubijaju

Ćutati o prošlosti je presuda vječnog zatočenika budućnosti.   

Historijski revizionizam ne posustaje u svojim opasnim namjerama revidiranja historijskih činjenica što je posebno karakteristično za prostor novonastalih postjugoslovenskih država.

U Srbiji su unuci i „poštovaoci“ ratnog zločinca Draže Mihailovića pokrenuli inicijativu da se u njegovu čast osnuje muzej sa stalnom postavkom u Bregalničkoj ulici u Beogradu gdje je on živio sa porodicom pije početka rata. U subotu na utakmici na Poljudu između Hajduka i Gorice na sjevernoj tribini izvješen je i transparent s natpisom ‘Maksovi mesari’ kojim se veličaju ustaški koljači iz pjesme ‘Jasenovac i Gradiška Stara’. Kako u Srbiji tako i na Poljudu su počinitelji bili vidljivi svima koji su ih htjeli vidjeti, pa i policiji. Ćutanje aktuelnih vlasti i neprocesuiranje odgovornih puno toga govori o njihovom odnosu prema historijskom revizionizmu. Ovakav odnos prema historijskim događajima i ličnostima, prepravljanje historije onemogućava sagledavanje istine koja je neophodna za suočavanje s prošlošću.

Odobravanje i glorifikovanje ratnih zločinaca je neprihvatljivo za svaku društvenu zajednicu i  zahtjeva kako  sankcionisanje počinioca tako i osudu javnosti. Međunarodni ugovori i drugi izvori međunarodnog prava nalažu od svih država borbu protiv revizionizma i poštivanje preuzetih obaveza očuvanja  istine o  užasima rata, koji je dva puta donio čovječanstvu neopisive patnje. Iskustva sukoba i brojnih žrtava rata iz svih ratova vođenih posljednjih stotinu godina, trebali bi da nas trajno opominju.

Proces denacifikacije njemačkog i austrijskog društva od nacionalsocijalističkog uticaja započet je odmah nakon suđenja u Ninbergu. U okviru procesa „suočavanja sa vlastitom prošlošću“ održano je trinaest suđenja preživjelim glavnim krivcima za ratne zločine. Nad njima su izrečene 35 smrtnih kazni a ostali su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Njemačka je bila “čišćena” od nacista, a nakon pada Berlinskog zida su odstranjivani suradnici tajne policije DDR-a iz politike i javnih službi.

Za denacifikaciju Njemačke i skidanje bremena kolektivne odgovornosti njemačkog naroda bila su bitna dva politička događaja – iskreno kajanje Willya Brandta kada je pokajnički kleknuo u Varšavi te govor predsjednika Richard von Weizsäckera 1985. godine kada je dodatno šokirao javnost preuzimajući odgovornost za zločine i ispričavajući se za zločine nad Židovima prvi put spomenuo Poljake, Sovjete, Rome, ali i proganjane socijalne skupine te homoseksualce i duševne bolesnike. Njemačka je raskrstila sa svojom prošlošću onda kada je prišla otvoreno i pošteno, bez skrivanja i kada je međunarodna zajednica prepoznala njenu iskrenost da se ne ostavlja prostor bilo kakvoj sumnji o odnosu današnje Njemačke prema svemu onome što se događalo tijekom Trećeg Rajha (Drittes Reich).

Njemačka je pokazala put koji Republika Srbija i Hrvatska takođe trebaju proći. O mračnim stranama svoje prošlosti, o četničkom i ustaškom pokretu trebaju otvoreno progovoriti njeni vlastiti građani, ne sa osjećajem grižnje savjesti već kao o dijelu povijesti sa kojim treba raskrstiti u cilju stvaranja njihove prosperitetne budućnosti. Niko od nas ne zna što nas čeka u budućnosti ali znamo kakva nam je bila prošlost nad kojom se nadovezuje naš napredak. Ćutati o prošlosti je presuda vječnog zatočenika budućnosti.

Edin Osmančević
Autor 27.2.2019. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija