Karamarkov put od kreatora Mesićeve pobjede do borca protiv antifašista

Autor 28.8.2011. u 02:25

Karamarkov put od kreatora Mesićeve pobjede do borca protiv antifašista

Nakon što je u Dubrovniku izjavio kako smatra uvredom ako mu netko kaže da je antifašist i da bi antifašizam iz hrvatskog Ustava valjalo hitno izbaciti, aktualnom ministru unutrašnjih poslova Tomislavu Karamarku u deklarativno proeuropskoj Vladi nije se dogodilo – ništa. Ne znam ni zašto ste očekivali da mu se nešto, nedajbože, dogodi, jer Tomislav Karamarko je nadasve jedan logičan političar i vjerodostojan desničar, kakva je i stranka u koju se iznova sprema ući.

Kako je najveći dio političke karijere proveo služeći najvećem antifašistu na Pantovčaku nakon druga Tita – Stipi Mesiću – posve je, naime, očekivano da Karamarka sam spomen antifašizma danas duboko i osobno vrijeđa. A nakon što je kao Mesićev i Sanaderov šef obavještajne službe na Kanarima locirao i identificirao, te uz pomoć španjolskih kolega uhitio i u Haag transferirao generala Antu Gotovinu, kud ćeš normalnije stvari na svijetu nego da ideološku ravnotežu u političkom portfelju sad pokušava uspostaviti brzopoteznim uhićenjem Josipa Boljkovca za davne partizanske zločine u Karlovcu.

Nema veze što 92-godišnji Boljkovac uopće nije bio zapovjednik, ni u upravi logora u kojemu su ratni zarobljenici 1945. ubijeni bez suda. Nema veze ni što je Boljkovac svojedobno prijavio pravog ubojicu – osvetnika koji je i kažnjen. To su sve irelevantni i krajnje folklorni detalji, kao što je nebitna svaka ljudska sudbina u ovoj zemlji pred imperativom nastavka gradnje Karamarkovih konaka od mrtvih kostiju, mržnje i ideoloških podjela.

Ta hrvatska Ćele-kula od lubanja endehazijskih fratara i časnih sestara – jer druge vojske, kao što je poznato, poglavnik Pavelić nikad nije ni imao – građevina je grandioznija i dugovječnija čak i od slavnoga pelješkoga mosta. To je taj europski Eden koji nam hrvatska Marija Antoaneta i njezina stranka harno i uporno poslužuju pred svake izbore: „Narod nema kruha? Neka onda grize u kosti komunističkih žrtava!“

Za početak, ministra policije koji se iz vlastitih kompleksa i nabujale političke ambicije nabrusio na ostarjele partizane i svojedobne stranačke kolege – dok mu hrvatski novobogataši s tetovažama u slavu NDH na nadlakticama u neregistriranim gliserima ubijaju strane turiste – u svakoj bi normalnoj zemlji s funkcije promptno smijenila liječnička služba, a ne njegovi nadređeni.

Ministra policije koji je pored uhićenog zločinca i stotina tisuća potrošenih proračunskih kuna mjesecima nesposoban pronaći nestalu Antoniju Bilić, pa hapsi i maltretira njezine očajne sestre nudeći im kao političku alternativu kosti pobijenih na Daksi, suvisla bi država, kao istinski servis građana, pod okriljem noći sprovela iz fotelje na kakvu rehabilitaciju nudeći istodobno promptnu odštetu svim oštećenim poreznim obveznicima.

Kako ovo, međutim, nije građanska država, nego eldorado za nasilnike i manipulatore svih fela, Tomislav Karamarko, za razliku od familije Bilić, može mirno spavati. Onako kako je svoju svirepost i uzurpaciju javnog interesa na Cvjetnom trgu Tomo Horvatinčić svojedobno uspješno zakrivao hrvatskom zastavom, Tomo Karamarko će svoju policijsku nesposobnost – izuzmemo li uhićenje generala Gotovine – jednako hladno pokušati zakamuflirati jeftinim antikomunizmom.

Mitomanstva kakvo se nad mrtvim kostima i lubanjama, pod parolom povijesne osvete, zadnjih godina ziđa u hrvatskim političkim krugovima ne bi se podstidjela ni Srpska pravoslavna crkva, tradicionalno sklona simbolici jama i zagrobnim motivima.

Karamarkovo, Čičkovo i Bančevo vitlanje iskopanim potkoljenicama anonimnih nesretnika pred televizijskim kamerama – u ime čega svako malo zazivaju ideološki džihad i zemlju maliciozno ukopavaju u glib povijesnih podjela – podsjetilo me na antipod današnjemu kaosu: na svojedobnu priču pokojnog beogradskog arhitekta, bivšega gradonačelnika i erudita Bogdana Bogdanovića o tome kako je svojedobno pobijedio na natječaju za izgradnju jasenovačkog spomenika.

Nakon što je pred saveznom, Titovom, komisijom prodefilirao čitav niz srpskih skulptora sa svojim idejnim rješenjima koja su listom podsjećala na Karamarkov izborni manastir – s lubanjama, kostima i mrtvim dušama što zazivlju izravnavanje povijesnih računa – Bogdanović je žiriju ponudio skicu kompleksa što ga je činio jedan veliki cvijet i mnoštvo malih cvjetova niklih na tlu groznog ustaškog stratišta.

Umjesto mraka kostiju i jama, nekadašnjem je zemaljskom paklu podario poruku smisla: sliku cvjetnih pupova koji niču iz sjena mrtvih kao simboli bolje budućnosti i novoga života. Nakon što je završio prezentacijsko izlaganje, Tito se okrenuo prema podređenima i s osmijehom im rekao: „Ovaj mali je naš.” Emanirati nad nevino pobijenima opću poruku nade, međutim, Karamarko i njegovi lovci u mutnom niti žele, niti znaju. Sva njihova nada svodi se na osobnu težnju da još jednom osvoje vlast i sebi priskrbe sve, a drugima zauzvrat ne daju ništa osim oholosti i prezira.

To je ona ilustrativna, filmska, razlika između ljevice i desnice, između natražnjaštva i progresa. Jedni uče da su svi ljudi ravnopravni i jednaki, da moramo živjeti u zajednici i ponašati se solidarno, da nasušno trebamo napredak i da nitko nije otok. Drugima je očenaš sveta sebičnost, manipuliranje i iskorištavanje drugih te dosezanje što više pozicije na vrhu hranidbenog lanca.

I, ma koliko se u to kleli, komunisti im uopće nisu toliko mrski zato što su svojedobno znali ubijati ljude bez provjere krivnje i bez suda: krivi su im ponajviše zato što su više od 50 godina čuvali ovu zemlju da je njihovi lupeži ne pokradu.

Slobodna Dalmacija


Autor 28.8.2011. u 02:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija