KAKO I GDJE JE SKRSENA MILIJARDA

Povezani članci

• Promocija knjige “Fafarikul”: “Ova knjiga i ovi zapisi diraju u ono što nas sve tišti”
• Fuad Đidić: Japan poslije četiri godine
• ŠARANJE PO TITU
• „RUSKA AGRESIJA“ – KOME TO TREBA?
• BOLJE SKUPLJE, NEGO JEFTINIJE: Dok postoje Autoceste FBiH softver može održavati samo jedna firma
• Boris Dežulović: Rat nije gotov i ne dajmo šansu miru!

TEKST CHRISA HEDGESA, DOPISNIKA THE NEW YORK
Ti mesa (NYT) koji pokriva podrucje Balkana, objavljen 17. augusta, izazvao je pravu pometnju u porodici Izetbegovic, kabinetu bosnjackog clana Predsjednistva BiH i vladajucem bosnjackom establismentu. Razlog za paniku ne lezi u tome sto je tekst otkrio vise detalja o kriminalu i lopovlucima pod okriljem i uz ucesce najmocnijih Bosnjaka, o cemu vec mjesecima pisu Dani i Slobodna Bosna; ovakav ucinak proizvela je cinjenica da je tekst objavljen u najutjecajnijem svjetskom listu, blisko povezanom sa izvorima u americkoj administraciji.

Sam tekst objavljen u NYT-u tesko da bi mogao zadovoljiti kriterije istrazivackog novinarstva cak i ovdasnjih medija. No, ocito je da namjera autora i nije bila da detaljnije istrazuje ono sto su sarajevski mediji vec objavljivali. Hedgesov tekst predstavlja tek jedan sumarni prikaz sumorne bosanske realnosti, u kojoj je ostvarena cudna kohabitacija desetina medjunarodnih organizacija, koje pomazu obnovu zemlje i kriminalnog carstva vladajucih predstavnika “svog” naroda. Jedina nova informacija jeste ona o postojanju Izvjestaja Antikorupcionog tima medjunarodnih organizacija na 4.000 stranica, u kojem se obradjuje 220 slucajeva prevare i korupcije. Cinjenica da je njujorskom dnevniku bio dostupan ovaj izvjestaj, cije postojanje u svojim izjavama nemusto i potvrdjuju i negiraju zvanicnici OHR-a, jeste ono sto ga po pristupu izvora i izdvaja od ostalih medija.

Nafta, Stolac, Sanski Most, “Arizona”…
Kako Hedges nije zelio ulaziti u temeljitije objasnjenje mehanizama kriminalnog bogacenja mocnika, to je u svom tekstu sa dosta uspjeha detektirao najilustrativnije primjere: neplacanje dazbina na uvoz nafte i naftnih proizvoda iz Hrvatske u Federaciju, pijacu ukradenih evropskih automobila kod Stoca, pljackanje medjunarodnih i domacih komitenata BH banke, opstrukciju stranih investicija, gubitke u budzetu Tuzlanskog kantona zbog kriminala u raspolaganju budzetskim sredstvima i nelegalne trgovine na pijaci “Arizona”, stotine krivicnih djela bivseg nacelnika Sanskog Mosta Mehmeda Alagica…

No, Hedges je bio manje uspjesan u ilustriranju inace tacne ocjene o moci i uticaju sina Alije Izetbegovica, Bakira, za kojeg “zvanicnici OHR-a i zapadni diplomati kazu da je jedan od najbogatijih i najmocnijih ljudi u BiH”. Naime, sa tvrdnjom da osobe koje nisu clanovi SDA moraju platiti Bakiru Izetbegovicu 2.000 dolara za dobijanje stanarskog prava, NYT bi mogao imati ozbiljne probleme i na sudu u New Yorku ukoliko se Izetbegovic mladji odluci na tuzbu. Naime, dovoljno je cak i ovlas poznavati mehanizme kojima se materijalizira i puno manja koncentracija moci nego sto je Izetbegoviceva, pa zakljuciti da je uzimanje mita od 2.000 dolara mizerno, i po metodi i po iznosu, cak i za lokalne celnike SDA u najzabitijim bosanskim gradicima.

Za objasnjenje mehanizama bogacenja kriminalaca koji uzivaju zastitu oba Izetbegovica potrebno je puno vise prostora NYT-a nego ga je zauzeo citav Hedgesov tekst. Sustina tih mehanizama ogleda se u faktickoj paralizi drzavnih institucija i organa, koji predstavljaju tek puki servis odluka najmocnijih stranackih figura. Dzaba je Edhemu Bicakcicu da kuka ( Dani, 27. april 1998) sto je federalni budzet ostao bez 200 miliona njemackih maraka zbog kriminalnog izostavljanja clana o uvozu nafte i naftnih derivata iz Ugovora o gospodarskoj suradnji Federacije BiH sa Republikom Hrvatskom kada Alija Izetbegovic posalje Hasana Muratovica – umjesto u zatvor – u Hrvatsku za ambasadora! Ili to sto iste gastronomske preferencije Bakira Izetbegovica i Senada Sahinpasica Saje – pace kod Hadzibajrica – budu dovoljne da federalni istrazni organi pet godina skrivaju i opstruiraju procesuiranje crvene Interpolove potjernice za Sahinpasicem. Dzaba je i sto opcinski tuzilac u Sanskom Mostu prikupi dokaze za preko 700 krivicnih djela nacelnika Sanskog Mosta kada Izetbegoviceva SDA izda saopcenje da je istraga protiv Mehmeda Alagica “napad na sve gradjane Sanskog Mosta”. I to sto nema tog medija ili drzavne institucije koja je mogala doci do informacije cijim parama i po cijem odobrenju Halid i Hasan Cengic prave aerodrom kod Visokog za svoju privatnu flotu…

Sustina nesporazuma povodom optuzbi za korupciju i kriminal izmedju stranaca (Richard Sclar, Robin Cook, OHR, ICG, Elisabeth Rehn, NYT…) i bosnjackih celnika lezi u nespremnosti ovih drugih da shvate da je vrijeme kada je Zapad, u uslovima brutalne agresije na BiH iz susjedstva, tolerirao vaninstitucionalno raspolaganje svim raspolozivim resursima od strane uskog familijarno-stranackog kruga oko Izetbegovica starijeg – nepovratno proslo. U tome sto je i poslije rata nastavio raspolagati stotinama miliona dolara na nacin na koji je u ratu raspolagao milijardama, dakle bez ikakve institucionalne kontrole, Alija Izetbegovic ne vidi nista problematicno. Takvo ponasanje mu omogucava autisticna javnost i korumpirano-nekompetentna opozicija, kojima nije na pamet palo da Izetbegovicu postave barem neka od sedam sustinskih pitanja koja su mu na naslovnoj stranici, namjerno pretenciozno, postavili prije dva mjeseca Dani ( 1. Koliko je novca tokom i poslije rata donirano Bosni i Hercegovini? 2. Ko je raspolagao tim novcem? 3. Po cijem odobrenju? 4. Za sta je trosen novac? 5. Kome je podnijet izvjestaj o utrosku novca? 6. Koliko je novca jos ostalo? 7. Gdje su 22,5 miliona njemackih maraka koja su u gotovini dignuta 13.5.1996. godine iz Narodne banke BiH?). Novinari koji su nudili opkladu da “cangrizavi”(po vlastitom priznanju) Izetbegovic, koji javno reagira i na najbanalnije pominjanje njegovog imena u nezadovoljavajucem kontekstu, nece odgovoriti na njih, bili su u pravu. Odgovore na ova i slicna pitanja Izetbegovic ce ponijeti u grob, upravo zbog toga sto bi oni bili neoborivo svjedocanstvo moralne niskosti i lakome gramzivosti niza pripadnika “halke” koji su se samoprijegorno “zrtvovali” za islam, Bosnu i Bosnjake, ulazeci u rat kao piljari i imami, a izlazeci iz njega kao veleposjednici, vlasnici flota i milioneri. Tragika je Bosnjaka da oni koji bi o ovome nesto mogli reci, ne smiju (Nijaz Durakovic, naprimjer), dok oni koji bi smjeli, to ne mogu zbog svoje nekadasnje uloge (Haris Silajdzic, naprimjer).

Odbrana porodice Izetbegovic
Saopcenje Alije Izetbegovica povodom teksta NYT-a otkriva sustinsko neprihvatanje (nerazumijevanje?) principa na kojima mora pocivati pravna drzava i vlast koja se bori protiv kriminala i korupcije. To sto Hedges u tekstu citira pomenuti Izvjestaj antikorupcionog tima, po kojem iz ovogodisnjeg budzeta Tuzlanskog kantona nedostaje 200 miliona dolara, te 300 miliona dolara iz protekle dvije godine, Izetbegovic drzi krucijalnim dokazom Hedgesovih lazi. Kao argument bosnjacki lider navodi da je budzet Tuzlanskog kantona za prvu polovinu 1999. i prethodne dvije godine 612 miliona konvertibilnih maraka. Ocito, Izetbegoviceva aritmetika budzetske kradje razlikuje se od metodologije koju koristi svaka pravna drzava na svijetu. Za Izetbegovica je kradja (ako je i to) samo ono sto su napravili Hazim Vikalo i njegovi majstori. Pritom, ono sto je kao prihod od dazbina (carine, porezi, akcize) trebalo pripasti budzetu, a nije – za Izetbegovica jednostavno nije kradja. Prosta racunica pokazuje da je Hedgesova kalkulacija vise nego utemeljena imaju li se u vidu procjene da je jos od 1996. godine dnevni nelegalni trgovinski obrt na pijaci “Arizona” veci od milion njemackih maraka.

Iako se ukupni iznos od milijardu dolara za koji je pokradena Bosna i Hercegovina vezuje za citavu zemlju, zanimljivo je da su se prozvanim i pogodjenim, na zadovoljstvo Jadranka Prlica, Ante Jelavica, Brune Stojica… te Momcila Krajisnika, Gojka Klickovica, Milorada Dodika…, osjetili samo bosnjacki celnici. Ova cinjenica vuce korijen kako iz vremena agresije, kada su bosnjacki celnici u svijetu bili prihvatani kao jedini legitimni predstavnici drzave Bosne i Hercegovine, tako i iz medju Bosnjacima siroko rasprostranjenog politickog osjecaja da su pozvaniji od Srba i Hrvata da reagiraju na sve sto je u vezi sa Bosnom i Hercegovinom.

“Neko je ovdje tesko pogrijesio na stetu Bosne. Ko god da je – morat ce za to odgovarati”, zakljucuje Alija Izetbegovic svoje saopcenje koje je javnosti pred kamerama teatralno, sa svim dramaturskim pauzama i akcentima, saopcio inspirisani Mirza Hajric. Tragikomicno je da je ovo i jedina nesporna konstatacija u saopcenju i zahtjev koji svakako treba podrzati. No, istragu bi, cekajuci tuzioca-stranca kojeg je predlozio, valjalo okrenuti u smjeru suprotnom od onog koji sugerira Izetbegovic. Za pocetak, dobro bi bilo da krene od sebe i barem odgovori na onih sedam pitanja iz Dana. Vec iz tih odgovora na red bi dosli i Bakir Izetbegovic, Halid Cengic, Hasan Cengic, Senad Sahinpasic, Bakir Alispahic, Omer Behmen… Tada bi bilo vidljivo koliko je opskurna odbrana Bakira Izetbegovica, koji Hedgesov tekst naziva krstaskim napadom na Bosnjake, po istom kalupu po kojem i Milosevicev i Tudjmanov rezim napadaju CNN. (Zanimljivo je da Chris Hedges nije bio “krstas” kada je, rizikujuci vlastiti zivot, otkrivao srpske koncentracione logore u Bosni.) Dirljivi pokusaj Bakira Izetbegovica da odbrani Bosnjake od neprijateljskih NYT-a i Hedgesa, tek tada bi dobio ljudski razumljivu dimenziju vlastite odbrane.

Objavljeno u broju 116 DANA, 20. august / kolovoz 1999.