Kako je Meho K. stražar iz okolice Travnika zajeb’o Vinsenta van Goga

Haris Jašarević
Autor 25.1.2018. u 11:34

Izdvajamo

  • Korijene te zablude o nespojivosti kapitalizma i umjetnosti naravno treba tražiti u institucionalnom djelovanju i propagandnom masakriranju umova, kojima se već u ranoj mladosti veli da je formu nužno štovati, te kako odlazak izvan okvira definicija i pravila (u ovom slučaju umjetnosti) znači teško zastranjivanje zbog kojeg ćete biti ismijani od zajednice. Shodno tome na scenu stupaju generacije ljudi kojima je rečeno da život nije vrijedan borbe te da oni nisu dovoljno dobri ma šta god uradili. Ljudi jedu ravnodušnost za doručak, ručak i večeru jer im nije jasno da je poezija u njima, da se umjetnost oslobađa iz zdravog inata i borbe za život i ljude koje voliš. Želimo li imati naciju ravnodušnih ili naciju umjetnika, samosvjesnih ljudi iz kojih samopouzdanje pršti i koji iz svoje poezije shvaćaju i sebe a i druge?!

Povezani članci

Kako je Meho K. stražar iz okolice Travnika zajeb’o Vinsenta van Goga

Dođem kući slomljen od umora i slušam ljude u kravatama za koje sam se i borio kako pričaju o reformskoj agendi, siromaštvu i nacionalizmu a ja se samo nasmiješim. Razmišljam o tome kako sam nekada maštao da postanem slikar ili pisac pa da mi se ljudi dive i viču on je genije i umjetnik par ekselans ali onda se sjetim da je sva poezija svijeta u meni, da je sva umjetnost svijeta u meni, jer se borim protiv sebe i protiv života a opet za život. I tako svaki dan. Život je najveća umjetnost i ja ga živim a od života ništa veće nema. Pa kako ćeš ti onda bolan Vinsente biti veći umjetnik od mene?!

Jeste li nekada razmišljali koja je prva osoba koja vam padne na pamet kada neko spomene riječ umjetnost?

Možda, Rembrant? Picasso? Frida? Kurt Cobain? John Lennon? David Fincher? Quentin Tarantino? Messi? Jordan? Tony Blair? Nedžad Ibrišimović? Ili vam možda slike izađu pred oči, crna mačka koja prelazi ulicu dok se oblizuje, bik koji mirno stoji na livadi i smrknuto gleda u prestrašenog posmatrača, patke u magli, Sunce koje zalazi a vi stojite na balkonu i pušite zadnji cigar iz kutije, žena koju volite, znojne plesačice u zadimljenim podrumima, našminkane gole pjevačice u diskoteci, najnoviji telefon koji sanjate već mjesecima. Šta je umjetnost za bh. građane? Kada ostanu sami sa svojim mislima u mraku, koje slike ili riječi iskoče iz mašte kada razmišljaju o umjetnosti?!

Radikalna pitanja se vrzmaju po mojoj glavi. Jesu li ljudi u BiH uopće sposobni za umjetnost? Kako funkcioniše odnos između bijede i umjetnosti? Da li je bijedan čovjek sposoban za duhovno oplemenjivanje?

Naravno da su sposobni za umjetnost, da bi nastavio uopće pisati moram vjerovati u to. To moranje naravno ne isključuje istinu ali zasigurno baca sjenu na nju, ali opet kontam, jebo ti istinu koja nad sobom nema sjenu sumnje. Skepsa, u maloj dozi uvijek povećava vjeru, ponekad je ta mala doza dovoljna da vjeru i potpuno uništi ali i to je uredu, jer je rizik majka uspjeha. Iznad glave mi se formira oblačić a u njemu stoji Delboy Trotter, zalizan, u kariranoj košulji marke Lacastey i ispruženih ruka viče: „Who dares wins“. Pomislim upravu je, taj genije iz Peckhama. No ne pišem ovo da bi vas naučio marketinškim trikovima firme Trotters Independent Traders niti da bi vam rekao kako se rizik isplati. Ovo pišem kako bi vam rekao da je više no ikad potrebno proširiti okvir umjetnosti. Ovdje naravno nije riječ o podvođenju stvari u kontekst koji nama odgovara. Nije riječ o pukom relativiziranju termina umjetnosti da bi se jadni i napaćeni bh. građani upisali u genijalce. Stvar je u okretanju medalje na drugu stranu. Na toj drugoj strani suhoparni egzistencijalni kapitalizam nema nikakve šanse a ljudi u ovoj državi se pretvaraju u rembrante i goye. Čitava zemlja je njihov atelje a teške životne odluke koje donose kako bi njihova porodica preživila su njihovi maestralni pokreti kistom koji formiraju sliku koju ljudi nazivaju žvotom. Život je umjetnost a umjetnost je život. Neprekidni metabolizam iz kojeg proizilaze prekrasne umjetnine.

Vjerujem da u ovoj državi ne postoji čovjek koji nije bio u zabludi. Tako sam i ja bio oprhvan sa njom, vjerujući kako ljudi u ovoj državi nemaju vremana za umjetnost jer su opterećeni teškim životnim prilikama. Zamišljao sam bauštelca koji nakon dvanaest sati teškog rada nema vremena ni volje uzeti kist ili pero te stvoriti umjetničko djelo. Zamišljao sam čovjeka koji dođe kući mrtav umoran toliko da ne može upaliti auto i otići u kino ili pozorište te pogledati film ili predstavu. Zamišljao sam ljude kojima u toj čitavoj bijedi i neimaštini ni na kraj pameti nije umjetnost. Onda sam shvatio da je ta umjetnost u njima samima. Institucionalizirana klasicistička umjetnost veli da su to obični siromašni ljudi. Umjetnost izvan okvira veli da je poezija u tim ljudima, da je umjetnost u tim ljudima koja se oslobađa u trenutku kada oni odluče uhvatiti se u koštac sa životom i državom koja ih je iznevjerila. Ta čar umjetnosti oslobađa se kada ljudi ne dignu ruke nego prionu u borbu za život, za ljude oko sebe i dok se bore čitavo vrijeme drže osmijeh na licima. Umjetnost izvan okvira je nadasve optimistična.

 Korijene te zablude o nespojivosti kapitalizma i umjetnosti naravno treba tražiti u institucionalnom djelovanju i propagandnom masakriranju umova, kojima se već u ranoj mladosti veli da je formu nužno štovati, te kako odlazak izvan okvira definicija i pravila (u ovom slučaju umjetnosti) znači teško zastranjivanje zbog kojeg ćete biti ismijani od zajednice. Shodno tome na scenu stupaju generacije ljudi kojima je rečeno da život nije vrijedan borbe te da oni nisu dovoljno dobri ma šta god uradili. Ljudi jedu ravnodušnost za doručak, ručak i večeru jer im nije jasno da je poezija u njima, da se umjetnost oslobađa iz zdravog inata i borbe za život i ljude  koje voliš. Želimo li imati naciju ravnodušnih ili naciju umjetnika, samosvjesnih ljudi iz kojih samopouzdanje pršti i koji iz svoje poezije shvaćaju i sebe a i druge?!

Šta onda trebamo uraditi?

Samo početi vjerovati u sebe, u nepresušno vrelo inspiracije iz koje proizilaze najfinije umjetničke niti. Tako jednostavno. Iznenađujuće je koliko se pozitivne energije oslobodi kada ljudima kažete jasnu, očiglednu istinu koje nisu bili svjesni a još je iznenađujuće koliko je ponekad tu istinu teško otkriti.

Kada neko spomene riječ umjetnost, meni na pamet padne Meho K. iz okolica Travnika. Mehu K. sam upoznao kada sam otišao u Travnik da sudjelujem na seminaru vezano za kognitivno-bihevioralnu analizu. Prišao mi je na pauzi za kafu i predstavio se. Meho, drago mi je.

Meho K. je izgledao kao da je upravo izašao iz rova. Izgledao je kao čovjek kojem je upravo rečeno da je rat završio ali da će sve što je ikad imao morati ponovo izgraditi. Imao je oko četrdesetak godina, bio je prosječne visine, sa ponekom sijedom u glavi, velikih plavih očiju i skladnih crta lica. Nosio je crne čizme ulaštene toliko da sam mogao vidjeti svoj odraz u njima, plave farmerke, smeđi džemper i vijetnamku znantno stariju u odnosu na ostale odjevne predmete. Nakon kraćeg predstavljanja, postavi mi Meho pitanje zbog kojeg je i napisan ovaj članak. „Ispriča li ja tebi kako sam upoznao van Goga?“ upita me Meho K. Podigoh obrve u čuđenju jer mi kroz glavu prođe milion nelogičnosti u tom pitanju, ali ipak nastavih razgovor. Vinsenta? Odgovorih mu. Ja, reče Meho, Vinsenta van Goga, slikara. Nisi, rekoh, odmahajući glavom polako, kao da želim kupiti vremena da se saberem. E ovako ti je to bilo, započe Meho K…

Ima nekoliko dana, vraćajući se sa noćne smjene (Meho K. radi kao stražar za privatnu zaštitarsku kompaniju) iz Travnika baš na onom skretanju, pored velike kopirnice „Original“ vidim stoji čovjek. Sav zbunjen nekakav. Priđem mu bliže, upitam, ljudino trebal’ šta pomoć’. On me samo gleda i šuti. Priđem mu još bliže, vidim poznat mi čovjek al’ nikako skontat’ ko je. Riđa brada, omalen, kratke zalizane kose i u plavom pohabanom kaputu. Tad mi sinu. Vinsente jesil’ to ti upitam ga? Jesam, ja sam odgovori mi on nekako bezvoljno. Pa šta radiš čovječe ovdje u Travniku u gluho doba?             Ivo Andrić, njega sam došo’ upoznat, al’ sazno sam da više ne živi u Travniku, odgovori mi Vinsent.

Mogu li te nešto upitati Vinsente? Klimnu mi glavom u znak odobravanja.

Šta misliš ti ko je veći umjetnik, od nas dvojice? On se, čuvši pitanje nasmija, i odmah potom odgovori. Ja sam veći čovječe, pa znaš li ti kakva sam samo djela ja stvorio, jedan sam od najvećih slikara postimpresionizma, nacrtao sam Zvjezdanu noć, Suncokrete, Portret Dr. Gacheta, moje se slike danas prodaju za milione dolara. A ko si ti?! Jedan obični siromah iz Bosne. Zašto si ti veći od mene?

E ovako Vinsente, ja ne znam puno o slikanju, ne znam čak dobro ni crtati, nemam pojma šta uopšte znači postimpresionizam, znam da je post treća islamska dužnost, a to ostalo pojma nemam. Slike koje sam nekada crtao ne prodaju se ni za dvadeset feninga a kamoli za dvadeset miliona. Ali pored svega toga sam veći umjetnik od tebe jer sam shvatio da život ne mogu pobjediti ali se svakog dana borim. U svojim najboljim godinama sam uzeo pušku više po inerciji nego po nekom osjećaju dužnosti. U ratu sam izgubio brata i babu. U rovu sam bio četiri godine, preživio sve i svašta. Izašo’ iz rata fizički neokrnjen a psihički slomljen. Smogao nekako snage, opet po inerciji, da se oženim, našao finu ženu dobio dijete, pa onda još jedno. Nisam marke u džepu imo’. Radim sada ko stražar. Stojim po petnaest sati ispred objekata koje niko ne napada i tjeram tinejdžere sa pivom koji dođu ispred objekta koji čuvam. Plata mi je petstopedeset maraka. Relativno česta. Sa tom platom, ja plaćam račune, hranu, školujem djecu, jedno će sad na fakultet a drugo ide u osnovnu, nađe se nešto i za poklona da ženu iznenadim. Dođem kući slomljen od umora i slušam ljude u kravatama za koje sam se i borio kako pričaju o reformskoj agendi, siromaštvu i nacionalizmu a ja se samo nasmiješim. Razmišljam o tome kako sam nekada maštao da postanem slikar ili pisac pa da mi se ljudi dive i viču on je genije i umjetnik par ekselans ali onda se sjetim da je sva poezija svijeta u meni, da je sva umjetnost svijeta u meni, jer se borim protiv sebe i protiv života a opet za život. I tako svaki dan. Život je najveća umjetnost i ja ga živim a od života ništa veće nema. Pa kako ćeš ti onda bolan Vinsente biti veći umjetnik od mene?!

Gledao me neko vrijeme Vinsent, pomalo zbunjeno i prestrašeno, i konačno mi reče: Boga mi si, Meho upravu. Ajde Tot gauw Meho odoh vidjeti je li Ivo došao kući.

Tot gauw moj Vinsente, uzvratih mu pozdrav.

Eto moj prijatelju, to ti je priča o tome kako sam upoznao Vinsenta van Goga. Jesam li mu dobro reko’ ono za umjetnost?

Jesi, jesi Meho, rekoh više jer sam bio zbunjen baš kao i Vinsent dok je posmatrao Mehu K. a i riječi jesi, jesi su mi bile nekako najlakše za izgovoriti. Milion mi je pitanja trčalo kroz glavu, poput prestrašenih maratonaca, od toga kako je postimpresionistički slikar iz devetnaestog stoljeća mogao razgovarati u dvijehiljadeosamnaestoj sa stražarem iz okolice Travnika pa do toga što se ona kopirnica iz priče koju mi je Meho pričao  zove „Original“, ali sve sam to mogao nekako provariti osim jedne stvari te to i upitah Mehu: Kako je bolan Meho, Vinsent razumio bosanski jezik? Kako je razumio, šta si mu pričo’?

Meho se slatko nasmija i reče: Zar ne znaš?! Pa svi istinski umjetnici svijeta se razumiju bez obzira koji jezik pričali. Nasmijah se i ja, te mu ko i Vinsent rekoh: Boga mi si, upravu Meho.

Neka žena, kovrčave plave kose dođe do nas i reče nam da je pauza gotova te se Meho K. i ja vratišmo na seminar.

——————————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

Haris Jašarević
Autor 25.1.2018. u 11:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija