Kap koja je prelila čašu Milanovićeve tolerancije prema Linićevu soliranju

tačno.net
Autor 13.5.2014. u 20:32

Kap koja je prelila čašu Milanovićeve tolerancije prema Linićevu soliranju

Koliko je bilo opravdano onodobno  ukidanje Vjesnika u prvim sekundama „revolucionarne“ Kukuriku vlasti, toliko je razložna i ova Milanovićeva ekspresna, autokratska  smjena  najagilnijega mu, najjačeg i, usprkos svemu, najpopularnijeg ministra iz ovog, stvarno bezveznog, razloga u ovom, stvarno  predizbornom, trenutku.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Što je Nijemcima FAZ (Frankfurter Allgemeine Zeitung), Slovencima Delo, Bosancima Oslobođenje, Srbima Politika, to Hrvatima nije (više) ništa. Dana 24.06.1940. tiskan je u Zagrebu prvi broj (Političkog) V(i)jesnika, ilegalnog glasila ilegalne KPH. Početkom 1941-ve list izlazi pod imenom Vjesnik radnog naroda, da bi početkom II. svjetskog rata izlazio kao mjesečnik pod imenom Vjesnik Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte. Redakcija tijekom rata često seli, od Korduna u jesen 1941. do Splita početkom  1945. Parola „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“ pojavila se u zaglavlju lista u kolovozu 1941., i od tada je prihvaća cijeli oslobodilački pokret. Od 11.05.1945. izlazi kao dnevnik pod imenom Vjesnik. Iako je sve do 1990. bio  glasilo „Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske“, uoči „Hrvatskog proljeća“ dostiže nakladu od 100,000 primjeraka, a Nedjeljni Vjesnik M. Staryja 1980-tih nevjerojatnih 250,000. Od 1990-te dolazi pod kontrolu HDZ-a, pa nakratko (1992-3) mijenja ime u Novi vjesnik, da bi od 1998. kao prve hrvatske dnevne novine izlazio na internetu. Dana 20.04.2012. izašao je zadnji tiskani broj Vjesnika; 26.04.2102. zadnji u elektronskom obliku, a od 12.06. prestaje i ažuriranje portala Vjesnik.hr. Službeno objašnjenje prestanka izlaženja Vjesnika je da se vlasnik, državna izdavačka i tiskarska kuća Narodne novine, i stanoviti britanski fond kao navodno zainteresirani kupac nisu dogovorili. Prije toga Vjesniku je oduzeta sva vrednija imovina koja bi mu po nekom (pretvorbenom, stečenom, tradicionalnom) pravu pripadala („Neboder“, tiskara, distribucijska mreža-kiosci), pa je stečaj odnosno likvidaciju dočekao praktično bez imovine, a s dugom od 20-tak milijuna kuna, od čega se polovica odnosila na neisplaćene plaće radnicima.

Malo je ljudi u Hrvatskoj bilo sretnije i ponosnije (na svoj narod) od mene u noći s 4.na 5.prosinca 2011. kad je postalo izvjesno da je SDP-ova „Kukuriku koalicija“ hametice na saborskim izborima porazila HDZ-ovu desnu koaliciju. Prvi šamar otrežnjenja bila je neumoljiva likvidacija Vjesnika, kao, ispadalo je, najpogubnijeg i najbeznadnijeg hrvatskog medijskog, ali i uopće, gubitaša. A posebno me je kosnulo što je u ulozi bešćutnog  likvidatora nastupio g. Slavko Linić, najdraži mi ministar u Milanovićevoj vladi od kojega sam najviše (dobroga) očekivao. Neshvatljivo mi je bilo da ta napokon dočekana „demokratska“ vlada neće niti pokušati i to baš na Vjesniku održati HDZ-u lekciju iz medijske demokracije i konačno iznaći formulu za transformaciju tog tradicionalnog hrvatskog tiskanog medijskog brenda u istinski javni, ozbiljni, ni o kojem centru moći, posebice ne o vladajućoj političkoj garnituri, ovisni medij. Pitao sam se pa zar se stvarno nije mogla osigurati financijska stabilnost takvom epohalnom  medijskom projektu unutar same kuće Narodne novine i ekstraprofita koji se polučuje na monopolu državnih tiskanica, oglasa i dr.; odnosno npr. kroz projekt racionalizacije poslovanja HRT-a, javnog radio i TV servisa, tako da se npr. 10% „pristojbe“ odvaja za javni tiskani servis…Prestankom Vjesnika uklonjena je zadnja (potencijalna) crta obrane hrvatskog medijskog prostora od sveopće poplave Žute rijeke („kineski“: Huang He).

Rijeke koja je u međuvremenu preplavila hrvatski (tiskani) medijski prostor, a glavni proizvođač medijske magle i oblaka iz kojih danonoćno kiši po ionako zasićenoj hrvatskoj medijskoj baruštini je veliki mogul g. Ninoslav Pavić i njegov EPH. Koji je svoje vjerno služenje vladajućima, ma kako se zvali, obilato naplatio u predstečajnoj nagodbi zaključenoj početkom ove godine u kojoj mu je od nakupljenih astronomskih 600-tinjak milijuna kuna dugova, između ostaloga, u startu otpisano 30 posto, dakle nominalno  deseterostruko više od ukupnog duga zbog kojega je svojedobno nad Vjesnikom ekspresno i neumoljivo proveden i zapečaćen definitivni stečaj. EPH-ovi „brendovi“ na čelu s Jutarnjim listom izvještavali su o rekordnoj podršci vjerovnika oduševljenih briljantno izbalansiranim Pavićevim planom  restrukturiranja EPH, a posebno su isticali, da je od svih (većih) vjerovnika jedino država, predstavljena „Linićevim Ministarstvom financija“  bila protiv. A i taj dug prema državi da je bio „samo“ 14,9 mil. kuna, od čega 2,7 mil. za porez, a ostatak, kako je Jutarnji list izvijestio „Tiskari ‘Vjesnik’, čiji zaposlenici imaju posao najvećim dijelom zahvaljujući tome što tiskaju izdanja EPH.“

Kad ne bih bio uvjeren da je sve to (bila) jedna velika farsa za obmanjivanje nesretne hrvatske javnosti (zapravo se predstavnik države uopće nije ni pojavio na predstečajnom ročištu, pa su to Pavićevi mediji gromoglasno predstavili izričitim Linićevim protivljenjem), gotovo da bi mi kao melem na otvorenu (socijal)demokratsku ranu došla činjenica da je baš Jutarnji list (a da tko bi drugi!) „provalio“ najnoviju predstečajnu aferu sa „Spačvinim“ tobože precijenjenim  slavonskim livadama, a koja je tobože bila kap koja  je prelila čašu Milanovićeve tolerancije prema Linićevu soliranju.

Ali paralela stoji: koliko je bilo opravdano onodobno  ukidanje Vjesnika u prvim sekundama „revolucionarne“ Kukuriku vlasti, toliko je razložna i ova Milanovićeva ekspresna, autokratska  smjena  najagilnijega mu, najjačeg i, usprkos svemu, najpopularnijeg ministra iz ovog, stvarno bezveznog, razloga u ovom, stvarno  predizbornom, trenutku.

Darko Kaciga Dubrovčanin         

tačno.net
Autor 13.5.2014. u 20:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija