Kako su radikalni muslimani uprljali Ivino svjetlo

Autor 14.4.2011. u 01:30

Kako su radikalni muslimani uprljali Ivino svjetlo

Kada se bavite pisanjem, vremenom možete svoje tekstove kategorizirati na osnovu više kriterija. Različitih i zanimljivih. Možete ih grupirati po svojoj emocionalnoj vezanosti ili nevezanosti za njih, možete napraviti odjeljke za različite tematike kojima ste se bavili ili možete koristiti neki sasvim neobičan kriterij još nepoznat drugim piscima i publicistima. Ipak, onaj kriterij koji je gotovo neizbježan u takvom procesu je kriterij koji se tiče našeg odnosa prema tekstovima glede njihovog sadržaja nakon određenog vremena: da li smo suštinski ponosni na neki tekst, da li ga samo toleriramo ili ga se pak stidimo toliko da nam crvenilo farba obraze kad god nam padne na pamet.

Nekada davno, kad je Ivo Josipović bio izabran za predsjednika Hrvatske, na Peščaniku sam napisao tekst pod naslovom Metafore svjetla i tame. Ne mogu možda reći da me je baš stid tog teksta danas jer se suštinski ne radi o mom lošem pisanju kojeg bih se trebao postidjeti pred očima javnosti. Nisam ni Nostradamus ni Milan Tarot da se bavim proricanjem budućnosti, pa mi se mora oprostiti što nisam baš pogodio kako će se putanja Ive Josipovića razvijati. Sjećam se da su me tada iritirali tekstovi i izjave ljudi koji su upozoravali na kameleonsku prirodu novog predsjednika.

Danas mi je samo pomalo neprijatno zbog ode koju sam tad napisao hrvatskom predsjedniku, ode koja je bila iskrena i koja je nastala na valu neke opće radosti koja je zahvatila region sa dolaskom političara koji jeste, u tom momentu, nosio miris boljih vremena, da ne koristim tu izanđalu sintagmu miris europskih vrijednosti, za koju ni sam Josipović očito nije siguran šta sadrži a šta ne. Na kraju krajeva, čovjek se izjasnio kao agnostik, što je u ovim vremenima pravi pravcati politički raritet, tako mu Bog pomogao.

Razočarenja s Josipovićem su krenula vrlo rano, izvinjavanje na sve strane bez jasne agende, pogrešni dogovori koji u svakom slučaju nisu donosili nikakav korak naprijed, pokazivanje mora oduševljenom Tadiću koji je vispreno zaključio da je more najljepše izbliza, u čemu se savršeno slažem s njim, predstavljanje susreta s Dodikom kao susreta nade za region – pokazivali su da Josipović, ili suštinski ne razumije složenost Bosne i minulih dvadeset godina, ili pak ima sasvim druge agende od onih koje su nam servirane u njegovom javnom imidžu. Neiskrenost i licemjerje u politici su sasvim uobičajene pojave i zapravo ne postoji nijedan razlog zašto bi i Josipović bio izuzet iz tog pravila, kad samo pravilo, bar na Balkanu, jako dobro funkcionira. Ipak, i populizam ima svoje granice, što se upravo pokazalo time što je Milan Bandić izgubio predsjedničke izbore u Hrvatskoj nakon svoje katastrofalne kampanje. I populizam mora biti građen na nekoj vrsti inteligencije a ne na klizanju po snijegu koje je Bandić tada savršeno savladao. Možda ne savršeno ali znatno bolje nego engleski jezik. Zato i jeste jako zabrinjavajuća Josipovićeva nepromišljena izjava Reutersu da je zabrinut zbog moguće radikalizacije bosanskih muslimana. Zabrinjavajuća, jer ta izjava nije samo toliko nabijena populizmom da bi mu i naprednjaci u Srbiji pozavidjeli na tome, već je i potpuno lišena svake inteligencije, a inteligencija je nešto što nismo baš očekivali da će Josipović izgubiti. Dakle, čak i ako prihvatite da postoji realna opasnost od radikalnog islama u BiH, što je podaleko od stanja na terenu, ostaje ta enigmatična veza između radikalnih muslimana u BiH i složene situacije u Libiji, koju ni Josipović sâm sasvim sigurno ne shvata nakon datog intervjua. Po Dodikovom uhodanom principu, radikalni islam se priziva za svaku vrstu lupetanja. A ako već nije radikalni, onda je onaj Lagumdžijin, unitaristički, prikriveni i zapravo najzlobniji. Kako god okreneš, u sveopćem pomirenju Ive Pijaniste i Lepe Fleke na Kosi jedan narod i dalje ne valja nikako. Sve je isto, samo JNA više nema.

Dobro, jasno je da je puno emocija u opticaju u Josipovićevom novopronađenom ahbabizmu sa Tadićem i možda se čovjeku za trenutak samo pomutio razum. Treba to razumjeti. Nakon toga je, doduše, došao nespretni demantij izjave po kojem ispada da je novinar Reutersa koji ga je intervjuirao zapravo neprofesionalniji od novinara Dnevnog Avaza jer je potpuno suprotno interpretirao njegovu izjavu na koju je već nekoliko instanci reagiralo, u šta je, i pored dobre volje, teško povjerovati. Svakako jeste vrijeme da jedni drugima počnemo vjerovati i vrijeme je da se spuste pesnice i zasvira klavir. Ali to je proces koji bi Tadić i Josipović morali voditi i to je proces koji mora imati određeni kvalitet da bi mogao uspjeti, makar i na dugom štapu. Pa da ne mislimo više da bi dolaskom naprednjaka na vlast u Srbiji, region dobio značajno na jednoj zapostavljenoj kategoriji. Na iskrenosti. Baš mi nekako neugodna ta misao.

Peščanik.net, 09.04.2011.

Autor 14.4.2011. u 01:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija