KAKO SMO SE POGUBILI

Dino Prohić
Autor 14.8.2014. u 10:30

KAKO SMO SE POGUBILI

Pogledajte dobro izborne liste. U moru političkih subjekata mora da ima neko ko je kvalifikovan da bude roditelj. Pardon, političar.

Piše: Dino Prohić

Dvadeset godina nakaradnog vođenja zemlje moralo je ostaviti traga na svemu, a najviše na mentalitetu. Negdje u svoj toj muci koju preživljava BiH mi, Bosanci i Hercegovci, smo se međusobno pogubili.

Ima solidan broj godina od kako nisam čuo vrhunski vic kada odem u BiH. Isprva, odmah nakon rata, onaj prepoznatljivi bosanski duh stvarao je mnogo toga, pa između ostalog i izvrsne viceve. Uvijek smo znali da se zezamo na svoj, a pomalo i na tuđi račun. Bilo je to vrijeme kad se stvaralo, onako kao što se stvralo prije nego što nam je rat poderao komšiluke i uništio budućnost. Sada je toga sve manje.

Nije neko čudo to što se dešava. Duge godine beznađa dovele su do opšteg gubitka volje za bilo čim. Apatija je bolest koja dominira slikom BiH. Makar za nas koji odlazimo i vraćamo se.

Postoji izvjesni antagonizam između dijaspore i domicilnog stanovništva, i to nema potrebe trpati pod tepih. Ni jedni ni drugi ne znaju tačno da upere prstom u to zašto je to tako. A i jedni i drugi znaju da nešto nije uredu.

Izgleda da su se tokom godina jednostavno razvile kulturološke razlike koje prijete da nas do kraja udalje jedne od drugih.

U vrijeme dok se današnja dijaspora etablirala na zapadu, često je bilo riječi o tome kako se mi lako uklapamo u društva zemalja domaćina. Ne znači to da smo se asimilirali (iako ima i takvih primjera), nego jednostavno to da kulturološke razlike između Bosanaca i recimo Šveđana, nisu bile vidljive u tolikoj mjeri da bi dovodile do konflikata. Znači, mentalitet koji smo skupa sa onih par kofera ponijeli iz BiH je bio apsolutno kompatibilan sa evropskim. Nakon 20 godina na zapadu, u toku kojih smo svi mi, manje više, išli na posao, završavali škole, i ponašali se u skladu sa normama, u mnogim zemljama važimo za najjaču grupu imigranata. Ima tu i ekonomske moći, iako je većina u nekakvom srednjem staležu. Nova generacija ima otvorena vrata da napravi i više od toga.

Šta se desilo sa onima koji su ostali? To je pitanje na koje bi sociolozi i psiholozi bolje odgovorili, ali evidentno je da se nešto jako negativno desilo.

U BiH je, po mojoj procijeni ubijena bilo kakva volja za radom i napretkom. Čak i kada se nađu u situaciji da napreduju, mnogi naši zemljaci se zahvaljujući novostečenim navikama, obrukaju. Jedan takav primjer kojem sam nedavno svjedočio je moj drug koji je dobio vrhunsku šansu da se izvuče iz dubioze u kojoj živi već godinama, i ode na zapad da radi. Pošto ima deficitarno zanimanje, i nesporno je vrhunski majstor, sve je izgledalo kao novi start u životu. I onda tu prevlada novobosanski mentalitet. Nerad, kombinovan sa laganjem i petljanjem. Naravno, rezultat toga je da je sva vrata (koja su mu i više nego širom otvorena bila) zatvorio.

Mentalitet “odmah i sad” je poguban za bilo kakav napredak, od ličnog do napretka države. Dovoljno je pogledati koliko ljudi sreću (“čupanje”) traži u kladionicama, zanemarujući činjenicu da “kuća uvijek dobija”. Ne treba ni podvlačiti kolike je živote to uništilo, to svi znamo.

Dok su ljudi koji žive na zapadu (da, dijaspora), bili (svojom voljom ili protiv nje) prinuđeni da stvari posmatraju u dužoj perspektivi i da se polako kreću ka željenom cilju, onima koji žive u BiH ta mogućnost je oduzeta. Naravno da je tu ogromna krivica vlasti, jer su vlasti te koje trebaju i moraju da postavljaju premise za ponašanje naroda koji predstavljaju. Političari, kao roditelji, imaju dužnost da svojim subjektima stvaraju budućnost. Ne tako što će im nešto dati bez zasluga, nego tako što će im omogućiti da sami sebi stvore. Naši političari su poput loših roditelja, uništili svoju djecu.

Da ne bude sve ovo samo negativno: Izlaza još uvijek ima. Srećom, mi ljudi uvijek na ovaj ili na onaj način dobijemo nove šanse.

Potrebno je da svako pojedinačno pogleda u sebe i svoju familiju i dobro razmisli o izborima koje činimo, i dugoročnim konsekvencama toga. Život je maraton, a ne trka na 100 metara. Dobitak od 1000 KM na kladionici je sigurno za radovati se, ali je mnogo bolje tih 1000 maraka imati na računu svaki mjesec, ili svakih 10 dana. Da bi se do toga došlo, treba skloniti prepreke koje stoje na putu. A prepreke su takve da ih se samo polaganim i sistematskim radom može skloniti.

Prvi korak ka tome je političko angažovanje i sklanjanje beskorisnih ljudi sa vlasti, i dovođenje odgovornijih na njihovo mjesto. Izbori su u oktobru, i to je još jedna šansa koja nam se ukazuje po ko zna koji put.

Pogledajte dobro izborne liste. U moru političkih subjekata mora da ima neko ko je kvalifikovan da bude roditelj. Pardon, političar.

Dino Prohić
Autor 14.8.2014. u 10:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija