Kako s naslijeđem zločina?

Nenad Obradović
Autor/ica 11.1.2013. u 10:02

Kako s naslijeđem zločina?

Neimenovana prošlost odzvanja u sadašnjem trenutku sve dok ne bude izišla iz neraščišćenih ruševina. To podrazumijeva istinski osjećaj za pravdu i neophodnost neponovljivosti patnje koja postaje univerzalni faktor pomirenja. Činjenica da će uvijek biti i onih koji će relativizirati i unižavati žrtve uz to proizvodeći, kako piše Adorno, strahote koje nemaju kraja jer se krivnja i nasilje svaki put iznova plaćaju krivnjom i nasiljem,  dodatni je poticaj da radimo na prošlosti kako patnja ne bi ostala upisana u konstantu čovječanstava a naši životi postali kukavički jer smo ostali nijemi pred neshvatljivom bukom poricanja.

Piše: Nenad Obradović

Prošlo je dvadeset godina od početka sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije i kako to biva iza nasilnih ratova sa velikim ljudskim i materijalnim stradanjima posljedice se liječe jako teško. Nezavisne države, uključujući i Kosovo, izgradile su svoje sustave i postigle željeni cilj ali se i dalje ne pokazuje dovoljno spremnosti, ili hrabrosti, za nedvosmisleno određenje prema naslijeđu zločina. Tome ponajviše doprinosi sadašnja pozicija Srbije koja je nakon velikih teritorijalnih pretenzija i planova proširenja svog nacionalnog prostora ostala kao nedovršena i posve nacionalno neodređena država bez jasnih vrijednosnih uporišta. Dakle, Srbija je u rat za teritorij ušla slavodobitno i napadački, uz jaku medijsku, vojnu i ljudsku potporu zločinu i krvoproliću i sa nadom o izgradnji države koja će teritorijalno zadovoljiti megalomanske ciljeve inspiratora zločina. Međutim, iz rata je izišla kao neosporni gubitnik, razorena materijalno i vrijednosno te danas održava poziciju patriotskog poricatelja činjenica što ostavlja bolne i nesagledive posljedice u postratnom regionu gdje, kako primjećuje Janja Beč Neumann, još uvijek vlada psihologija potlačenih i uskraćenih ljudi.

Relativiziranje zločina kroz frazeološke igre

Kako se u postratnom društvu gdje je izgraženo ‘igranje’ sa utvrđenim činjenicama, poput negiranja granatiranja Sarajeva ili genocida u Srebrenici, može izgraditi pravedno i osjetljivo društveno biće koje će osuditi i suosjećati sa svakim zločinom, ma gdje se on dogodio? Na ovo pitanje teško ćemo dobiti odgovor ako se ne pozovemo na neke povijesne, slične situacije postgenocidnog društva. Termin koji sam upotrijebio predstavlja postnasilno društvo izišlo iz faze sistematskog uništenja i zločina čije konzekvence u sadašnjosti proizvode relativiziranje zločina i brojčanu reinterpretaciju žrtava.

Takva situacija najuočljivija je bila nakon presude Međunarodnog suda pravde a povodom genocida u Bosni i Hercegovini gdje stoji, da se podsjetimo, da je genocid u Srebrenici počinjen od strane armije, policije i vlasti Republike Srpske, dok Srbija nije učinila dovoljno da isti spriječi, iako je bila u mogućnosti da to uradi. Srbija je nakon presude donijela skupštinsku deklaraciju o osudi zločina (ne genocida) u Srebrenici i to je samo dodatno potaknulo tezu o sustavnom negiranju odgovornosti prema zločinima u Srbiji. Tu situaciju slikovito ilustrira Asim Jusić: Nakon presude Međunarodnog suda pravde javnost u Srbiji je odahnula, a većina javnih komentara bila je ”mi samo nismo spriječili genocid” prevazilazeći činjenicu da je Srbija prva zemlja ikada osuđena za takvo djelovanje. Korištenje riječi samo (jedno veliko ‘samo’, uistinu) svjedoči o stanju kolektivne svijesti. Većina srpske javnosti nikad nije ni pročitala presudu, i iako, osim Srebrenice, svi znaju za etničko čišćenje (odvratan termin) nesrba u Bosni, čini se da mnogi, ako ne i ogromna većina, to smatraju ‘manjim nemarom’ nedostojnim njihovog razmišljanja. Ovaj ilustrativan primjer frazeološke igre prisutne u srbijanskoj javnosti govori u prilog tezi relativiziranja utvrđenih zločina, prije svih onih prema presudama Haškog tribunala, te ističe malignost ‘pozitivnih’, ali neiskrenih, iskoraka ka priznanju činjenica i podizanju društvene svijesti prema naslijeđu zločina. Ti retrogradni procesi prividnog smiraja nastavljaju se u školskim udžbenicima i javnim (ne)obilježavanjem datuma urezanih u društvenu svijest. Sve ove prozirne točke sjećanja za zajednički cilj imaju umanjenje odgovornosti, ne konačno priznanje, i doprinose još većem jazu između postratnih društava bivše Jugoslavije.

Povijesno pravljenje spiskova

Još jedan važan uzrok neprestanog poricanja u ime nacionalne države i patriotskog zadatka ‘dobrog momka’ u povijesti predstavlja neprekinuta nit brojanja žrtava čije korijene tražimo u nerazjašnjenom naslijeđu zločina iz Drugog svjetskog rata. Tu pojavu nazivam povijesnim pravljenjem spiskova i njezino postojanje može se odrediti kroz cijelu povijest. Još od rimskih vremena pravljeni su popisi sopstvenih žrtva, uz želju za negiranjem i manipuliranjem imenima s ‘druge’ strane. Tu činjenicu uzima u obzir i Adam Michnik koji piše: Stoljećima su popisi imena postali neizbježan element društvene povijesti – spiskovi vještica paljenih na lomači, spiskovi heretika podvrgnutih ispitivanjima inkvizicije, spiskovi jezuita osuđenih na izgnanstvo,  spiskovi masona, popisi Židova, spiskovi kršćana za koje se sumnja da su židovskog porijekla, spiskovi komunista i onih za koje se sumnja da su simpatizeri komunizma, spiskovi rojalista i drugih neprijatelja revolucije, popisi agenata osiguranja, spiskovi talaca i spiskovi giljotiniranih, pogubljenih dželatskom sjekirom i strijeljanih. Spiskove u kontekstu suočavanja sa zločinom tematizira i pisac Aleksandar Tišma. On piše: Nijemci i nenemci i mi njihovi bivši protivnici, koji smo također negdje dodavali spiskove, udarali pečate gdje nam je bilo rečeno, pratili i predavali ljude za koje je to bilo naređeno, gledali neku djecu kako plaču ne pitajući zašto plaču jer smo se plašili da ćemo saznati nešto što se kosi s našim nazorima a što ćemo i inače biti nemoćni da promijenimo. Može li čovjek koji je vidio bespomoćne ljude, ljude okružene oružnicima, i rasplakanu djecu, djecu pripijenu uz roditelje koji ne mogu pomoći – može li takav čovjek živjeti na zemlji?

Protiv psihologije poricanja

Na kraju, neophodno je usredotočiti se na ključna pitanja koja vode ka prevazilaženju negiranja zločina. Prvo, neophodno je jasno imenovati zločin, odrediti njegovu prostornu i narativnu definiciju, napraviti popis potlačenih i ubijenih i javno o tome govoriti. Imenovane žrtve treba udostojiti reparacija odnosno pružiti im pravo da se osjećaju zaštićenim i sigurnim. Uz to, javno simbolizirati poprišta zločina i stradanja kao mjesta patnje koja se nikada u budućnosti ne smiju ponoviti. Potom, kao važan čimbenik suočavanja sa prošlošću treba poslužiti zakonodavna djelatnost koja bi uključivala stroga sankcioniranja negacije zločina. Dalje, neophodno je medijski ‘ovladati’ nasiljem i akcentirati njegovu uništiteljsku prostornost i to kroz dokumentarne filmove i emisije koje će uključivati pregled relevantanih lokacija zločina. Na kraju, možda i najvažniji aspekt utjecaja na društvenu svijest trebao bi biti obrazovni sustav koji bi u nastavu neosporno morao uključiti sve lokacije zločina, uz kritički diskurs osude nasilja nad drugim, što bi u budućnosti pridonijelo zdravijem i učinkovitijem društvenom ozdravljenju.

Sve spomenuto trebalo bi biti imperativ srbijanske društvene scene jer su to procesi koji nisu zaobišli niti jednu postgenocidnu teritoriju gdje je zavladala psihologija poricanja. Neimenovana prošlost odzvanja u sadašnjem trenutku sve dok ne bude izišla iz neraščišćenih ruševina. To podrazumijeva istinski osjećaj za pravdu i neophodnost neponovljivosti patnje koja postaje univerzalni faktor pomirenja. Činjenica da će uvijek biti i onih koji će relativizirati i unižavati žrtve uz to proizvodeći, kako piše Adorno, strahote koje nemaju kraja jer se krivnja i nasilje svaki put iznova plaćaju krivnjom i nasiljem,  dodatni je poticaj da radimo na prošlosti kako patnja ne bi ostala upisana u konstantu čovječanstava a naši životi postali kukavički jer smo ostali nijemi pred neshvatljivom bukom poricanja.

Nenad Obradović
Autor/ica 11.1.2013. u 10:02