Kennedy i mi: Samo da rata ne bude…

tačno.net
Autor 6.5.2013. u 11:49

Postoje li tako antipatični glumci koji bi nekada jednom, ako netko u takvo što bude htio uložiti novac i trud, portretirali lokalne graditelje zidova i ratova? Oni nisu plakali. Oni su uživali u svakoj neprijateljskoj granati.

 

Piše: Vuk Perišić

HTV prikazuje seriju ‘The Kennedys’. Njen nedostatak ili njena vrlina jest što u njoj u potpunosti može uživati samo onaj tko podrobno poznaje povijest te obitelji i, dakako, povijest Sjedinjenih Država i Hladnog rata. U seriji je svakom povijesnom događaju posvećeno tek nekoliko minuta. Redatelj Jon Cassar kaže da je namjerno prikazan samo vrh (povijesnog) ledenog brijega. Naglasak je stavljen na ono što se u teoriji televizijskih serija zove character development, na psihološku karakterizaciju glavnih junaka.

Na djelu je prije svega izvrsna gluma. Stari Joseph Kennedy bio je beskrajno antipatična spodoba ali Tom Wilkinson ga je tako dobro portretirao da odvratnost spram Josepha prerasta u divljenje spram Wilkinsona. Samo umjetnost može na tako paradoksalan način nadrasti stvarnost. Svi su dobri, i Katie Holmes kao Jackie i Barry Pepper kao Bobby i Diana Hardcastle kao neumoljiva i osvetoljubiva Rose. Loš je Enrico Colantoni kao J. Edgar Hoover. Teško je nakon Leonarda di Caprija glumiti Hoovera. Saznat ćemo u sljedećim nastavcima i kako se Charlotte Sullivan nosi s (iznimno teškom) ulogom Marilyn Monroe, ali prije toga čovječanstvo će preživjeti Kubansku krizu.

Je li preživjelo zahvaljujući JFK-u ili Gregu Kinnearu? Nemoguće je reći jer Kinnear jest JFK, on se kreće na identičan način, na identičan način trpi bolove u leđima i više se ne zna je li to gluma ili dokumentarna snimka. Tjeskoba čovjeka koji je bio teški ratni invalid, patio od Addisonove bolesti i nosio odgovornost predsjednika Sjedinjenih Država, gotovo da je opipljiva. Čak i Kennedyjevu znamenitu opsjednutost seksom Kinnear nije prikazao kao užitak nego kao teret. Njegov Kennedy nije političar nego u sebe zagledano ljudsko biće. On osjeća stid zbog ogromne moći koju posjeduje, što možda i nije autentično, ali je važno kao poruka bez koje je nemoguće pojmiti demokraciju.

Premnoge sekvence su vrijedne spomena i analize, ali najvažnija je ona koja nije snimljena.

Berlinska kriza izbila je 1961. kada je Hruščov najavio jednostranu promjenu statusa Berlina utvrđenog sporazumom sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Kennedy se našao u nemogućoj situaciji u kojoj nije smio pokazati popustljivost i slabost – jer bi time potakao daljnje sovjetske zahtjeve – a nije smio biti ni isuviše odlučan da ne izazove nuklearnu apokalipsu. Na vrhuncu krize, tijekom razgovora s bratom Robertom, slomio se i rasplakao. Povjerio se Bobbyju da ne može podnijeti pomisao na žene i djecu koji nestaju u nuklearnom požaru.

Ta scena je izostavljena jer bi u formi igrane serije bila odveć patetična. Umjetnost ima svoje čudne zakone. Intimnu dramu čovjeka koji spašava svijet ona će radije prikazati kao jedva primjetni grč na glumčevu licu, nikad kao banalnu eksplikaciju. I televizijske serije snimane za udarne termine imaju svoja pravila pa izbjegavaju vulgarnost. Zato Greg Kinnear ne izgovara Kennedyjevu rečenicu kojom je sažet ishod Berlinske krize:

– Zid je sranje ali je jebeno bolji od rata.

Je li činjenica da je lakše biti mesija u malim provincijalnim državama nego državnik supersile, dovoljno opravdanje za lakoću s kojom je izbio ‘onaj’ rat, onaj ‘naš’ rat? Zašto nitko nije razmišljao kao Kennedy i pristao na bilo što samo da rata ne bude?

Zato što je lakše voditi mali prljavi, nego veliki nuklearni rat? Ili zato što nitko nije bio sposoban za sućut? Ili zato što su smrt i patnja bile priželjkivani ulog? Ili zato što su svi akteri htjeli da taj rat, iako nije bio nuklearni, zagadi Jugoistočnu Europu radijacijom, ali ne izotopima plutonija nego radijacijom mržnje? Postoje li tako antipatični glumci koji bi nekada jednom, ako netko u takvo što bude htio uložiti novac i trud, portretirali lokalne graditelje zidova i ratova? Oni nisu plakali. Oni su uživali u svakoj neprijateljskoj granati. Je li uopće moguće ispričati suvislu priču o stradanju koje se zbilo zbog jedne nepotrebne iluzije? Ne. O tome se može snimiti samo jeftini horror. Jasno, počeo bi idilično, jer tako nalaže kliše horrora. Počeo bi kao loša opereta.

T-portal

tačno.net
Autor 6.5.2013. u 11:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija