Kalvarija Mostara se, sada je izvjesno, produžava

tačno.net
Autor 14.3.2016. u 11:07

Izdvajamo

  • Jer, Čovićevih i Izetbegovićevih se ne tiče ništa što rješenju može voditi. Sve takvo je, hoću reći, što se njih tiče, najpametnije ignorirati, a voziti nastaviti kako se i prethodnih osam godina vozilo.

Povezani članci

Kalvarija Mostara se, sada je izvjesno, produžava

Kalvarija Mostara se, sada je izvjesno, produžava – a dokle sam Bog zna. Pita li se, međutim, mene, ne mogu se oteti dojmu da bi to moglo trajati dok god njegovu sudbinu u svojim rukama drže „zaštitnici hrvatskih i bošnjačkih interesa“. A to, onda, znači da je nadu okončanju mostarske kalvarije moguće prepoznavati samo u njihovu svrgavanju s trona – pa, ili glasovima ili toljagama.

Piše: Slavo Kukić

Nalog suda u predmetu „Sejdić-Finci“, međutim, nije iskorišten da bi se ispravila nepravda u odnosu na građane koji ne pripadaju ni jednoj od triju dominantnih etničkih skupina – onima koje po ustavu stekoše status konstitutivnih naroda. Potpuno suprotno, naknadnim tumačenjem presudu se pokušava iskoristiti kako bi pravo građana bilo i definitivno eliminirano – i kako bi bilo reducirano isključivo na etničko pripadanje.

Pogledajte, uostalom – Sejdić-Finci se koristi kako bi se u izboru člana Predsjedništva BiH učvrstio isključivo etnički kriterij – da isključivo Hrvati glasuju za člana Predsjedništva iz reda Hrvata, Bošnjaci iz reda Bošnjaka, Srbi iz reda Srba – i da se time i ono malo građanskoga, što instalira Daytonski ustav, konačno poništi. A prođe li takvo rješenje u izboru Predsjedništva, dovođenje svega ostaloga u ravan iste logike je – uostalom to je ovih dana predsjedavajući kolektivnog šefa i najavio – više tehničko nego pitanje suštine.

Ne vjerujem, međutim, da je tu logiku spreman progutati sud u Strasbourgu a ni, najiskrenije, oni koji prate proces usvajanja vrijednosti koje nalaže ambicija priključivanja BiH društvu evropskih naroda – uz dodatak, doduše, da iskustvo prethodnih dvadesetak godina nije tako bajno da ne bi tražilo oprez i u vezi s tim.

Ili, ponovo nije postignut dogovor o objavi rezultata popisa stanovništva. I nitko se zbog toga specijalno ne uzbuđuje. Nitko od odgovornih, naime, ne razmišlja o posljedicama – da bi izostanak dogovora porezne obveznike ove zemlje mogao stajati pedesetak u popis stanovništva potrošenih miliona konvertibilnih maraka, da bi, potom, izrada strategije razvoja i dalje mogla ostati sanak pusti, da bi strani kapital zbog svega toga mogao zazirati više no što zazire i danas, da bi posljedica svega toga moglo biti dalje demografsko pražnjenje i sve u tom duhu.

Logika etnonacionalne parcijalnosti, međutim, ne obilježava samo više razine organizacije ove zemlje – državnu, recimo, ili razinu dvaju entiteta. Naprotiv, istim intenzitetom ju je moguće identificirati i na mikrorazini – razini općina i gradova Federacije prije svega.

Ovih dana u žiži interesa je, primjerice, ponovo, i to po tko zna koji put u zadnjih dvadeset godina, Mostar i problem nemogućnosti formiranja institucija njegove vlasti. Ustavni sud BiH je, podsjetimo, davno već utvrdio da izbori u Mostaru ne osiguravaju isto pravo njegovih građana – i da su stoga, i u Izbornom zakonu i u Statutu, neophodne promjene koje to  omogućuju. A to, drugim riječima, znači da prije naloženih promjena nema ni izbora – iako su posljednji, prisjetimo se, održani prije punih osam godina.

Ali, koga to brine? One, naime, koji ključeve mostarskog rješenja drže u vlastitim rukama, a mislim na HDZ i SDA, očito ne. Jer, oni i po rezultatima izbora iz 2008. godine imaju vlast – a preko nje i kontrolu svega što Mostar ima – i zašto bi im se žurilo?

Istina, i od jednih i od drugih se svakodnevno, i tako već osam godina, zbog Mostara dade čuti zabrinutost – i spremnost da se pitanje izbora njegove vlasti riješi jednom za sva vremena. Takve su se izjave, uostalom, dale čuti i prethodnih dana. I ne samo to. S vremena na vrijeme u javnost se lansiraju i optimistične najave – kako je, primjerice, kako nedavno izjaviše lideri dviju dominantnih političkih partija ovog grada, rješenje definitivno na pomolu.

Sve to bi, dakako, djelovalo ohrabrujuće da se u izjavama ostane samo na toj vrsti konstatacija. Nažalost, odmah nakon toga slijedi i dodatak – da, hoće li do rješenja doći ili ne, ovisi isključivo o spremnosti na traganje za rješenjem onog drugog. K’o eto, nije do mene i do mojih, on i njegovi su kurvini sinovi. Takva se poruka, uostalom, dade iščitati i u podtekstu Čovićeve barjaktarke u Interresornoj grupi za izmjenu Izbornog zakona. HDZ se, veli ona prije koji dan, a sukladno presudi Ustavnoga suda BiH, „zalaže za jedinstven Mostar, dok prijedlog koji nudi SDA nosi podjelu Mostara“. Ali, ista se poruka dala iščitati i iz demagoškog zamlaćivanja svjetine od strane lidera SDA. Blizu smo rješenja, pojasni Izetbegović „ako gospodin Čović i HDZ to hoće“. Niti je, dakle, do SDA niti do njega sama, nego, i to isključivo, do HDZ-a i njegova prvog čovjeka.

S druge strane, i jedna i druga etnodružina tvrdi kako podržava ideju Mostara kao jedinstvenog grada – ali i kako ima rješenje koje omogućuje njezinu operacionalizaciju. Stvarno, međutim, barem ako je temeljem onog što mediji obznaniše suditi, za podjelu su i jedni i drugi – istina, SDA i nešto više.

SDA je, pojašnjava Izetbegović, „za Mostar kao jedinstveni grad, da ima jednog gradonačelnika, jedan budžet i jedinstvenu administraciju…i unutar toga jednu podjelu koja bi pomogla Bošnjacima, odnosno Hrvatima da imaju lokalnu samoupravu za koju su zainteresirani“. Iako to i otvoreno ne priznaju, rješenje im podrazumijeva podjelu Mostara na općine – ne zna se samo koliko bi ih trebalo biti. To, doduše, nije i najvažnija stvar na svijetu. Ali, ako one trebaju Hrvatima i Bošnjacima osigurati lokalnu samoupravu, očito je da se radi o bošnjačkim i hrvatskim općinama – dakle, novoj formalizaciji etničke podjele grada. Usput, iščita li se SDA-ovo rješenje do kraja, izvjestan je i još jedan sud –  u podtekstu mu je ambicija da se Mostaru od nadležnosti uzme sve što ga gradom i čini, gotovo na identičan način kojeg Dodik primjenjuje u odnosu na BiH.

Za jedinstven Mostar, mogu njegovi pričati što im volja, nije ni HDZ. Istina, promjenama u izbornom zakonu oni su, barem je moj sud takav, nešto bliže presudi Ustavnoga suda – i njihovo rješenje, ako su ga mediji dobro interpretirali, nije materijal koji bi olako trebao odbacivati. No, sve ostalo, ono što se organizacije grada tiče, također je postavljeno po principu, tebi tvoje, meni moje – a to znači, naše je iz rješenja također protjerano.

Da je na stolu baš to, i da u vezi s tim postoji neka vrsta konsenzusa dviju etnopartija, potvrđuju i sve učestalija javna upozorenja dviju oporbenih mostarskih stranki, DF-a i SDP-a, a i vrhova njihovih partijskih centrala. Sudeći po najavi SDA i HDZ-a, poručuju iz mostarskog SDP-a, „Grad Mostar nalazi se pred definitivnom podjelom na bošnjački i hrvatski geto koji će dijeliti Neretva“. Pri tome bi, dodaju, takav, dakle Mostar kojeg predlažu dvije najjače mostarske partije, postao „Istočni i Zapadni Berlin 21. stoljeća i bio bi jedini grad u Europi koji je formalno podijeljen po etničkom principu“.

Na istom tragu, međutim, DF ide i korak dalje – poziva „na stvaranje patriotskog bloka koji će se boriti protiv ovakve politike, koja je nastavak rata drugim sredstvima“. Jer, kažu, sve što su mogli, HDZ i SDA su po etničkim matricama već podijelili – „dvije pošte, dvije elektroprivede, dva komunalna poduzeća, dvije škole pod jednim krovom“. I zaključuju, ne smije im se dopustiti da podijele i Mostar kojeg povijesno karakterizira njegovo jedinstveno biće – činjenica da je „uvijek bio jedinstven grad, kozmopolitska sredina sa izrazitom vrijednošću tolerancije i solidarnosti među ljudima bez obzira na vjerske, nacionalne i kulturne identitete“.

Problem je, međutim, što presuda Ustavnoga suda uopće ne dotiče pitanje ustroja i organizacije Grada Mostara – i što je ona protumačena na način da se tiče baš toga. Čemu, dakle, u ovom momentu iscrpljivanje pitanjima koja nisu contitio sin equa non provođenja izbora – i zašto za izbore vezati i njih? E, to već znaju samo ljudi iz dviju etnopartija, a svi ostali mogu tek nagađati. Što se, recimo, mene tiče, pozadina je poprilično prozirna – time se želi stvoriti dojam kako se, eto, nešto radi, a u biti se čini sve kako se ne bi pomjerilo s mrtve točke. Jer, kako već naglasih, njima je, i jednima i drugima, ovako najsigurnije.

Da nije tako, siguran sam da bi i njihove ponude za implementaciju presude Ustavnoga suda bile bitno drugačije strukturirane. Ali, siguran sam da nema niti jednog razloga da se, u vezi s ponuđenim rješenjima, ozbiljno ne proanaliziraju i prijedlozi drugih. Uostalom, s poprilično zaokruženim prijedlogom intervencija u Izbornom zakonu, barem kada su izbori za gradsko vijeće Mostara po srijedi, nedavno su izišli mostarski DF i SDP – a iza rješenja su stale i njihove partijske centrale. Ne vidjeh, nažalost, da su se njime ozbiljnije bavile i dvije etnopartije. Pa, ako rješenje za nije prihvatljivo, pristojno je barem to i javno saopćiti – i iznijeti argumentaciju za takav stav dakako. No, ništa od toga. Jer, Čovićevih i Izetbegovićevih se ne tiče ništa što rješenju može voditi. Sve takvo je, hoću reći, što se njih tiče, najpametnije ignorirati, a voziti nastaviti kako se i prethodnih osam godina vozilo.

Sve u svemu, i time bih zaključio, kalvarija Mostara se, sada je izvjesno, produžava – a dokle sam Bog zna. Pita li se, međutim, mene, ne mogu se oteti dojmu da bi to moglo trajati dok god njegovu sudbinu u svojim rukama drže „zaštitnici hrvatskih i bošnjačkih interesa“. A to, onda, znači da je nadu okončanju mostarske kalvarije moguće prepoznavati samo u njihovu svrgavanju s trona – pa, ili glasovima ili toljagama.

tačno.net
Autor 14.3.2016. u 11:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija