Kaje li se Karamarko što je zatvorio hadezeovce?

Povezani članci

• Plenković uz Marića, razrješio trojicu ministara iz ‘Mosta’
• Prosvjed „Radnički Božić pred Čovićevom vilom“
• Zvonimir Nikolić: Izbori
• Cvjetovi zla
• Kušanje vlastite kaše
• Slučaj KGK ili Tko sere gelere?

Naljutili se novinari na Trgu žrtava fašizma što je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice – šestooptužene i šestoosuđene u aferi Fimi-media – čim je sutkinja Ivana Čalić izrekla nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu, njegovoj bivšoj stranci i jatacima u stjecanju protupravne imovinske koristi, sazvao press-konferenciju na kojoj je odverglao što je imao pa se na brzinu i u miru razišao, ne dopustivši im da mu postave niti jedno jedino pitanje. Toliko je Tomislav Karamarko razgnjevio te ljude čiji je posao da pitanja postavljaju svima – pa čak i policajcima, javnim i tajnim, sadašnjim i bivšim – da su mu poručili kako »idući put za ovako nešto ne treba sazivati konferenciju za medije, već poslati priopćenje ili svoju izjavu objaviti na Twitteru«.

   Ne znam je li Karamarko shvatio da su ga novinari poslali u tri tvita Twitterina ne samo zato što ih je svojim izbjegavanjem ikakvih pitanja spriječio da obave posao zbog kojega su došli, već i zato da mu daju na znanje da s javnošću ne može komunicirati kao samozadovoljna šiparica ili – da budem rodno korektan – samozadovoljni šiparac, tako što će tvitati svoje fotke sa celebrityjima. Ne znam je li Tomica Snuždena Lica skužio zločestu aluziju na službeni Twitter-profil HDZ-a preko kojega je prije četiri-pet dana u svijet pustio mutnu fotografiju, snimljenu drhtavom rukom i pretjerano uzbuđenim mobitelom na nekom dablinskom hodniku, gdje je zaskočio Vitalija Klička i zamolio ga da se zajedno slikaju, ali to sad i nije toliko važno. Važnije je to što su se na Trgu žrtava fašizma – makar i ovlaš, makar nakratko, makar u prolazu – sukobile dvije Hrvatske: jedna koja bi htjela pošteno odraditi svoj posao, iako nije sigurna da će za to dobiti i onu nepristojno nisku plaću, i ona druga koja je sigurna da će svoju nepristojno visoku plaću svakako dobiti, pa makar se nikad ne pojavila na radnome mjestu u Saboru i makar ne odgovorila ni na jedno pitanje na press-konferenciji, a što bi također trebao biti sastavni dio njezina masno preplaćenog posla.

   S druge strane, novinari bi trebali shvatiti Karamarka i njegove političke kapacitete, kudikamo skromnije od onih policijskih. I trebali bi cijeniti to što je šef HDZ-a na onome što on smatra press-konferencijom doista dao sve od sebe, što je u svega nekoliko rečenica izgovorio toliko nesuvislih fraza da bi bilo pretjerano očekivati da se nakon toga izloži ijednom suvislom pitanju ili – ne dao Bog – potpitanju.

   »Cijeli svoj radni vijek sam se borio protiv korupcije i moram reći da je ova presuda doista presedan – ne samo u hrvatskoj već i u europskoj praksi. Želim poručiti hrvatskoj javnosti, našim članovima, da smo potpuno uvjereni da nismo odgovorni i da ćemo se na presudu žaliti. Nikad, ali nikad, i to stalno ponavljam, nećemo prihvatiti kolektivnu odgovornost. Oni koji su počinili kaznena djela, pojedinci, trebaju za ta djela i odgovarati. Preko 200 tisuća naših članova su dobri, pošteni ljudi koji sami imaju problema i loše žive zbog sadašnje Vlade. Ne može se stranku proglašavati lopovskom. Ovo je stranka koja je stvorila hrvatsku državu. Svjesni smo da će se ova nepravomoćna presuda zlouporabljivati u političke svrhe, jer takvo je vrijeme…« – izrecitirao je Karamarko svoj sastavak pod lirskim naslovom »Konferencija za medije«.

   Zar itko misli da mu je trebalo postavljati dodatno pitanje »Tko će ovu presudu, kako kažete, zlouporabljivati u političke svrhe?«, nakon što je lider šestoosuđene stranke sam kazao i pokazao da će se političkom zloporabom presude baviti upravo HDZ? Jer što je ako nije politička zloporaba pozivanje na 200 tisuća članova HDZ-a koji »sami imaju problema i loše žive zbog sadašnje Vlade«? Znači li to da su dobro živjeli zbog prethodnih vlada, uključujući i onu čiji je premijer bio i njihov hvaljeni i obožavani predsjednik stranke?

Znači li to da svoj tadašnji bolji život dijelom duguju i novcu koji se spominjao u presudi Ivane Čalić i načinu funkcioniranja države i stranke dok ih je Ivo Sanader vodio kamo god su ga bespogovorno slijedili? Nije li, nadalje, čista politička zloupotreba na dan donošenja presude pripisivati stranci nepravomoćno osuđenoj za – kažimo to nježnim pravnim rječnikom – protupravno stjecanje imovinske koristi da je stvorila tu državu koju su neki njezini viđeniji članovi godinama pljačkali, uživajući za to vrijeme široku potporu stranačkoga članstva?

   Misli li itko da je Karamarka na presici trebalo zaskakati ikakvim dodatnim pitanjem o bilo kakvoj odgovornosti, nakon što se i sam pohvalio duhom kolektivne neodgovornosti koji skupa s njim vlada u stranci? I zar ga je itko trebao podsjećati da mu je cijeli njegov radni vijek proveden u borbi protiv korupcije protekao uludo, nakon što je sam – bez da ga itko išta pita – osuđujuću presudu protiv korumpirane družine, koju je kao policajac od zanata dao pohapsiti, proglasio žalosnim presedanom, ne samo u hrvatskoj, već i u europskoj praksi?

   Čast novinarima okupljenim u HDZ-ovoj središnjici na njihovoj dobroj volji da profesionalno i u ime javnosti odrade svoj posao, ali oni Karamarka doista nisu trebali ništa pitati, jer im je on unaprijed odgovorio na sva neizgovorena pitanja. Jedino što su trebali uraditi za njega, nažalost, nadilazi njihove financijske mogućnosti. A trebali su na licu mjesta skupiti novac i kupiti mu kartu do Australije.

   Tamo bi Karamarko mogao liječiti bolnu dušu lamentirajući nad Čalićkinom presudom skupa s onim pametnjakovićem koji je istim žalosnim povodom poručio: »Ovo sve skupa nam kao društvu ne čini dobro i pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo.« I otamo bi na HDZ-ov Twitter-profil mogao šibnuti mutnu fotku iz nekog tapeciranog hodnika u Canberri, gdje bi zaskočio jednako zabrinutog Zorana Milanovića i zamolio ga da se skupa slikaju. Pa da ta dva uslikana celeba jedan uz drugoga figuriraju kao bolji ljudi u dobrom društvu, takvi da se nitko tko ih gleda ne može odlučiti koji mu je bolji od kojega.