Kadroviranje škarta

Marinko Čulić
Autor 9.3.2016. u 13:45

Izdvajamo

  • Ali jasno je da je u ometanju ovakvog nakaradnog kadroviranja važniju ulogu odigrala šira javnost, pogotovo kulturnjaci, čiji je zahtjev za smjenom ministra kulture ZlatkaHasanbegovića još aktivan. Ovo je i najeksplozivnije kadrovsko pitanje nove vlasti, jer se preko ovog ministra želi normalizirati ne samo nacionalizam, nego i stavovi poražene strane u Drugom svjetskom ratu, ustaša. I to normalizirati što prije, jer ova vlast ipak zna da je slaba i da nema puno vremena da to provede. Što ne napravi odmah, poslije će biti teško nadoknaditi. To je sklizak teren za Karamarka, na kojem bi mogao pokleknuti, kao što je umalo pokleknuo i na izborima. Ali ako ovo prođe, Hrvatska će definitivno biti neka druga zemlja.

Povezani članci

Kadroviranje škarta

Dovođenje što nesposobnijih to nacionalistički radikalnijih ministara, zamjenika i pomoćnika moglo bi se objasniti poznatom doktrinom šoka. Prije nego što se snage otpora organiziraju i konsolidiraju, treba ih lupiti još drastičnijim nacionalizmom kako bi ih se obeshrabrilo, a šovinizam učinilo dijelom mejnstrim.

Samo mjesec dana trebalo je premijeru Tihomiru Oreškoviću da za loše ekonomsko stanje u Hrvatskoj okrivi svog prethodnika Zorana Milanovića. Istinabog, to su radili i drugi, uključujući samog Milanovića, a ova zemlja nagledala se toliko loših vlada da je to postalo omiljena navika. Ali nitko, baš nitko nije ovako brzo prebacio odgovornost na prethodnu vlast, i unaprijed se treba pozdraviti s očekivanjima da je Orešković čudotvorac koji je bio majstor u prodavanju lijekova, pa će neki naći i za hrvatsku ekonomiju. Naprotiv, on je očito toliko skromno kapacitiran, a čini se i elementarno nesposoban za ulogu šefa Vlade, da je nakon što je ogadio prethodnika praktički u istom dahu preuzeo od njega glavne konture državnog budžeta za ovu godinu. Pomakni neku brojku ovamo, neku onamo i to je uglavnom pljunuto isto što smo i dosad imali. Zapravo i gore ako je suditi po indikativnoj najavi da će se poticaji za zapošljavanje prebaciti u poticaje za rodilje, što znači da je kvazidomoljubni imperativ razmnožavanja dobio prednost pred stimuliranjem rada i proizvodnje. A to mu dođe nešto kao apologija starih pobožnih patrijarhalnih obitelji, u kojima se puno gladovalo, ali se zato puno j…lo.

Uz ovo je došla i najava ponovnog uvođenja vojnog roka, još jednog od mokrih snova desnice, koja u militarizaciji vidi nešto kao idealnu teretanu za jačanje nacionalnog duha. Čak je novajlija u Saboru Stevo Culej nabacio da bi to bilo izvrsno za razvijanje nekog novog bratstva i jedinstva, jasno, ovaj put ograničenog samo na Hrvatice i Hrvate. Kada se ovo zbroji, dobije se da nova vlast doživljava Hrvatsku kao siromašnu, ali domoljubno svjesnu i ponosnu nejač, kojoj se i narednih godina predviđa vrlo skroman privredni rast. No zato će biti laka na obaraču u obrani i zaštiti navodnih domoljubnih svetinja, čija je glavna osobina lovljenje vlastitog repa. U takvoj situaciji skladno sjeda, kao budali šamar, što se Orešković-Karamarko-Petrovljeva vlada najviše bavi sobom. Točnije nepreglednim kadrovskim križaljkama, čiji je glavni princip da nema toliko lošeg i politički nepismenog ministra, njegovog zamjenika ili pomoćnika, da već sljedeći ne bi bio lošiji i nepismeniji. Duhoviti momci iz News Bara prepali su se da bi ih se moglo optužiti da je to njihovo maslo, pa su izdali redakcijsko saopćenje u kojem se zaklinju da to nema veze s njima. Nikakvo čudo.

Dvije sada već utabane staze vode do vrhova ove vlasti. Prva je da što je niža kvalifikacijska pozicija s koje se kreće – recimo ministra pravosuđa Ante Šprlje koji ima trogodišnje iskustvo u općinskom sudu, ili ministra gospodarstva Tomislava Panenića koji je bio zamjenik voditelja prodaje u lokalnom trgovačkom centru, pa je čak i bez toga ostao zbog disciplinskog otkaza – lakše se ulijeće u navodno čudotvorni Oreškovićev tim. Druga staza je još utabanija i prohodnija. Učinio ju je takvom čitav buljuk ministara, doministara i podministara koji su se našli u Banskim dvorima s jedinim ciljem – da kao crvena krpa dimenzija metar puta metar izazivaju skandale. U pravilu se radi o notornim nacionalističkim štetočinama koji svojim nakaradnim, često granično ekstremističkim stavovima, ne bi u normalnim vremenima imali pristup ni među poslugom u Vladi. Ali sada su im širom otvorena vrata ministarstava, a ukoliko je to u koliziji s njihovim retrogradnim desničarskim stavovima, utoliko bolje. Posljednji primjer je imenovanje zamjenikom ministra turizma Roberta Pauletića, čovjeka koji bi po definiciji trebao privlačiti strane turiste, za što ga ‘kvalificiraju’ nacirasističke izjave o srpskim i japanskim gostima. Plus to što je u ‘slavnim’ danima novinarske karijere proglasio Srbina ubijenog na najstrašniji način u eri Glavaševih ratnih zločina u Osijeku atentatorom na njega. Dakle od vjerojatnih desetaka, ako ne i stotina znalaca po turističkim zajednicama, hotelima, agencijama, koji bi mogli meritorno obavljati funkciju doministra, odabran je čovjek koji je meritoran jedino da je upropasti. Zvuči suludo i neobjašnjivo. No nekakvo objašnjenje bi se možda ipak moglo naći u analognom čitanju poznate ekonomske doktrine šoka, koja veli da kada su ekonomske prilike najgroznije, plaće i socijala najgori, građane treba smlaviti još nižim plaćama i još gorom socijalnom politikom. Time im se ubija nada da može biti bolje i utuvljuje, ako treba i represivnom batinom, da nikada nije toliko loše da ne može biti gore.

Tako je i u ovom slučaju. U Hrvatskoj posljednjih godina opet jača desni nacionalizam i prije nego se snage otpora uspostave i konsolidiraju, treba silovitim ušpricavanjem novog, napola mongoloidnog nacionalizma i šovinizma, njih učiniti dijelom mejnstrima. Ili, kako se to kaže, normalizirati nenormalno. Eto, na takve asocijacije vuče kadrovska politika nove vlasti. Što je najgore, to se postiglo u samo nekoliko tjedana otkako je konstituirana, tako da sve to neodoljivo podsjeća na ciljano kadroviranje neprofesionalnim škartom, i to baš u Vladi koja je sebe svečano proglasila ‘stručnom’. Ovdje treba dodati i da je Pauletić izbor Petrovljevog Mosta, koji je stručnost digao na razinu malne božanstva, ali ga sada gledamo kako se prvi put umočio u kloaki nacionalizma i nacionalističkog treša u kadroviranju. Ovo može biti važan presedan. Dosad se vjerovalo da je Most bio ključna karika u rekordno brzom micanju iz ministarskog stolca Mije Crnoje i njegovog ‘registra izdajnika’ te u zamrzavanju ministarske kandidature Milijana Brkića. Ta dvojica bila su očito zamišljena kao udarne igle spomenutog kadroviranja putem šoka, pri čemu je Crnoja pretpotopni nacionalist koji nije razumio ni zašto je doveden ni zašto je odveden, dok je Brkić krupnija šarža i njegovim izborom ovakva kadrovska politika postigla bi važnu, možda i presudnu pobjedu.

Dobro, ne kažem da Most i dalje neće biti smetnja i prepreka tome, pogotovo ako Karamarko odluči, što izgleda sve bliže, odsjeći premijera Oreškovića zbog soliranja u slučajevima Brkić i Lozančić. Petrovljeva stranka time naprosto štiti, čuva sebe da ne bude progutana od HDZ-a. Ali jasno je da je u ometanju ovakvog nakaradnog kadroviranja važniju ulogu odigrala šira javnost, pogotovo kulturnjaci, čiji je zahtjev za smjenom ministra kulture ZlatkaHasanbegovića još aktivan. Ovo je i najeksplozivnije kadrovsko pitanje nove vlasti, jer se preko ovog ministra želi normalizirati ne samo nacionalizam, nego i stavovi poražene strane u Drugom svjetskom ratu, ustaša. I to normalizirati što prije, jer ova vlast ipak zna da je slaba i da nema puno vremena da to provede. Što ne napravi odmah, poslije će biti teško nadoknaditi. To je sklizak teren za Karamarka, na kojem bi mogao pokleknuti, kao što je umalo pokleknuo i na izborima. Ali ako ovo prođe, Hrvatska će definitivno biti neka druga zemlja.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 9.3.2016. u 13:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija