ENG
Kakvi toaleti takva i republika!
Autor/ica 👤Edin Osmančević
Povezani članci
U svojoj životnoj filozofiji, putujući svijetom i upoznavajući nove kulture došao sam do dvije spoznaje: Ako hoćete da stvorite sud o jednoj kulturi posjetite ili njihove toalete ili obiđite njihova groblja (mezarja)! Naravno, da ova „egzistencijalna“ ili „kulturološka“ pitanja nemaju za namjeru da stvaraju predrasude o pojedinim narodima ili kulturama! Međutim, čini mi se da puno toga „stanje“ naših toaleta i naših grobalja kaže o nama!
Jedan moj vrli prijatelj velikog srca, boraveći u Banjaluci ovog ljeta, ubrao je puno sevapa i dobrog djela pomažući svom nekadašnjem radnom kolegi u penziji, iz nekadašnjeg giganta Tvornice duhana koji je već zagazio u 80-te.
Pošto mu je kolega bio jako bolestan odveo ga je na banjalučku polikliniku – hirurgiju. Što se tamo desilo, prenosim vam doslovno;
„Šaljem ti ove dvije slike zahoda na banjalučkoj hirurgiji. Ja nisam mogao ući od smrada, prljavštine i pišotine. Rekao sam, sam sebi strpit ću se, pa ću otići u drugi jer pacijent koga sam pratio morao otići na drugi pregled, u drugi dio hirurgije. Kada smo stigli tamo pitao sam doktoricu sa odjeljenja , da li ima još neki toalet , jer u onaj prvi nisam mogao ući. Ona se nasmijala i odgovorila; „ Gospodine, ovaj prvi je još dobar kakav je ovaj ovdje. Otiđite pa pogledajte taj drugi.“
„Naravno da nisam ušao radije bih se upišao! Doktorica se žalila na uslove rada, a ja sam joj odgovorio da se sva ova atmosfera i ljudi me podsjećaju na zombi filmove. Na kraju me doktorica upita hoću li sa njom da mi pokaže prostoriju na koju je jučer pao plafon na pacijenta. Pomislih u sebi jebala vas vaša republika kada nemate ni čestitog zahoda na ovako važnim mjestima, a što je najgore tu se nalazi i plućno-infektivno odjeljenje. Samo se zahvalih i poželjeh da što prije odem sa tog mjesta.“
„Nakon nekog vremena otpratih majku na očno na Paprikovcu. Kada sam ušao u zahod, prvo sam morao duboko udahnuti. Nije bilo ni papira ni sapuna. Spazih čistačicu i zamolih je da mi pomogne. Ona se samo nasmija i reče; Gospodine, ja tu ništa ne mogu. Tamo otvore sve prozore, naprave propuh i to im je klima. Na klinici inače ima 40 stolica a 150 ljudi čeka u redu. Jedva sam našao jednu za mamu i onda ne smiješ u toalet jer ti onda neko odmah „zdipi“ mjesto. A kad prozivaju imena na razglas čuješ svako treću riječ pa ti pogađaj koga su prozvali! Mi smo došli tamo u pola 8 a ušli na pregled u 15,30. Tu su sjedile dvije doktorice i tračale neku kolegicu, dok mi je mati čekala naslonjena na aparatu. Kada su vidjeli da je mati liječena u Danskoj poslali su je u privatnu bolnicu Euro Mediku. Kada smo sutradan došli tamo, primila nas je ona ista doktorica od jučer. Lopovluk živi!“
Da dragi moji prijatelji, ne vjerujem da nam je stanje nešto bolje i u drugim gradovima širom naše lijepe domovine! Zaista mi nije jasno da od 8 milijardi konvertibilnih maraka iz državnog budžeta nismo u stanju da toalete držimo čiste i dezinfikovane! Nije problem dakle u novcu, problem je u našoj (ne)kulturi življenja i nemoralu! Čini mi se da pacijenti ponekad postaju još bolesniji nakon posjeta toaletima, naravno ako ne žele da se izlože riziku da se u međuvremenu upišaju na ulici!
Ponekad se upitam kakvu sliku o nama nose stranci koji posjete našu domovinu! Od neurednih toaleta koji se ne održavaju, čučavaca, pa do situacije da sanitarni čvorovi su potpuno začepljeni. Takav sam slučaj i sam iskusio boraveći u jednom objektu u Glamoču ovog ljeta gdje, da bih oprao ruke morao sam izaći napolje na „crijevo“! O sapunu možete samo sanjati!
Moglo bi se o našoj (ne)kulturi puno toga napisati! Od grobalja (mezarja) koja se ne kose i molite boga da vas neka zmija ne ujede pa do toga da uopšte nemate prilaznih puteva koja vode do grobova!
“Teško Bogu s nama kakvi smo” piše u poruci koju je Zvonko Bajagić iz Vlasenice napisao na crnom limu i postavio u svom dvorištu na ulazu u ovaj grad.
Često se sjetim ove poruke! Kakvi toaleti takva i republika/država! A tako malo treba!
Autor/ica 👤Edin Osmančević
