Kako Otac kaže

Autor 31.5.2011. u 23:38

Kako Otac kaže

Srbi su konačno odlučili izručiti Ratka Mladića Hagu. Srpska potraga za jednim od najvećih svjetskih ratnih zločinaca  poprilično se otegla zato jer Srbima nije bilo na kraj pameti  učiniti ono što su  njihova “braća” učinila mnogo ranije iako se hrvatski generali, nepravomoćno osuđeni na dugogodišnje robije, ako govorimo o zločinima, ne mogu usporediti sa Mladićem. 

 Kad je Hadeze “naše generale” isporučio Hagu mi Hrvati pojma nismo imali koje su im hrvatske “posljednje želje.” Nitko nam nije javljao da li su poželjeli mali plavac, dingač, poljubiti staru baku, tucnuti ženu ili tražiti da im Država u privremenu ćeliju isporuči dvije ili tri kurve.

 Do dana današnjega ne znamo ni koliki im je bio tlak. Sretna sam zbog toga. Ako se hrvatska službena politika i nije nikad iskreno odrekla svojih zločina bar nas nije obavještavala kako je ugađala našim generalima prije nego ih je strpala u avion za Hag. Svoje je sluge isporučila svojim gospodarima  hladno, efikasno, brzo, bez vatrometa i vatrenih govora.

 Ni hrvatski klinci koji su za vrijeme rata nosili pelene nisu kod hrvatske “isporuke” bili uznemireni koliko su to srpska djeca danas. Palila su sve što im je bilo na putu a Mladića drže Ocem Otadžbine. Strastvena dječica pojma nemaju tko je Mladić a oni koji u Srbiji znaju istinu o njemu ne pokazuju ni najmanju namjeru da je Srbima glasno i jasno kažu.

 Mladić je za Srbe “iznemogli starčić”, heroj, žrtva izdajnika zemlje Srbije, čovjek koji ima visok tlak, nekoliko moždanih udara, nema kose, liječio se sam jer mu godinama nije pružana odgovarajuća liječnička skrb, ukratko, progonjeno siroče.

 Srbi se, sudeći po onome kako izvještavaju njihovi mediji, a naši uredno prenose, u odnosu prema njemu osjećaju krivima. Svi do jednoga. Zato mu u zatvor nose jagode i televizor, posjećuje ga sin sa ostalom rodbinom, posebno je dirljivo da će njegovi unučići prvi put vidjeti “onemoćalog starca” u šezdeset i devetoj koji im je djed i koji je od života tražio samo da ode kćeri na grob.

 Kako dirljivo, zapravo. Može li biti monstrum tata koji želi suzama orositi zemlju u kojoj leži njegova draga Ana? Mi koji živimo na ovim prostorima zaista smo se nagledali svakojakih gadarija ali mi se nekako čini da je sve ovo što se dešava oko Mladića prešlo svaku mjeru.

Jedan od najsurovijih zločinaca u svjetskim razmjerima tretira se kao toplo ljudsko biće koje je, na pravdi boga, desetak godina živjelo na kruhu i vodi, ni ubuduće mu se bolje ne piše, pa mu se zato mora ispuniti baš svaka željica.

 Da Srbi to sve rade u miru i tišini sve bi bilo okej ali ovako…Svijetu šalju jasnu poruku, dobit ćete Mladića ne zato jer je zločinac već stoga što ga moramo izručiti iako ga od srca otkidamo.  Doduše u čitavoj ovoj jezivoj priči ima i nešto bolesno utješno za rodbinu tisuća njegovih žrtava. Odvezli su ga na grob “njegove Ane” koja se ubila njegovim pištoljem baš zato jer nije mogla podnijeti što je njegova.

Mladić se toliko puta narugao svojim žrtvama, i mrtvima i živima, pa bi onim živima njegov pohod na Anin grob uz sirene, ambulantna kola, policiju i vojsku mogao biti tračak utjehe. Ima pravde. Ni mrtva Ana nije mogla pobjeći od mrskog oca koji nije imao mira dok nije na nju mrtvu pljunuo. Na nju je, vozeći Mladića na njen grob, pljunula i srpska vlast. I na nju i na čitav svijet. Ali to nije ništa novo.

Rudan.info

Autor 31.5.2011. u 23:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija