KATARZA

Ivo Anić
Autor 9.12.2016. u 19:07

KATARZA

Premda spadam među zadnje osobe koje bi zanimalo nešto kao „nacionalni interes“, držim kako  ponekad nije loše ako prihvatimo drevno higijensko načelo i „pometemo ispred vlastitog praga“. Ne kao pripadnici svoje nacije, već kao svjedoci.

Viktor Ivančić

Tjedan za nama obilježio je  naoko bezazleni „gaf“ koji je više ili manje uzbudio hrvatsku javnost. Vanjski suradnik HTV-ovog kalendara komentirao je ubojstvo 12-godišnje Aleksandre Zec, na tužnu obljetnicu 25 godina, kao medijski predimenzioniran slučaj, napomenuvši kako je u tijeku Domovinskog rata stradalo više od 400 djece; te kako je Gordani i Dušanu Zecu 2004. godine  RH na ime odštete za ubojstvo roditelja i malodobne sestre isplatilo 1,5 milijuna kuna. Na tu tvrdnju „vanjskog suradnika“ reagirao je, očekivano, jedino Bojan Glavašević i podigao popriličnu buru u saboru oko navedenog „gafa“.

Simptomatičan se tako revolt sa društvenih mreža prenio i na službena stajališta državne televizije (iako su istu večer stajališta označena kao osobna), te je fantomski „vanjski suradnik“ okrivljen za navedeni gaf. Simptomatičan revolt sa društvenih mreža ponukalo je nekoliko kolumni taj dan koje su uglavnom poprilično razjarile stanovnike nastambi na društvenim mrežama i svi su zajapureni komentari (uključujući i one sa imenom i prezimenom) uglavnom bili isti ili slični. Uz svakotjednu dozu prijetnji smrću autorima i automatskim pljuvanjem i prijetnjama, iz količine komentara pokazala se matrica. Papagajski, svi su komentatori govorili više – manje isto, spominjući 400 djece ubijene za vrijeme Domovinskog rata ukazujući na licemjerje kolumnista koji se usudio glorificirati jedan izolirani zločin, dok su one „naše“ žrtve na pravdi boga zaboravljene iz ovih ili onih razloga. Problem, ali i temeljno neshvaćanje poante, istina, mogao je i trebao ostati isključivo na društvenim mrežama, gdje mu je i mjesto, no ta glupost i potpuno nerazumijevanje bitne poruke prenio se i na fantomskog „vanjskog suradnika“ izazvavši popriličan skandal i na kraju i u saborske klupe.

Tamo gdje mu po prirodi stanja stvari svakako nije mjesto. No količini gluposti i temeljnog neshvaćanja bitnog taj dan nije bio kraj.

Svi, naravno, znate za Berensona, povjesničara umjetnosti. Već je bio gotovo stogodišnjak, odnosno nije odveć bio daleko od smrti, kada je rekao: „Bog zna da se bojim uništenja svijeta atomskom bombom, ali postoji barem još jedna stvar koje se bojim gotovo jednako, invazije glupana koji čuvaju države, na čovječanstvo!“ Upravo ti čuvari države pokazali su iznimnu količinu nerazumijevanja za bitno, kao što su svojim primjerom, kolektivno ustajući protiv nepravde (stavljanja na pijedestal jedne žrtve, nasuprot četiri stotine nevinih žrtava na zamišljenu vagu pravde i morala), pokazali koliko su zapravo neobrazovani, neupućeni i neodgovorni u svojim istupima. Čuvari opstojnosti države tako su se stavili u isto krdo sa masom na društvenim mrežama postajući time pravednički glas naroda, moralni krik iz mase koji zahtijeva i traži linč, linč na one pojedince koji su se usudili, kako je to Viktor Ivančić fino podcrtao, pomesti ispred svog praga, što je uistinu drevno higijensko načelo, koje nažalost istaknuti moralisti nikako ne mogu shvatiti.

Da taj primjer i takvo načelo upražnjavaju kolege u svim državama obuhvaćenim kaosom, ratom i ubojstvima malodobne djece, danas bi imali nešto što nažalost i moj narod, ali i narod „sa druge strane“ žrtvenog oltara nasušno treba.

Katarzu.

Katarza je u antičkoj filozofiji i književnosti označena kao duhovno pročišćenje ali i oslobađanje koje dovodi do duhovne ravnoteže i istinskog pomirenja, kako sa svijetom, tako i sa samima sobom. Katarza je oslobađanje od demona prošlosti i korak naprijed, za Hipokrata katarza je i tjelesno, ali i mentalno čišćenje, za Platona razvijanje duhovna života, probijanje barijere koja vodi ka spoznaji, mudrosti, ideji, svjesnom sadržaju života, a oslobađanje od potisnutog, tjeskobnog, onog što nas guši, tjera da se vrtimo u začaranom krugu. Katarza je moralno, etičko i mentalno pročišćenje, ali katarza se uspostavlja, implementira jedino u slučaju kada čovjek „mete ispred svog praga“ kako je to ustvrdio vođen drevnim higijenskim načelima Viktor Ivančić.

To elementarno neshvaćanje poante, potrebe da se katarzom prema unutra iskaže kritika prema van, da se uspostavi ravnoteža i da o sličnim temama i druga strana povede raspravu, najužasnija je poruka koju su nam poslali upravo „vanjski suradnici“, saborski zastupnici i čopor sa društvenih mreža. Ne samo da su ti ljudi nesposobni da shvate bit, poruku i poantu, već su ti ljudi toliko ograničeni, toliko zaslijepljeni mržnjom da ne smatraju za potrebno niti da druga strana treba proći sličnu katarzu. Naša katarza je po njihovom mišljenju nepotrebna jer smo mi (papagajski) vodili obrambeni rat, njihova je zakašnjela jer je zapravo svejedno desila se ona ili ne, oni su ionako za nas mrtvi.

Takvo poimanje svijeta je uistinu strašna stvar i užasan amanet koji ostavljamo svojoj djeci. Zadnja sam osoba koju će zanimati nešto kao „nacionalni interes“, no upravo je nacionalni interes temelj ove priče i ono bitno što sav taj čopor ne razumije. Upravo je nacionalni interes katarza. Naša i njihova. Jer svakoj normalnoj zemlji od strateškog interesa treba biti budućnost, ne prošlost. Ako je suprotno, do kraja života i mi i oni biti ćemo taoci krivih „nacionalnih interesa“ kao i naša djeca. Za takvo nešto razumijeti ne trebaš biti „vanjski suradnik“

Dovoljno je da budeš čovjek.

Ivo Anić
Autor 9.12.2016. u 19:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija