Kapitalipsa

Viktor Ivančić
Autor 6.4.2020. u 11:46

Kapitalipsa

Ako su već opće prilike takve da se produbljuje razlika između ljudskog života i ljudskog dostojanstva – dotle da se ovi sve češće međusobno isključuju – liberalni medijski um odlučio je ukinuti razliku između dijagnoze stanja i apologije idiotizma

Heroizam dobiva na veličini kada je sagledavan iz mišje rupe. A u mišje smo rupe kolektivno utjerani, silom prilika i silom vlasti. Proporcije su, elem, definirane logikom samog rakursa: što manja rupa, to veći heroj koji naglašava njenu nužnost.

Uvodničar Jutarnjeg lista, Nino Đula, ima o tome štošta reći. ‘Baš zato Alemka Markotić, čudesna liječnica iz Zarazne, danas djeluje kao svetica.’ Baš zašto? ‘Zato što zna, zato što joj vjerujemo’, piše Đula, ‘jer su joj dopustili da radi ono za što se usavršila i jer ima potporu i zaštitu. Zato što je očito oko nje uspješno napravljen kordon, neprobojan obruč obrane od svih koji bi se htjeli praviti pametni kako bi sad oni učinili nešto bitno bolje i drugačije.’

Zadivljujuća je lakoća kojom se liberalni medijski um odaje religioznom ushićenju. Odvažno se kreće po mentalnom teritoriju na kojem caruju čudesno i sveto. Liječnica ima nadnaravne sposobnosti zato jer mi u nju vjerujemo. A tu vjeru, tu čudesnost i tu svetost, na svu sreću štiti ‘kordon’, upravo ‘neprobojan obruč’ koji u ovim dramatičnim momentima brani Vrhovni autoritet od onih što bi se ‘htjeli praviti pametni’. Struka je – hvala budi Svevišnjem – u čvrstoj ruci, a mišja rupa dovoljno sitna da uočimo njenu divovsku važnost.

Postupak beatifikacije nedvojbeno kompetentne članice Nacionalnog stožera civilne zaštite, tijela koje zadnjih dana vlada Hrvatskom, ima sasvim malo veze s njenim profesionalnim vrlinama; prije će biti da se radi o dobroj staroj čežnji za Spasiteljem. Liberalni medijski um smatra kako je ‘vladavina struke’ do te mjere racionalan izbor da mu se treba prepustiti kroz iracionalni vjerski zanos. Traži se pastir koji će uspješno povesti naše prestravljeno stado. Njegova je kvaliteta potvrđena samim tim što u nju vjerujemo. Kada religija uhvati maha, prorocima se ne gleda u zube.

Daleko od toga da je Đula usamljen. Gotovo da nema utjecajnijega hrvatskog medija koji o svakom od isturenih članova Stožera civilne zaštite – ministru zdravlja Viliju Berošu, infektologinji Alemki Markotić, pa čak i karizmatski osujećenom ministru policije Davoru Božinoviću – nije objavio naramak priloga u žanru pjevane mise.

Proizvodnja traje nesmanjenim tempom, na dnevnoj osnovi štancaju se novi i novi argumenti koji svjedoče o njihovoj nevjerojatnoj uzornosti u svakom pogledu, uključujući i nadljudsku ljudskost. S redovnih konferencija za štampu naciji se obraćaju spomenici od krvi i mesa. Pripadnici garniture koja trenutno vlada Hrvatskom toliko su puta u novinskim naslovima nazvani ‘herojima’ da bi u nekim ranijim vremenima čovjek mogao opravdano posumnjati kako ih sustiže kiša optužnica iz Haaga.

Korištenje simboličke građe iz spiritualno-crkvenog fonda nije nužno; na cijeni su i ditirambi militarističkog porijekla. Đulin kolega, recimo, koji za isti list ispisuje ‘dnevnik samoizoliranog intelektualca’, ustvrdio je da ‘ratujemo protiv virusa’, te su stoga ‘infektolozi epidemiolozi naši generali’. Odatle zaključuje: ‘Dr. Alemka Markotić naša je dakle generalica bez premca, mene prije svega podsjeća na pokojnoga generala Stipetića, sličnu energiju emanira, smirena a borbena. Vjerujem joj, kao što sam vjerovao generalu Stipetiću.’

Vjera je, tako, osnova svega. Samoizolirani hrvatski intelektualac, naizgled paradoksalno, drži da je najprikladnije misliti postrojen. Doktorica, pak, ni kriva ni dužna, stoički podnosi nezadrživu navalu novinskih adoranata koji postaju brojniji od virusa.

No čak i kada se s pobožno sklopljenim dlanovima ravna po goloj intuiciji, liberalni medijski um dobro zna što čini: sveto je, naime, šifra za nedodirljivo. Među važnije osobine svetaca spada njihova intaktnost, njihova zaštićenost od profanog svijeta kritike. Medijski uobličeni svetac svojom nas pojavom poziva da začepimo gubice i skrušeno spustimo pogled pred tom hodajućom kolekcijom vrlina. Upozorenje koje umjesto njega izgovara žurnalistička logistika spada u elementarnu gramatiku strahovlade: Ne stavljajte znak pitanja uz naše uskličnike!

Zalažući se za izgon zadnjih tragova normalnosti iz abnormalnih prilika na koje smo osuđeni, Nino Đula je to krasno formulirao: ‘Ovo nije vrijeme za političarski ekshibicionizam ni improvizacije, ovo općenito nije vrijeme za egomane, populiste, larpurlartiste, demagoge, političke prznice, sitne kalkulante, političarske mešetare, partitokrate, ni za njihove prišipetlje.’

Vrijeme je za stručnjake! Odnosno za stručno potkovane čudotvorce! A njima pripada i vrijeme koje slijedi: ‘budućnost u nas sigurno neće imati oni koji se ovih dana površno natječu u tome jesu li za prisluškivanje ili su protiv prisluškivanja, kao ni oni koji javno mudruju nad tim je li trebalo baš sve zatvoriti ili je to bila pretjerana reakcija’, jer fućkaš prisluškivanje, fućkaš trice i kučine poput građanskih sloboda, jebeš mudrovanja, zanovijetanja i besmisleni larpurlartizam, jebeš ekshibicionizam javnih prepiranja i debata, ako budućnost treba predati u ruke ekspertnim blaženicima.

‘E takav se svetac, poput Alemke Markotić, sada očekuje i za skršenu ekonomiju’, poentira kolumnist, a kada takav uskoro bude otkriven, i kad ga liberalni medijski um granatira salvom hvalospjeva, oformit će se ‘kordon’, onaj ‘neprobojan obruč’ što će sveto lice s izvršnim ovlastima braniti od svih koji bi se ‘htjeli praviti pametni’.

Ništa nije manje poželjno od kritike u doba opsade. Na tom granitnom principu, s uvidom u tržište stručno pomazanih spasitelja, uzdiže se novinarstvo kapitalipse, kategoričan glas normalnosti u abnormalnim okolnostima. Jedino je nezgodno što za obučeni kadar koji pronosi njegovu slavu abnormalne okolnosti traju takoreći oduvijek i nemaju tendenciju skorog prestanka.

Nino Đula, na primjer, doslovno istim riječima kojima danas posvećuje popularnu liječnicu poslužio se prije desetak godina da bi u istome listu opisao nadnaravne sposobnosti Ivice Todorića: prikazao ga je prorokom nad prorocima, božjom providnošću dotaknutim kapitalističkim neimarom koji – dok traju besplodna političarska prenemaganja, dok nas umaraju površna natjecanja demagoga i larpurlartista, populista i egomana, dok nacija gubi vrijeme na one koji bi se ‘htjeli praviti pametni’ – jedini ‘pokreće Hrvatsku’, a pritom je obdaren i čudesnom poslovnom askezom, do toga da su mu ‘jabuke poput djevojaka’, ili da ‘hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao’.

Otkad je ‘čovjek koji pokreće Hrvatsku’ završio u zatvoru, autor ode nije o njemu napisao ni sastavak veličine epitafa na nadgrobnoj ploči. Niti je, razumije se, sam završio pod tom pločom. Jer dolaze novi nacionalni idoli koje valja opskrbljivati zasluženom slavom i kroz redovnu tjednu liturgiju pozivati pastvu na poslušnost. Hrvatski žurnalizam otrpio je bezbrojne vidove zanatske erozije, ali nikada nije izgubio sposobnost obožavanja. Koliko god djelovala skučeno, mišja je rupa dovoljno komotna da u njoj provedeš cijeli profesionalni vijek.

Aktualno novinarstvo kapitalipse tako demonstrira tek nešto izoštrenije izdanje svoga trajnog stanja. Lijepo je to znati u momentu dok se širi bolest i dok ordinira policijska država. Prije desetak dana jedan je drugi liberal, ‘politički konzultant’ i nekadašnji savjetnik predsjednika RH, brzopoteznu intelektualnu adaptaciju na krizne uvjete opisao ovako:

‘U svega nekoliko dana postigli smo nacionalni konsenzus i podršku prema svim onim institucijama čiji je posao da osiguraju koliko-toliko normalan život. Tim institucijama do prije neki dan ne bismo dali nacrtanu ovcu na čuvanje, a odjednom su se i preko noći sabrale i proradile na najnevjerojatniji mogući način. Iz etera, bilo onog medijskog ili internetskog, u cijelosti je nestala kritika, dok istovremeno sa svih strana dolaze desetine i stotine ideja, nestali su dežurni kritičari koji upozoravaju i na krive zareze, ali su se javili mnogi koji paze na red (…). Danas u najgorim vremenima izvlačimo iz sebe ono najbolje.’

Ako su već opće prilike takve da se produbljuje razlika između ljudskog života i ljudskog dostojanstva – dotle da se ovi sve češće međusobno isključuju – liberalni medijski um odlučio je izbrisati razliku između dijagnoze stanja i apologije idiotizma. Mozak u uniformi, po svoj prilici, neobično je otvoren za religiozno prepoznavanje čuda. Tada ‘izvlači iz sebe ono najbolje’. Što zapravo hoće reći politički konzultant: je li kritika nestala zato što su institucije preko noći proradile na najnevjerojatniji mogući način ili su institucije preko noći proradile na najnevjerojatniji mogući način zato što je nestala kritika?

Svejedno, točnije – svi smo jedno.

Novosti

Viktor Ivančić
Autor 6.4.2020. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija