Karabaja, duh iz prošlosti

Goran Sarić
Autor 30.8.2013. u 16:40

Karabaja, duh iz prošlosti

Kao djeca smo se najviše plašili vještica i duhova. U partizanskim filmovima, na koje smo išli sa školom, strašili su nas ustaše i četnici. Ali to je bilo samo na platnu. Te spodobe su u stvarnom životu davno porazili partizani: Bata i Ljubiša, Tihi i Prle…

Piše: Goran Sarić

   Tako smo barem mislili.

   Dobro se sjećam: kad smo rodica i ja bili suviše nestašni, baka bi se, kako nam je mnooogo kasnije priznala, zatvorila u kupatilo, načakarila usne i obraze jarkocrvenim karminom, razbarušila kosu i stala nam lupati na mutna staklena vrata. Prava pravcata vještica, jesmo je se plašili, braćo draga!

   A što se duhova tiče, oni su imali bijele plahte. I bili zlice. Jedino je Casper bio dobar. Njega smo voljeli. Našim malim, dječijim svijetom kolale su strašne priče o nesretnicima koji su noću prolazili pokraj ili – gluho bilo! – preko groblja, pa pred njih iskočila bijela prikaza. Buuuu! Takvi se, pričaju ljudi, više nikad ne bi sastali s pameću.

  Kasnije smo skužili da ili su nam u tim pričama bezočno lagali, ili su ti noćni pasanti bili alkoholičari. Pa im se, u stvari, “prikazali” – maligani.

Već davno smo odrasli. Dobre i loše strane djetinjstva davno za leđima. No, ponekad se ipak učini da nisu baš sve priče o prikazama bile lažne. Poslušajte ovu.

   Prijatelj mi neki dan šalje “nabrijani” tekst iz novina. Prvo pomislih da me zajebava, ali kasnije vidim da nije. Tekst je doista iz novina. Iz “Večernjaka”. Ukoliko se ono može nazvati tiskovinom. Pošto se radi o unikatu od neprocjenjive vrijednosti, naslov i dobar dio teksta donosim bez preinaka:

“Bošnjaci u Neum stigli s ležaljkama ‘Jugoslavija’ ”

 

Tek što su se stišale strasti oko skrnavljenja velike kamene šahovnice, preko koje su neki “aktivisti” slali “poruke dobrodošlice” u Neum tako što su preko hrvatskog grba iscrtali veliko bijelo srce, u Neumu su ponovno u akciji oni aktivisti koji na čudan način žele “širiti ljubav i bratstvo i jedinstvo”.

Čudna objašnjenja

Tako se na neumskim plažama zadnjih dana mogu sve više vidjeti detalji koji nikako ne odgovaraju vremenu i prostoru u kojem živimo. Oni bolji poznavatelji prilika u Neumu s kojima smo razgovarali uvjereni su da se pak radi o novim provokacijama kojima se prije svega želi unijeti nervoza među hrvatski narod na ovom prostoru, a onda i zbuniti strane turiste koji se također ne mogu načuditi onome što vide na neumskoj obali. Obilazeći neumske plaže na nekoliko lokacija se mogu vidjeti ležaljke i drugi prostirke s obilježjima bivše Jugoslavije, a koje njihovi vlasnici postavljaju na što vidljivije mjesto. Nekoliko takvih prostirki za ležanje i sunčanje s detaljima Jugoslavije zatekli smo na potezu od hotela Sunca do hotela Neum. Na prvi pogled dalo bi se zaključiti da su to neki jugonostalgičari, ali oni o toj svojoj ljubavi ne žele javno govoriti, već samo dobacuju “da imaju pravo raditi što žele u “njihovom Neumu.” U jednoj takvoj situaciji ti jugonostalgičari su ustvari Bošnjaci iz Zenice i Visokog koji su onako u dobacivanju iznijeli neka svoja čudna objašnjenja. – Kriza je pa se nema novca i onda i ne možemo kupiti nove ležaljke i prostirke. Ako Hrvati mogu podizati onoliku šahovnicu, možemo i mi koristiti ove prostirke u našoj BiH – neuvjerljiv je bio dok nam je objašnjavao jedan od vlasnika ovih zalutalih prostirki s natpisom ‘Jugoslavija’ i destinacija na Jadranu na kojoj nema Neuma.

Autor nezaboravnog uratka: Frano Matić.

Ta jugonostalgina je stvarno neuništiva!  Skoro dvije decenije se svim silama trudimo da je iskorijenimo, a ona opet nikne, poput korova, drača, trave.

   Ili, nedajbože, cvijeća.

Ili, kao ovdje – peškira. Za plažu. Ako je vjerovati “istraživaču”, na tim šugamanima leži raja koja je u ratu najviše propatila. Ni Srbijanci, ni Hrvati iz Hrvatske, nego baš Bosanci i (nadam se) Hercegovci!

   No, pustimo to. Nisam pobornik saga o boljim i lošijim narodima. U svakom kukolju ima žita. I obratno. Nisam ni zagovornik vraćanja na staro. Ako je nešto propalo, onda ili nije valjalo, ili ga nismo ni zaslužili. Možda – i jedno i drugo.

   Nego, malo bih o onima koji se Jugoslavije i danas plaše da zaziru čak i od njenih starih krpa na morskim plažama.

   Sve nešto mislim: onaj nesretni Matić, ta glava nikako nije za dvije noge! Nije on onaj u(s)radak napisao sam. Iza njega stoji neki kapitalac, od one novobogataške sorte koja upravlja svim medijima. One, koja je devedesetih učinila sve da rasturi zajedničku državu. Tobože: u ime naroda. Da bi potom lijepo, izmeđuse, razdijela porodično srebro. Divide et impera.

   E ti se sad, kad su protesti sve glasniji i kad je, čini se, narodu napokon polako počelo dolaziti iz guzice u glavu, počinju svega plašiti. Sjećaju se, valjda, kako se provela kraljica Marija Atoaneta kad je onomad poručila gladnom narodu: “Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače“.

 Skratilo je za glavu.

Pa sad ovi naši pušu i na hladno. U običnoj krpi vide Karabaju, duha prošlosti.

 

Goran Sarić
Autor 30.8.2013. u 16:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija