Kemal Kurspahić:Prezir za činjenice o Karađorđevu

Autor 5.3.2011. u 01:32

Kemal Kurspahić:Prezir za činjenice o Karađorđevu

Prošlonedjeljna kolumna, Duhovi devedesetih, koja ukazuje na to kako se u petomjesečnim blokadama formiranja novih vlasti u Bosni i Hercegovini obnavljaju poražene i međunarodno osuđene ideje konačnih etničkih podjela izazvala je očekivano žustru debatu među čitaocima u kojoj su naročito uporni oni koji tvrde kako nema nikakvih dokaza o tome da su predsjednici Srbije i Hrvatske, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, ikada dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine. Poricanje dogovora u Karađorđevu – koji će postati ideološka osnova onog što je kasnije u haškim procesima nazvano “udruženim zločinačkim poduhvatom” – poznato je opšte mjesto i srpske i hrvatske nacionalističke interpretacije devedesetih. Potpuno nezainteresovani za dokaze, balkanski ignoranti činjenica o novijoj istoriji svode međunarodno razumijevanje sporazuma u Karađorđevu na epizodu s Tuđmanovim crtežom podijeljene Bosne na salveti na diplomatskoj večeri a iskaze najpozvanijih svjedoka o tom dogovaranju ismijavaju kao naknadnu pamet bivših uglavnom Tuđmanovih saradnika koji su nakon što su sišli sa političke scene počeli da šire međunarodno diktiranu interpretaciju prošlosti.

U toj demonstraciji odbojnosti za drugačija osvjetljenja devedesetih u odnosu na ona koja su širili nacionalistički mediji i upornosti da se i bez obzira na činjenice brani ta verzija istorije poricatelji dogovora u Karađorđevu odbaciće kao propagandu svjedočenja i nekih od najpozvanijih svjedoka: Stipe Mesić, koji je dva puta biran za predsjednika Hrvatske, za njih je samo politički prevrtljivac; ne tiču ih se ni iskazi bivših najbližih Tuđmanovih savjetnika i saradnika poput Hrvoja Šarinića, Slavena Letice i Josipa Manolića; za njih se Karađorđevo jednostavno nikada nije desilo.

Iz tog obilja iskaza o dogovoru koji je prethodio progonima upravo po mjeri i po mapama i srpskog i hrvatskog velikodržavlja po težini se izdvaja svjedočenje posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića na suđenju Slobodanu MIloševiću pred haškim tribunalom. Marković je tada, u oktobru 2003, pod sudskom zakletvom i u direktnom suočenju s MIloševićem, rekao kako su Milošević i Tuđman imali tajni plan o podjeli Bosne i Hercegovine i kako su mu to obojica potvrdili.

“Milošević je priznao odmah dok je Tuđmanu trebalo nešto više vremena” – izjavio je Marković, koji kaže da je obojicu predsjednika upozorio kako će njihov plan dovesti do rata, žrtava i izbjeglica i “palestinizacije” Bosne i Hercegovine” i da će biti “krvi do koljena”.

Pa ako svi ti iskazi i obilje literature u kojoj se razotkriva priroda dogovora u Karađorđevu nisu ni najmanje poljuljali riješenost da se ni za pedalj ne odstupa od nacionalističke interpretacije devedesetih, začuđujuće je da se taj prezir za činjenice proteže i na danas već široko publikovane autentične prepise razgovora u kojima je dogovor iz Karađorđeva dobijao svoju operativnu razradu u vidu direktnih dogovora eksponenata Miloševićeve i Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini.

Bivši predsednici SR Jugoslavije i Hrvatske, Slobodan Milošević (levo) i Franjo Tuđman u Karađorđevu

Dok mi na činjenice odbojni kritičari sa pozicija superiorne neobaviještenosti poručuju kako nema nikakvih dokaza da je dogovora u Karađorđevu ikada bilo, sa zanimanjem ponovo čitam prepis snimka sa sastanka predsjednika Hrvatske Tuđmana i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nikole Koljevića i Franje Borasa u Zagrebu 8. januara 1992. Koljević je na tom sastanku izložio ideju stvaranja tri suverene jedinice: muslimanske, srpske i hrvatske Bosne. Tada su – prije nego što je počelo ubijanje – detaljno razgovarali o tome kako da izvedu podjelu u zemlji tako etnički izmiješanoj da nikakva linija razdvajanja ne izgleda izvodiva. Razgovaralo se o “humanom preseljavanju stanovništva”, razmjeni imovine i teritorija i mogućim “demokratskim načinima” da se u buduću srpsku i hrvatsku jedinicu uključe i gradovi u kojima baš i nema poželjne etničke većine. Konkretno su navedeni Travnik i Mostar: kako bi oba ta grada trebalo da pripadnu hrvatskoj zajednici, učesnici sastanka u Tuđmanovim dvorima složili su se da bi u oba slučaja kad se hrvatskim glasovima dodaju i srpski moglo da se dođe do poželjnog ishoda a kad se izvedu ta razgraničenja onda bi – kako je sugerisao Boras – moglo da se spriječi doseljavanje muslimana tako što im se ne bi izdavale građevinske dozvole. Ideja je bila, kako su zaključili, da srpska strana podrži konstituisanje hrvatske a hrvatska srpske države u državi.

Neki od kritičara zamjerili su da u kolumni o duhovima devedesetih nema ni riječi o suodgovornosti Alije Izetbegovića. Činjenica je da on nije bio ni u Karađorđevu ni u Zagrebu u razgovorima o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne i Hercegovine o kojima je riječ. Ali, treba reći da je upravo na tom sastanku u Zagrebu s velikim zadovoljstvom zapaženo kako je baš tog dana Izetbegović prvi put izjavio kako u Bosni i Hercegovini postoje “tri zajednice” ulazeći tako u krugove budućih pregovora u kojima je dominirala ideja teritorijalnih razgraničenja umjesto ustavnih garancija jednakosti. Ostalo je već druga i duga istorija.

slobodnaevropa

Autor 5.3.2011. u 01:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija